Velike istine postoje, ali je problem u ljudima koji ih moraju slušati. Ako govorim ljudima o velikim istinama, mnogi tada zijevaju i vrlo brzo odlaze odavde. Ako im pričam apsurdne bajke, tada se pretvaraju u oči i uši. Sve priče koje žele čuti moraju biti ugodne, podudarne s njihovim predodžbama i moraju zadovoljavati njihove sklonosti. Moraju se u njima pronaći. Eto, upravo zato mnogi ljudi na Zapadu izražavaju želju da pronađu religiju koja bi ih zadovoljila, što je tada to nešto željno ugodnog milovanja i zadovoljstva? To je zbirka krivih pojmova, nerazumnih sklonosti ili osjećaja čulnosti prerušenih u pojavu zvanu "ja". Pomislite samo na brojne "vjernike" koji se klanjaju mnoštvu kipova i truju se tamjanom vjerujući samima sebi da su na putu duhovnih visina..

No, nije učitelj onaj o kome ovisi tajna, nego učenik i slušatelj. Učitelj može biti samo onaj tko otvara vrata, a na učeniku je da bude sposoban vidjeti što leži iza njih. Ne vjerujte u sve zbog snažnih tradicija, ne vjerujte ni u što samo zato što mnogi ljudi govore o tome, ne vjerujte zbog slave mudraca iz drevnih vremena. Ne vjerujte onomu što si sami zamislili misleći da vas je nadahnuo sam Bog. Ne vjerujte ni u što ako to ovisi samo o autoritetu vaših učitelja ili svećenika. Nakon prosudbe vjerujte u ono što si sami provjerili i našli razumnim, ono što je za vaše dobro i za dobro drugih. Većina ljudi su za vlastitu upotrebu izgradili različite vrste vjerovanja koja su sve prije nego put k Bogu, a u svome su neznanju često ogorčeno branili svoja vjerovanja. Vidite, ustrajno ponavljam činjenicu da su ta učenja namijenjena pojedincima u visokim kategorijama, odnosno onima koji su obdareni uzvišenom, odličnom inteligencijom. Svrha tog učenja nije zabaviti one priprostog uma, ona su namijenjena jakima da ih načine jačima, inteligentnima da ih načine inteligentnijima i tako da ih dovedu do transcedentalnoga uvida koji tvori zbiljsko prosvjetljenje. Tajna učenja nisu plod nadnaravnih otkrivenja, nego plod intelektualnog i duhovnog istraživanja ljudi koji su tim istraživanjima pridodali istraživanja na materijalnom planu. Tajna učenja ne sastoji se u tome, kako mnogi zamišljaju, u podučavanju učenika izvjesnim stvarima u otkrivanju tajne, nego prije u pokazivanju načina kako da uči i otkriva sam da postigne transcedentalni uvid koji je stvarni cilj vježbanja. Istina naučena od drugoga nema nikakvu vrijednost. Jedina vrijedna istina ona je koju sami otkrijemo. Kada to ne bi bilo tako, dovoljno bi bilo čitati nebrojene radove u kojima filozofi i učeni ljudi i doktori znanosti različitih religija objašnjavaju svoje poglede, te odabrati onaj koji se slaže s našim vlastitim idejama i prilijepiti se uza nj. To je ono, na žalost, što čini većina ljudi. Ti ljudi spadaju u srednju kategoriju ljudi s prosječnim umom. Taj bi stupanj trebalo nadvladati. Nije dovoljno vidjeti očima.

OVA SERIJA POSTOVA JE POKUŠAJ UTVRĐIVANJA POVJESTI RELIGIJE UPOTRIJEBLJENE KAO SUSTAV VLASTI, SVIJETOVNE I DUHOVNE NAD LJUDIMA I PROSTOROM HRVATSKE I B i H, KROZ ZADNJIH 1000 GODINA. DANAŠNJE STANJE JE SAMO LOGIČNA POSLJEDICA DOGAĐAJA KROZ POVJEST KOJU OPISUJEM

BOSANSKO i HRVATSKO BOGUMILSTVO

Ovo manihejstvo, postalo je izvanredno važno za razvitak bogumilstva u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj: novomanihejske sekte.
Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopće izvanredno važno za razvitak sviju kršćansko-heretičkih sekti na cijelom svijetu. Malo ćemo naći heretičkih sekti unutar kršćanstva između 2.-14. vijeka koje nisu više ili manje pod uplivom manihejstva, nisu više ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.
Osobito treba istaknuti, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo održati ni raširiti. Tamo je od konce 12. vijeka počela naglo rasti moć dinastije Nemanjića, koji su svi pošli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovištu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma.
Na istoku u Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtežim kaznama kažnjavani. Tako je osim spaljivanja i odrubljivanja glava kazna bila da im se iščupa jezik. Ali činjenica, da je još Dušan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjića nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila žilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih naroda na Balkanu.
Na zapadu Kardinal Juan Torquemada (stric zloglasnog španjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade) je 1461. godine sastavio popis "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Koristio ih je kao optužni materijal. "Zablude" su obuhvaćene kao grijesi protiv rimskih dogmi, kao odudaranje od njh, tako da gledišta bogumila nisu iznesena u svojoj unutrašnjoj povezanosti.
Ova lista "grijeha i zabluda" vrlo je zanimljiva pri sagledavanju morala i mudrosti bosanskih bogumila. Iako je ovo učenje u optužnici do znatne mjere okrnjeno i preoblikovano, vidi se da je ono humanije od kršćanskog. Katolička crkva nije se protiv bogumilstva mogla boriti moralnim i filozofskim argumentima, već samo primjenom nasilja.

Bogumilsko učenje prodire u Hrvatsku, naročito u dalmatinske gradove, u Zadar, Trogir i Split, već potkraj XII. stoljeća.
U dalmatinskim gradovima progoni heretika nisu mogli biti tako žestoki, iako su se crkveni poglavari u tome energično angažirali. Širenje patarenske hereze bilo je ovdje odraz nezadovoljstva građana s ekonomskim povlasticama što ih je uživao kler, a do najjačeg protucrkvenog pokreta na teritoriju Hrvatske došlo je upravo u Splitu. Za građane kojima su bogati i vrlo utjecajni crkveni vrhovi bili stalna smetnja pri ispoljavanju različitih inicijativa, a i opasni takmaci u prisvajanju vlasti i dobara, bogumilsko je učenje bilo privlačno
Ono je od "pravih krstjana", koji su preuzeli ulogu svećenika, tražilo strogo asketski život, odricanje od svih ljudskih užitaka, pa čak uzdržavanje od mesa i vina, a dakako i od žena. Nasuprot tome, obični vjernici smjeli su griješiti, a najvažnije je bilo da pred smrt prime "duhovno krštenje". Bogumili su se protivili postojanju crkve kao čvrste organizacije, isto su se tako protivili crkvenom posjedu i zahtjevu da se crkvi plaća desetina. U svom izvornom učenju bogumilstvo je propovijedalo neposlušnost vladarima i gospodarima. Sudeći prema traktatu Besedi na jeres, što ga je protiv bugarskih bogumila napisao Prezbiter Kozma (oko 972. godine), ovaj se vjerski pokret protivio svim oblicima vlasti, nasilja i ropstva, ali je teško ustanoviti s kakvom je konkretnom ideološkom platformom stigao do dalmatinskih gradova.

Povijesni izvori o dalmatinskim bogumilima vrlo su oskudni, ali se može pretpostaviti da su Kačići već u doba kad su kamenovali nadbiskupa Rajnerija bili pod utjecajem toga pokreta.
No istraživanja dalmatinskih bogumilskih početaka vode nas u Zadar. Toma Arhiđakon kaže da su građani toga grada bili prezreli učenje katoličke vjere i da su se dali poprskati heretičkom kugom, ali je nemoguće utvrditi koliki je zamah sve to bilo poprimilo. 24 U izvorima su se sačuvala imena dvojice dalmatinskih heretika, braće Aristodije i Mateja, sinova nekog Grka imenom Zorobabela, koji se u Zadar doselio iz Apulije. Oni su od svoje mladosti bili Zadarski građani, a spominju se kao "odlični slikari i vrlo vješti u zlatarskoj umjetnosti". Čini se da su Aristodije i Matej vodili bogumilsku propagandu najprije u Zadru, a onda su vjerojatno istjerani iz grada pa su se nastanili u Splitu, gdje su postali predvodnici heretičkog pokreta. Aristodije i Matej održavali su dobre veze s Bosnom, u kojoj je za vrijeme bana Kulina bogumilstvo postalo vladajuća religija. Hereticima je u Splitu prišlo mnogo građana, ali je crkva ubrzo uspjela organizirati brzu prtuakciju. Na čelu borbe protiv heretika nalazio se splitski nadbiskup Bernard. Ne znamo kako su tekli ti sukobi i koliku su podršku heretici uživali kod organa komune, no ishod je poznat: bogumili su protjerani iz grada. Ista se stvar dogodila i u Trogiru. Pri tome su sva dobra koja su pripadala hereticima oduzeta a oni su prognani uz velike pogrde. Iz pisma pape Inocencija II. kralju Emeriku, koje je napisano 11. listopada 1200, vidi se da su se prognani dalmatinski heretici sklonili u Bosnu, gdje ih je ban Kulin srdačno primio. "Doznali smo" - kaže papa
- "da je plemeniti muž bosanski ban Kulin, kad je nedavno naš brat splitski nadbiskup znatan broj bogumila istjerao iz Splita i Trogira, dao njima ne samo sigurno skrovište nego i očitu zaštitu, a njihovoj nevaljalštini dao svoju zemlju i samoga sebe te im ukazao pažnju kao katolicima, čak i više nego katolicima nazivajući ih kršćanima". Godinu dana ranije Vukan Nemanjić javio je papi da je Kulin s deset tisuća ljudi prišao novoj herezi. Nije posve jasno kakvu su sudbinu pri svemu tome doživjeli dalmatinski majstori Aristodije i Matej, za koje se kaže i to da su bili "vješti latinskoj i slavenskoj knjizi". Aristodije je možda ona ista ličnost koju su pod imenom Rastudije proklinjali na sinodu svetog Save: "Da bude proklet Rastudije bosanski i svi krstjani i krstjanice koji se ne klanjaju svetim ikonama i časnome križu". Ako je zaista tako, onda je zadarski majstor Aristodije poslije protjerivanja iz Splita postao prvi poglavar (djed) bosanskih bogumila. Godine 1221. Splićani su za svoga gradskoga kneza izabrali hrvatskog plemića Višana, koji je bio "zaštitnik heretika" (fautor hereticorum). Čini se da je bogumilski val, pod utjecajima iz Bosne, tada opet zapljusnuo Dalmaciju. Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na "granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije" nalazio neki antipapa koji je bio na čelu svih bogumila, a slao je svoga vikara čak u Toulouse. U to vrijeme dualistička je hereza imala pod raznim imenima (patareni, katari itd.) širok zamah i u zapadnoj Europi. Najčvršći korijen bila je uhvatila u južnoj Francuskoj (grofovija Toulouse) i u lombardijskim gradovima (sjeverna Italija). U Italiji su se sljedbenici dualističke hereze ponegdje nazivali sclavinima, a taj nas naziv upućuje na njihove veze s dalmatinskim i bosanskim bogumilima. Međutim, ni o aktivnosti dalmatinskih bogumila u ovom drugom razdoblju nema u izvorima konkretnih podataka. Ne zna se kako je knez Višan, koji inače nije živio u Splitu, pokazivao svoju naklonost prema hereticima i zašto su baš takvog čovjeka Splićani izabrali svojim knezom. Može se pretpostaviti da je bogumilstvo i u dalmatinskom pojasu bilo preraslo u moćnu pučku silu pred kojom su investicije rimske crkve bile nemoćne. U drugom i trećem deceniju XIII. stoljeća sva pažnja Rima bila je usredotočena na južnu Francusku, gdje se pod vodstvom Simona de Montforta, koji je 1202. godine sudjelovao u pokolju Zadrana, vodio dvadesetogodišnji križarski rat protiv katarskih heretika.
Dalmatinsko bogumilstvo, o kojem tako malo znamo, bilo je svakako odjek i ogranak bosanskoga. Tu, na istočnoj obali Jadrana, u gradovima koji su bili izloženi udarcima sa zapada i u kojima su bogata vlastela čvrsto držala vlast dijeleći je u pravilu s bogatim i utjecajnim klerom, nije - čini se - bilo dovoljno uvjeta da ovaj heretički pokret uhvati dublji i trajniji korijen.

Teološka struktura bogumilstva, na temelju koje je moguće doći do raznih kulturno-političkih zaključaka o tom pokretu, sadržana je u jednom vrlo zanimljivom kasnijem spisu što ga je 1461. godine sastavio kardinal Juan Torquemada, stric zloglasnog španjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade i najugledniji tadašnji katolički bogoslova uopće. Te godine dovedena su u okovima u Rim tri bosanska vlastelina ("tri prvaka hereze moćna na kraljevu dvoru"), i to: Đuro Kačinić, Stojšan Tvrtković i Radmil Voćinić. Ti su ljudi bili uporni bogumili, ali su natjerani da se pred papom svečano odreknu svojih "manihejskih zabluda". Saslušao ih je sam Torquemada pa je na temelju toga sastavio abjuraciju s popisom "pedeset zabluda manihejskih u Bosni".

Vjerski i drugi sukobi u dalmatinskim gradovima doveli su latinsku crkvu u težak položaj. Stanje se doskora izmijenilo u korist crkve, ali različite idejne kontraverzije službenim evropeističkim doktrinama mogle su uvijek računati na oslonac pučke mase.

Bosanski su krstjani, bili gnostičko-manihejski nasljednici čiji sam vjeronauknauk (Manijev) pokušao pojasniti u prošlom postu i kao takvi učili da postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla: dva su najviša bića, jedno dobro, koje je bilo začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog. Nažalost, o učenju “Crkve bosanske” ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao “knjige nečastive”, te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva rukopisa (čija vjerodostojnost, doduše, nije u potpunosti potvrđena) koji se prema gradovima u kojima se čuvaju nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga. To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (što se pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna). Prema “Bečkoj tajnoj knjizi” Satana “bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu”. Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se podijelilo na dva.
U vrijeme dok je služio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, poželio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo.

“Crkva bosanska” je već jaka i utjecajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je što je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.
Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih točaka sa starom ilirskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od kršćanstva.
Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega još i danas čuje riječ: “Za Kulina bana i dobrijeh dana!”, dobro je shvatio njenu vrijednost za očuvanje Bosne. On i svi njegovi velikaši “dobri Bošnjani” pristaju uz krstjane, te “Crkva bosanska” postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.
Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Nadalje, kroz čitavo to vrijeme “Crkva bosanska” sudjeluje u vodstvu države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrašnje razmirice. Vremenom, na svakom plemićkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i potjecali iz plemićkih porodica.
Utjecaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopće postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošću nije dokazano. No, činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih europskih zemalja, jedino u Bosni bio na određen način legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni.
Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje “krivovjerja” na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog hereze. No, ni inkvizicija, ni križarski pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.
Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka, za vrijeme kojega je Bosna bila najveća i najjača. No nakon njegove smrti prilike su se izmijenile. Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlučnosti da je održe jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci. “Mala braća” uspjela su u onome u čemu nisu uspjeli križari. Privoljevši neke plemiće na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajedništvu vladara i velikaša “Crkve bosanske”. Posljednja kap u čaši bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalažljivost posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića. Neodlučan, plivao je između Rima, krstjana, franjevaca, mađarskog kralja Matijaša Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajući se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio Mehmed II.
Uzdajući se u tvrde gradove i pomoć Matijaša Korvina, mladi kralj uskratio je sultanu traženi danak. Na to Mehmed II skupi vojsku i krene na Bosnu. Ali sada se Stjepan Tomašević, još nespreman za rat i bez očekivane pomoći Korvinove, predomisli i posla sultanu danak, na što mu ovaj obeća mir za daljnjih 15 godina.
Tek što je Bosna odahnula, nahrupi sultanova vojska preko granice i kroz par dana opkoli kralja u Ključu. Iznenađen i smućen, kralj je izgubio glavu. Povjerovao je pismu da će, ukoliko se preda bez borbe, dobiti život i slobodu. No, za njega nije bilo milosti. Bosna nije mogla imati dva gospodara.
Ali još prije smrti izdao je na sultanov nalog zapovijed vojvodama i zapovjednicima gradova da predaju tvrđave Osmanlijama u ruke. Tako se zbilo da je za osam dana više od 70 gradova i gradića potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg Stjepan Vukčić, gospodar Humske zemlje, ali ni on se neće moći još dugo obraniti opkoljen s tri strane. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporište Novi na moru. No, vratimo se natrag u vrijeme kralja Tvrtka. Do tog vremena krstjani su primjerom svog života uživali neprikosnoven autoritet među narodom. Narod prihvaća i uvažava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao što je tada bilo uvriježeno u Europi. Jedino je morala obećati “da će biti vjerna”.
Smrću kralja Tvrtka i prilike u “Crkvi bosanskoj” su se izmijenile.
“Dobri krstjani” su se osilili, postali bogati i moćni i pomalo ublažili sprovođenje teških odredbi svoje sljedbe. Imanja poklanjaju rođacima i za rod se više brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema kršćanskom nauku.
Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i “Crkvi bosanskoj”. Nema podataka o njenom postupnom nestajanju, a narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve morao podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je “Crkva bosanska” ikada i postojala. Da li su krstjani prihvatili muslimanstvo smatrajući ga srodnim (potekli su iz istih izvora), ili su odmah potpuno istrebljeni, pitanja su koja za sada moramo ostaviti bez odgovora.
NASTAVITI ĆU

Mani je rođen 216. godine u gornjem Babilonu. Njegov otac pripadao je vjerskoj zajednici judeokršćana, tzv. Elkasitima (mandejima), koja je bila odana asketskom načinu života i imala stroga pravila reda. Manija je otac uveo u zajednicu još kao dijete, pa ondje provodi čitavo svoje djetinjstvo i mladenaštvo, sve do 25. godine života. Sasvim je izvjesno da je tijekom boravka prolazio kroz rituale čišćenja kakva su poznavali sami eseni.
U međuvremenu Manije nekoliko puta imao mistička iskustva. Ona su počela još u dječačko doba, no najvažnije je bilo ono iz vremena prije no što će napustiti zajednicu i otisnuti se u svijet da zagovara novu vjeru. To iskustvo Mani je opisao slijedećim riječima« Kada sam imao 24 godina, u godini kad je Ardašir, kralj Perzije, pokrio grad Atru, i u godini kada je njegov sin Sopor okrunjen velikim kraljevskim draguljem, u mjesecu farmotija, osmog dana u mjesecu, Gospodin mi posla mog pratitelja, moga dvojnika.. .Kada je on došao, oslobodio me okova, odvojio me i udaljio od Zakona pod kojim sam rastao. Tako me je pozvao i odvojio od tih ljudi». Anđeo je Manija odredio za misionara nove univerzalne religije koja će nastupiti na mjesto starih, iskrivljenih i zaboravljenih. Mani je uvjerenja da su religije Buddhe, Zaratustre i Isusa izvrnute upravo zato što oni za sobom nisu ostavili pisanu riječ, pa su ljudi pribjegli vlastitim interpretacijama stoje ugrozilo njihov izvorni smisao.
Zato je opus Manijevih djela bio priličan, no uslijed progona kako na zapadu tako i na istoku, mnoštvo je njegovih spisa uništeno. No 1900. godine pronađeni su u jednoj kineskoj provinciji brojni tekstovi; među njima su liturgijski fragmenti, katekizam, razni dogmatski tekstovi i ispovijedi. Tridesetak godina kasnije u Egiptu su pronađeni manihejski psalmi, pisma i dijelovi knjige općeg manihejskog učenja na koptskom jeziku.
Mandeji su naučavali da je Jahve (Yan Shamava - Jah Nebesa) sekundarna emanacija vrhovne trijade, i daje Adam njegova emanacija. Ovdje su udareni temelji kabalističke gnoze. Mandejski nauk uvelike je utjecao na Manija, ali on se oslanjao i na druge religije, nastojeći u svakoj od njih otkriti njihov izvorni, netaknuti smisao. Unatoč težnji da sintetizira razna religijska učenja, Mani se smatrao Isusovim apostolom.

Za razliku od mnogih drugih gnostika, Mani ne zagovara rađanje Novoga čovjeka niti transformaciju, već povratak prvobitnoj čistoći koja blista nasuprot tame: Manijev idealni «novi čovjek)) je onaj prastari, iz vremena prije pada, kojega Ivan Krstitelj naziva onim koji će doći, ali je već bio prije njega. U dualnom svijetu, okovanom suprotnostima, čovjek se mora opredijeliti za svjetlost da bi izvršio svoju misiju. Važno je da svaki pojedinac u sebi objavi otkrivenje koje posjeduje snagu unutarnje vizije koje ne pripadaju razumu niti nama poznatoj logici. Riječ je o unutarnjem prosvjetljenju koje je očitovanje Kristova silaska. Njime učenik postaje voljan izvršiti sedmerostruki proces buđenja duše čemu nužno prethodi oslobađanje od iluzija ovog varljivog svijeta. Da bi čovjek uspio, mora se okrenuti prema nutrini vlastita bića, pronaći elemental kojim su povezani mikrokozmos i makrokozmos, te dopustiti da se izvrši sjedinjenje suprotnih elemenata. Mani to opisuje slijedećim riječima: ^Prepoznajem i pouzdajem se u križ svjetla koji nam pruža univerzalni život, jer je moja duša njegov odraz». Hermes bi rekao: ^Struktura mikrokozmosa u skladu je sa strukturom makrokozmosa», a Novi zavjet govori: «Ja sam u Ocu, a Otac je u meni».

Dualnost svijeta moguće je izbjeći tek suočenjem sa stvarnom slikom o vlastitim osjetilima. Bez tog sučeljavanja nema napuštanja svijeta osjetila, nema sklonosti za vječnim životom, niti želje za nadmašivanjem smrtne dualnosti; takvo biće vezuje se uz vanjske predmete čijim postaje robom, što njegova iskustva konaci u patnju koja ga čini sve većim zarobljenikom. Mani razlikuje dvije vrste ljudi: jedni su oni koji izbjegavaju svjetlo, i oni čine većinu, a drugi su simbolizirani bijelim golubom, i oni se nastoje osloboditi vezanosti za ovaj svijet.
Mani je, zbog svoje jasne vizije uokvirene u čvrsti koncept, s lakoćom razotkrivao sva prokletstva ovoga svijeta, i na taj se način zamjerio tadašnjim vladajućim elitama. Iako je u početku uživao sklonost perzijskog cara Sopora, nakon dolaska na vlast kralja Bahrama izmijenio se stav povlaštenih prema Manijevu učenju, a kako su ga već od ranije perzijski svećenici smatrali heretikom, tako su započeli progoni. Na zapadu situacija nije bila ništa bolja. 297. g. car Dioklecijan određuje spaljivanje vođa manihejske vjere u Africi, a osam desetljeća kasnije car Valentinijan nalaže im zapljenu imovine. Neshvaćen od vođa, omrznut od svećenika, izdemoniziran od praznovjernih kršćana, Mani je konačno uhićen te mučeničkom smrću okončao svoj život u jednom od babilonskih kazamata.
Kršćanski kritičari nisu štedjeli Manijevu vjeru. Među njima najgorljiviji bio je Aurelije Augustin, i sam manihejac gotovo puno desetljeće. Iz kritika što ih je uputio na račun manihejske vjere bjelodano je jasno da Augustin nije shvatio manihejsko učenje, iako se hvastao da ga dobro poznaje, te da zato smije reći kako je riječ o zločinačkom nauku. Augustin se očito nije mogao riješiti svoje zemaljske kože. U Ispovijestima 3,6 to i sam potvrđuje: «Ondje mi se nalagalo da vjerujem, ali to vjerovanje nije se slagalo s onim obrazloženjima koja sam utvrdio računom i svojim očima, nego je bilo potpuno suprotno». On naime traga za razumskim dokazima (7,12) čime dokazuje da Augustin nikada nije shvatio bit manihejstva, te je stoga i pripadao samo krugu audientesa, bez neke osobite perspektive da pristupi onom krugu učenika koji će se odvažiti na inicijaciju. Augustin je bio sasvim od ovoga svijeta, te je stoga i završio u onoj Crkvi, koja ovaj iluzorni svijet štiti kao navodno dobar, a krivnju pronalazi u čovjeku i njegovu zlu.
U skladu s dogmatskim shvaćanjem jednoga Boga u svjetlu Apsolutnog dobra, Augustin prigovara manihejcima da «...Istinu, koja je stvorila stvorenja, ne traže s pobožnim osjećajima i zato je ne nalaze; ili ako je i nađu, premda upoznaju Boga, ne časte Boga kao Boga, niti mu daju hvalu...» (Ispovijesti 3, 5). Augustin je očito bio žrtva idolopokloničke vjere u Boga, vjerujući daje sama pobožnost dostatna da čovjek bude čist. On Oca promatra kao Summum Bonum kojemu se treba klanjati i obraćati molitvom, no Mani (kao i gnostici općenito) takav pristup Bogu smatraju nedostatnim, smiješnim i licemjernim. Augustin nadalje smatra da zlo nema svoj bitak, nego da je samo odraz nedostatnog dobra. Tako on, obrativši se Bogu, kaže: «Za tebe uopće ne postoji zlo. Ne samo za tebe nego ni za sva tvoja stvorenja, jer izvan njih ne postoji ništa što bi moglo provaliti unutra i pokvariti red koji si im ti postavio» (Ispovijesti, 13,19). Iz ovoga je vidljiva suštinska razlika između Augustinova prianjanja uz teološku konstrukciju dobra i zla nasuprot gnostičkom uvjerenju da je zlo postavilo svoj bitak nasuprot dobru. ^Izopačena volja» (Isp. 6,22)je temeljni krivac sveg zla na svijetu, i zato Augustin zastupa ideju vjere u Krista otkupitelja.
Crkva će Augustinove argumente koristiti kao dokaz par exellance ne samo protiv manihejaca, već ujedno protiv svih gnostičkih učenja, zanemarujući ono bitno: da Augustin, očito, nije bio dovoljno pripremljen da shvati istinu o ovome svijetu koji se suštinski sastoji i od zla, koliko od dobra. Kritičari su otišli toliko daleko da su Manija nazvali Parsifalom, što u prijevodu znači «ludi Perzijanac», a iz korijena njegova imena porijeklo vuče i riječ «manijak». Mržnja teologa bila je tolika da nisuprezali ni od ovakvih kvalifikacija čovjeka s čijim se naukom nisu slagali.
Unatoč tome manihejski je nauk nadahnuo sve buduće gnostičke škole, sve do Jacoba Boehmea, čije je naučavanje bilo vrlo blisko Manijevom. Mani je ostavio dubok trag u ovome svijetu, a njegova žrtva nije ostala bez posljedica.

Poniznost je aktivno načelo, usmjereno ka sve većem poznavanju Božije veličine i ljubavi. Ona proizlazi iz shvaćanja Božije beskrajne sile i mudrosti. Veća spoznaja rađa veću poniznost. Ona nas poziva da volimo Boga kao Svemogućeg, a Ijude kao braću. Njene osbine jesu Ijubaznost i nježnost, otmjenost i suosjećajnost u saobraćanju sa ljudima. U poniznosti je sadržan pravi pristup Bogu i Ijudima. Njen poučavajući stav i molbeni duh traže rasvjetljenje i mudrost, i dobivaju ih. Vjernik otkriva poniznost izražavanjem Božije plemenitosti, spremnošću da pomogne, ljubaznošću u riječima i nesebičnošću u djelima.

Poniznost je put uspjeha, urednosti, neporočnosti i sigurnosti. Ona ne smanjuje napore za samoobrazovanjem i napretkom. Biti ponizan znači pobijediti sebe, svoju nepopustljivost, želju za važenjem i isticanjem svojih vrlina.

Jedan od najpoznatijih ljudi u povjesti koji se čvrsto držao načela poniznosti je Henok. Henokov život u prijateljstvu s Bogom nije bio život u nekom snoviđenju ili odsutnosti iz života, nego u neposrednom izvršavanju Božije volje u svakodnevnim obavezama. On se nije pretvorio u pustinjaka. Njegova služba Bogu ogledala se u nepokolebljivom ispunjavanju obaveza oca i muža, prijatelja i građanina.

Henokovo srce bilo je u suglasnosti s Božijom voljom. On je imao pred sobom vijekove života, ali je živio u takvoj ravnoteži s načelima Božije pravde kao da ima pred sobom još samo jedan dan života. Njegovo poznavanje Božije ljubavi raslo je sve više, a svijest o vlastitim dobrima postajala je sve manja. Njegova poniznost postajala je sve veća, ljubav sve toplija, posvećenje sve dublje.
Kako su stoljeća prolazila, Henok je produbljivao svoju spoznaju, jačao duhom i rastao u plemenitosti i svetosti. Bio je počašćen posebnom Božijom milošću: postao je prvi prorok na Zemlji. Mnogo dana provodio je u samoći, predan razmišljanju i molitvi. Daleko od ljudske vreve i bezakonja tražio je jasnije shvaćanje Božije volje da bi je primjenjivao u svom životu. Molitva je bila disanje njegove duše. Stalno u promatranju Neba, ispunio se osjećanjem božanske veličine i Božijeg savršenstva i postao jedan od najponiznijih ljudi koji su ikada živjeli na svijetu.

Stavio sam na post ovu posebnu snimku našeg sunca koje nas grije i održava na životu. U ovom spektru se vidi koje erupcije energije sunce izbacuje a naša planeta koja je relativno blizu ima zaštitni omotač i magnetno polje koje nas štiti. Problem je ozonski sloj, on slabi zbog zagađenja i to od tvornica pa do bačenih rashladnih uređaja, a bez ozona nema zaštite od uv zračenja. Vrlo veliki problem o kome se malo govori.

Ovdje se vidi nakupina galaksija, u svakoj po 150 do 200 milijardi zvijezda. Nezamislivo veliki broj zvijezda a vjerovatno i planeta.

Istine znanosti, filozofije i duhovnog iskustva, kao i ljepote fizičke tvorevine, privlačnosti intelektualne umjetnosti i veličanstvenosti istinskog karaktera postojanja natjerale su me da napišem ovaj post. Ovaj kratki tekst možda može dati samo naznaku onoga što bih htio reći.
Za iznijeti cijelu ideju realiteta bilo bi potrebno ispisati stotinjak stranica teksta.

Tijekom svojeg postojanja vrijedniji cilj ne može biti dostignut nego da se dođe do razumijevanja života onoliko koliko je moguće u današnjim uvijetima velike i olakšane dostupnosti informacija i fizičke stvarnosti življenja na Zemlji.

Naše viđenje Realnosti, naizgled moderno i sofisticirano, ispunjeno je starim, na mitovima baziranim nesporazumima. Odrastajući kroz djetinjstvo, naučili smo taj pristup od kulturnog okruženja. Upili smo ta pogrešna uvjerenja i neprirodne pretpostavke prezentirane kao činjenice. Učili su nas da prihvaćamo uvjerenja koja podučavaju o Realnosti, a zapravo iskrivljuju našu percepciju Realnosti. Naučivši te lekcije dobro, unijeli smo u sebe unutarnji sukob, sumnju u sebe, strahove i bol svojstvenu starim načinima razmišljanja.

U osnovi, ne namjeravam definirati, nego opisivati. Ne predlažem ovdje novu filozofsku strukturu s elokventnim argumentima i dokazima koji ih potvrđuju. Prije bih rekao da, što mi riječi jasnije dozvoljavaju da prenesem svoje misli, opisujem kako funkcionira Realitet kada je viđen jasno - bez filozofske strukture koja se upliće i iskrivljuje tumačenja. Drugim riječima, ovim i prethodnim postovima ne želim izgrađivati nova uvjerenja, nego porušiti stara tako da se može vidjeti Realitet jasnije.

U povijesti je bilo nekoliko osoba (Isus, Buda...)koje su došle do stupnja jasnog viđenja Reliteta. Ali njihove poruke, izrečene govorom nekog drugog doba i neke druge kulture bile su nepromjenjivo iskrivljene tijekom vremena i uslijed prevođenja. I te poruke nude duboku i smislenu perspektivu, ali ako ih se iskaže jasnije nekim fleksibilnijim modernim jezikom i u kulturno otvorenijem okruženju.
Iza pojave svijeta objekata i sila, Realitet funkcionira kao kohezivno, među djelujuće Jedinstvo.

U realnosti koju susrećemo dnevno, koja se odvija u našem iskustvu, uvijek je Sada. Sjećanja koja donose slike prošlosti, zamišljanja koja opisuju potencijalnu budućnost, sve postoji u umu, Sada. U stvari, neopoziva bit nas i našeg postojanja je u ovom sadašnjem, uvijek mijenjajućem trenutku.

Zbilja ako se krene od sebe, ove planete na kojoj živimo, našeg sunčevog sustava, naše i ostalih galaksija, što imamo, što vidimo ili znamo? Samo u našoj galaksiji (Mlječna staza) imamo oko 200 milijardi zvijezda od kojih mnoge imaju planetarne sustave, a po procijeni znanstvenika imamo oko 150 milijardi galaksija. Nezamislivo veliki broj zvijezda, više zvijezda u svemiru nego zrnca pijeska na cijeloj planeti Zemlji ( a koliko zrnca pjeska ima samo u pustinji Sahari)
Ako pretpostavimo da je cijeli svemir organiziran u devet metagalaksija (jedna metagalaksija bi bila nakupina 10-15 milijardi galaksija) time bih bar okvirno mogao predstaviti fizički dio Realnosti, nešto što je najlakše shvatiti, vidi se. Ovo govorim jer u stvarnosti je svemir beskonačan. Ogromna većina ljudi ne shvaća beskonačnost cijelokupne tvorevine. Ono što je puno teže shvatiti je nevidljivi dio realnosti, prazan međuzvijezdani prostor za koga nova fizika tvrdi da je kotao kipuće energije. A što je sa Dušom, mislima i umom te iste duše za koju također nova fizika dokazuje da je ljudska misao sposobna upravljati energijom-materijom, doduše u ograničenom obimu i snazi ali može.
Kakvu percepciju Realnosti većina ljudi na Zemlji ima i zbog čega je to tako?
Rekao bih prevladava materijalistička percepcija ograničena sa naših pet čula, tj. ono što vidim, čujem, opipam, namirišem i okusim to je istina. Istina je i eksperimentalni dokaz, analitičko udubljivanje postalo je prevladavajući način otkrivanja realiteta. Analitički i cjelovit uvid su dvije suprotnosti, dva načina razmišljanja, dvije vrste doživljaja. Do problema dolazi kada je jedna od njih suviše izražen, a danas analitički pol prevladava. Grubo rečeno „od drveća ne vidimo šumu“.

Ljudi imaju još jedno ograničenje, a to je gustoća planete Zemlje na kojoj žive, najgušće planete u svemiru do sada otkrivenih. Naš najbliži planet Mars ima 1/3 gustoće Zemlje. Što to nači?
Ljudi umom označavaju prisutnost-djelovanje žive osobe koja je povezana s različitim energetskim sistemima, i ovo važi na svim razinama inteligencije. U ličnosti, um uvijek posreduje između duha i materije, Realitet je stoga osvjetljen s tri vrste svjetla: materijalnim svjetlom, intelektualnim uvidom i luminiscencijom duha. Ali zbog gustoće ovog planeta Zemlje ljudi žive u potpunoj tami, ne vide stvarnost onakva kakva je, tj. materijalno prevladava.

Danas ljudi nisu skloni holističkom načinu razmišljanja, holizam je 'istina uvijek samo u cjelini (grčki 'holon')', istinitost pojedinačnih iskaza proizlazi iz cjeline. Cjelina se ne može svesti na sastavne dijelove. S druge strane, imamo stajalište koje se naziva atomističkim. cjelina je tek skup pojedinačnih 'nedjeljivih' činjenica ili cjelina je zbroj svojih dijelova, koje po mom mišljenju danas prevladavajući stav većine ljudi, a rezultat toga je u nerazumjevanju Realiteta što pogubno dijeluje na sve ljude čime se stvara domino efekt na samu egzistenciju i opstanak ljudi i ovog planeta. Ljudi ne vide kuda vodi ovaj pretežno materijalistički put, ne vide opsanost u bliskoj budućnosti za sebe, svoju djecu i širu društvenu zajednicu pa i cijeli planet. U pitanju je goli opstanak. Većina ljudi zaboravlja da i poslije fizičke smrti svakog od nas ne prestaje odgovornost za učinjeno ili neučinjeno.

U čemu je problem? U zapažanju Realiteta. Posuditi ću tekst Thomasa Daniel Nehrera