OVO ĆE BITI MALO DUŽI TEKST POSTA ALI NISAM GA MOGAO SMANITI A DA NE POSTIGNEM CILJ KOJI SAM HTIO.



Nova otkrića fizike i biologije dokazuju ono što je religija oduvijek tvrdila: da su ljudi mnogo više od krvi i mesa. Nova znanost u svojoj osnovi odgovara na pitanja koja su mučila znanstvenike stotinama godina, a u dubljem smislu riječi to je znanost o čudesnom
Ugledni istraživači iz cijelog svijeta i iz različitih znanstvenih disciplina već desetljećima izvode dobro osmišljene pokuse čiji rezultati opovrgavaju priznatu biologiju i fiziku. Sva ta istraživanja u svojoj cjelini pružaju nam obilje podataka o središnjoj organizacionoj sili koja upravlja našim tijelima i ostatkom svemira.

Njihova otkrića su uistinu zapanjujuća. Na našoj najelementarnijoj razini čovjek nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. Čovjek, kao i svaka živa tvar, skup je energije u polju energije povezan sa svim drugim stvarima u svijetu. To pulsirajuće energetsko polje središnji je pokretač našeg bića i naše svijesti, alfa i omega našega postojanja.

Naše tijelo u odnosu prema svemiru ne poznaje dvojnosti - «ja» i «ne-ja» - jer ih povezuje u jedno bazično energetsko polje. Polje utječe na najviše funkcije našeg uma i izvor je informacija koje određuju rast naših tijela. Ono je naš mozak, naše srce i naše pamćenje, ono je nacrt svijeta za sva vremena.
Pričvršćeni smo i vezani za naš svijet, i nedjeljivi od njega, naša jedina temeljna istina jest naš odnos s njim.

Biologija i fizika sve do danas bile su sluškinje pogleda koje je zagovarao Isaac Newton, otac suvremene fizike. Sve naše predodžbe o svijetu i našem mjestu u njemu potječu od zamisli koje su se oblikovale još u sedamnaestom stoljeću, no koje još uvijek tvore jezgru suvremene znanosti - teorije po kojima su svi elementi u svemiru izolirani jedan od drugoga, odjeljivi i potpuno samodostatni.
Ustvari su te teorije stvorile predodžbu o odvojenosti.

Svijet sastavljaju brojni milijuni malenih, odvojenih predmeta čije je ponašanje moguće predvidjeti. Najviše odvojen od svih njih je čovjek. Ljudi se nalaze izvan ovog svemira, i promatramo ga prema unutra. Čak je i naše tijelo na neki način odvojeno i različito od našeg pravog ja, svjesnog uma koji je promatrač.

Newtonovski svijet je možda bio svijet poštivanja zakona, no to je u krajnjoj liniji bilo samotno, pusto mjesto. Svijet je išao svojim putem, kao jedna golema mašina, bez obzira na to jesmo li mi u njemu ili ne. Newton i Descartes s nekoliko spretnih poteza otkinuli su Boga i život od svijeta materije, te čovjeka i njegovu svijest od središta našeg svijeta. Iz svemira su istrgnuli srce i dušu, tako da je u njemu ostala samo mrtva zbirka međusobno povezanih mehaničkih dijelova. I što je najvažnije, kao što se izrazio Danah Zohar u knjizi Kvantno ja (The Quantum Self): «Newtonovo gledište istrglo nas je iz tkanja od koje je satkan svemir.»

Naša slika o samima sebi nakon Darwinove teorije evolucije postala je još žalosnija. Po njegovoj teoriji, koju su neodarvinisti sada malo okljaštrili, ljudski život je slučajan, grabežljiv, besmislen i samotan. Ako nisi najbolji, nećeš preživjeti. Čovjek je samo slučajna pojava u evoluciji. Golema šahovnica biološkog naslijeđa svela se na samo jednu glavnu postavku - preživljavanje. Jedi druge ili ćeš biti pojeden. Čovjek je u svojoj biti genetski terorist koji djelotvorno uklanja sve slabije karike. U životu nisu ključni dijeljenje i međuzavisnost. Važno je pobjeđivati, biti prvi. Uspiješ li preživjeti, na samom si vrhu evolucijskog drveta.

Te dvije paradigme - svijeta kao stroja i čovjeka kao stroja za preživljavanje - dovele su do toga da smo danas vrlo dobro tehnološki ovladali svijetom, ali posjedujemo vrlo malo pravog znanja koje bi nam bilo od istinske važnosti. Na duhovnoj i metafizičkoj razini dovele su do osjećaja očaja i potpune osamljenosti.

Kada su pioniri kvantne fizike stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim. Materiju na njenoj najo-snovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva.
Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti. Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor - kakve ih poznajemo - ustvari uopće ne postoje.

Sve te nepovezane niti kvantne fizike nisu nikada bile objedinjene u koherentnu teoriju, a kvantna je fizika reducirana na iznimno uspješno tehnološko oruđe nužno za proizvodnju bombi i moderne elektronike. Filozofske implikacije su zaboravljene, a sve što je preostalo imalo je svoje praktične koristi. Većina današnjih fizičara bila je spremna prihvatiti bizarnu prirodu kvantnoga svijeta jer njegova matematika - na primjer, Schrödingerova jednadžba - tako dobro djeluje, a na njegove osobine koje se ne slažu s očekivanim samo su odmahnuli glavom. Kako elektroni mogu biti povezani sa svime odjednom? Kako je moguće da elektron ne može postojati kao određena pojedinačna stvar, sve dok ga ne počnemo proučavati ili mjeriti? I kako bi u svijetu moglo postojati bilo što stvarno ako sva ka stvar - prije no što ju počnemo pobliže promatrati - nije ništa drugo do privid?

Njihov odgovor je bio da postoji jedna istina za sve maleno i druga istina za nešto mnogo veće, jedna istina za stvari koje su žive a druga za nežive stvari; i preporuka da prihvatimo ta očita proturječja kao što smo prihvatili osnovni Newtonov aksiom. To su pravila koja vladaju svijetom i jednostavno ih trebamo prihvatiti. Matematika 'štima' i to je sve što je važno.
Naše promatranje - ljudska svijest -apsolutno je ključno za to da iz tog subatomskog strujanja zaista nastane nešto određeno, međutim ni Heisenberg ni Schrödinger nisu u nijednoj od svojih jednadžbi u obzir uzeli ljudski čimbenik. Obojici je bilo jasno da je čovjek na neki način ključ, no nisu znali na koji ga način uključiti. Sa stajališta znanosti, čovjek je još uvijek bio odvojen od svijeta i promatrao ga je izvana prema unutra.

Nekoliko istraživača ponovno je počelo razmišljati o pojedinim jednadžbama koje su u pravilu svi izostavljali iz kvantne fizike. Te jednadžbe su određivale takozvano polje nulte točke - more mikroskopskih vibracija u prostoru između stvari. Došli su do zaključka da ukoliko polje nulte točke uključimo u našu sliku o najosnovnijoj prirodi materije tada je sama osnova našeg svemira valovito more energije, jedno ogromno kvantno polje. Ukoliko je doista tako, tada je sve povezano sa svim ostalim, poput kakve nevidljive mreže.

Otkrili su također da smo svi sastavljeni od istog osnovnog materijala. Na svojoj najosnovnijoj razini živa su bića, uključujući i ljude, svežnjevi kvantne energije koji neprestano izmjenjuju informacije s tim neiscrpnim morem energije. Žive tvari emitiraju slabu radijaciju koja je ključni aspekt bioloških procesa. Informacije potrebne za sve životne procese - od međustanične komunikacije do izuzetno opsežnih procesa reguliranja DNK - pristižu putem razmjene informacija na kvantnoj razini. Ispostavilo se da sukladno kvantnim procesima djeluje čak i čovjekov um koji je, navodno, potpuno van zakona materije. Misli, osjećaji i sve druge, više kognitivne funkcije povezane su s kvantnim informacijama koje istovremeno pulsiraju kroz naš mozak i tijelo. Ljudska percepcija rezultat je međudjelovanja subatomskih čestica našeg mozga i mora kvantne energije. Doslovce rezoniramo s našim svijetom.

I ono što je možda najvažnije - dokazali su da smo na najosnovnijoj razini svi jedni s drugima povezani, kao i sa svijetom. Eksperimentalno su pokazali da bi mogla postojati životna sila koja prožima cijeli svemir, a koju neki nazivaju kolektivna svijest, a teolozi Sveti Duh. Pružili su uvjerljivo objašnjenje mnogih pojava u koje čovječanstvo vjeruje već stoljećima, a za koje dosada nije bilo čvrstih dokaza i primjerenog objašnjenja: od djelovanja alternativne medicine i molitve do života poslije smrti. U određenom smislu, mogli bismo reći da su nam dali znanost o religiji.
Ove ideje su dočekane kao izdajničke, a znanstvenici koji su ih zagovarali u mnogim su se slučajevima morali boriti protiv dobro utvrđenog i neprijateljski nastrojenog establišmenta. Njihova istraživanja trajala su trideset godina, uglavnom nepriznata i potisnuta, ali ne zato što su bila nekvalitetna. Svi ti znanstvenici izveli su besprijekorne pokuse, a dolazili su iz najuglednijih ustanova: sveučilišta Princeton i Stanford te vrhunskih instituta u Njemačkoj i Francuskoj. Međutim, svojim su pokusima ugrozili brojne doktrine koje se smatraju svetima budući da predstavljaju samu jezgru suvremene znanosti. Njihove nove zamisli nisu se uklopile u prevladavajući znanstveni pogled po kojemu je svijet tek stroj. Kada bi priznali te nove zamisli morali bi se odreći mnogočega od onoga u što vjeruje suvremena znanost i morali bi, u neku ruku, krenuti od samog početka. Stara garda to nije željela.

O ČOVJEKU NJEGOVOM „JA“ I NJEGOVOM UMU
Neurobiolozi tvrde da je svijest locirana u moždanoj kori, te da je rezultat jednostavnog miješanja kemikalija i moždanih stanica. Kemikalije proizvode televizijsku sliku u našem mozgu, a kemikalije su odgovorne i za 'ono' što tu sliku promatra. Poznajemo svijet radi složenosti vlastite mašinerije. Moderna biologija ne vjeruje u svijet koji je u svojoj konačnici nedjeljiv.

Kvantni su fizičari u subatomskom svijetu otkrili neobičnu osobinu koju su nazvali «nelokalnost». To je sposobnost kvantnog entiteta, na primjer elektrona, da na proizvoljnoj udaljenosti trenutno djeluje na neku drugu kvantnu česticu, a bez bilo kakve međusobne razmjene sile ili energije. Kvantne čestice koje su jednom bile u vezi očito zadržavaju međusobnu povezanost čak i nakon odvajanja, tako da djelatnost jedne uvijek utječe na drugu bez obzira na to koliko su se udaljile.

Nelokalnost je potresla same temelje fizike. Na materiju se više nije moglo gledati kao na nešto odvojeno. Neki se događaj u zamjetljivom prostoru može dogoditi bez zamjetljivog uzroka. Einsteinov temeljni aksiom bio je pogrešan: na određenoj razini materije stvari mogu putovati brže od svjetlosti. Subatomske čestice same za sebe nemaju smisla; možemo ih razumjeti samo kroz njihove odnose. Svijet je na svojoj najosnovnijoj razini složena mreža međusobno zavisnih, zauvijek nedjeljivih odnosa.
Vjerojatno najvažniji sadržaj tog međusobno povezanog svemira jest živa svijest koja ga opaža.
Kada promatramo svijet, ne vidimo samo grube stvari, "palice i kamenje", već opažamo na mnogo dubljoj razini. Naš mozak sam sa sobom i s ostalim dijelovima tijela primarno ne komunicira riječima ili slikama, a ni bitovima ili kemijskim impulsima, nego se služi jezikom valne interferencije: jezikom faza, amplituda i frekvencija u «spektralnoj domeni». Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se «uskladimo» s njima. Poznavati svijet doslovno znači biti na njegovoj valnoj duljini.
Naš je mozak poput klavira. Kada promatramo neku stvar u vanjskom svijetu, određeni dijelovi mozga rezoniraju na određenim frekvencijama. Kod pojedinih točaka na koje smo obratili pažnju naš mozak pritišće samo određene tipke koje aktiviraju strune s određenom duljinom i frekvencijom. Tu informaciju potom preuzimaju obični elektrokemijski krugovi u mozgu, baš kao što vibracije struna počnu rezonirati u cijelom klaviru.

Kada nešto ugledamo ne «vidimo» sliku tog objekta negdje u stražnjem dijelu naših glava ili iza očne mrežnice, nego u tri dimenzije i u vanjskom svijetu. Mora biti da stvaramo virtualnu sliku danog objekta te ju projiciramo u prostor, na isto mjesto na kojem se nalazi stvarni objekt, tako da se objekt i naša percepcija tog objekta poklapaju. A to znači da je vještina gledanja ustvari vještina transformiranja. Samim činom promatranja na neki način transformiramo bezvremeni i bezprostorni svijet interferencijskih uzoraka u konkretan i diskretan (odvojen) svijet prostora i vremena: svijet same jabuke koju vidimo pred sobom. Prostor i vrijeme stvaramo na površini naših očnih mrežnica. Očna leća kao u hologramu pokupi određene interferencijske uzorke i pretvori ih u trodimenzionalne slike. Takva virtualna projekcija je potrebna zato što za jabukom posežemo tamo gdje se ona doista nalazi, a ne negdje u našoj glavi. Ako cijelo vrijeme projiciramo slike u vanjski prostor, tada je naša slika svijeta zaista virtualna stvarnost.

Bračni tandem neurofiziologa s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu. Russell i Karen DeValois konvertirali su jednostavne karo-uzorke šahovnice u Fourierove valove i otkrili da moždane stanice mačaka i majmuna ne odgovaraju na same vizualne uzorke nego na interferencijske
Bezbrojna istraživanja, koja su DeValoisovi opisali u knjizi Prostorno gledanje, govore da su brojne stanice u vizualnom sustavu usklađene s određenim frekvencijama. Druga istraživanja Fergusa Campbella iz Cambridgea u Engleskoj, kao i brojnih drugih laboratorija, također su potvrdila da je kora ljudskog mozga ugođena na određene frekvencije. U toj činjenici možda leži objašnjenje zašto određene stvari prepoznajemo kao jednake premda su po veličini vrlo različite.

Na osnovu toga imamo dva koncepta gledanja na stvarnost:

DRUGI KONCEPT
Komunikacija u svijetu ne odvija se u vidljivom prostoru Newtona, nego u subatomskom svijetu Heisenberga. Stanice i DNK komuniciraju preko frekvencija. Mozak prepoznaje i bilježi vlastitu snimku svijeta u pulsirajućim valovima.
Svemir podupire temeljna supstancija koja sve registrira, teomogućava da sve komunicira sa svim ostalim. Ljude nije moguće odvojiti od njihove okoline. Živa svijest nije izolirani entitet. Čovjekova svijest povećava stupanj reda u preostalom svijetu i ima nevjerojatne moći - možemo liječiti sebe i svijet, i u određenom smislu učiniti ga takvim kakvim želimo da bude.

Mnogi slavni, poznati i manje poznati naučnici ustrajnim eksperimentiranjem i učenjem na pogreškama jedan za drugim došli su do konačnog otkrića, a su sve te dogme-kameni temeljci fizike i biologije - najvjerojatnije pogrešne, i da je točan drugi koncept poimanja svijeta.

SAV OVAJ TEKST NAMJENJEN JE OSOBAMA KOJE SU U MOGUĆNOSTI SPOZNATI SNAGU UMA, KOJA JE UISTINU VELIKA U SVAKOM ČOVIJEKU, A NE FIZIČKA SNAGA. CIJLJ JE SPOZNAJA SNAGE SVOGA UMA I DIJELOVANJA SVAKOG NAS POJEDINAČNO NA SPAS I OPSTANAK OVE NAŠE LIJEPE PLANETE.

Mogući izgled površine novootkrivenog planeta sličnog našoj Zemlji

Od toliko bezbrojnih zvijezdanih sustava bilo bi normalno očekivati postepeno otkrivanje planeta pogodnih za život onakav kakav poznajemo na Zemlji. Ograničenja koja nam danas daje tehnologija su jedina prepreka za intenzivnija otkrića novih svijetova.

Europski astronomi su prvi put otkrili planet izvan Sunčevog sustava koji je potencijalno naseljivo nebesko tijelo s temperaturama kao onima na Zemlji, a na svojoj površini mogao bi imati i vodu. Znanstvenici ovo otkriće smatraju velikim korakom u potrazi za životom u svemiru. Rezultati otkrića još nisu objavljeni, ali je izvješće predano časopisu Astronomy and Astrophysics koji bi to uskoro trebao učiniti. Novootkriveni planet koji kruži oko zvijezde Gliese 581, nazvan 581c, udaljen je prema galaktičkim terminima "bliskih" 20,5 svjetlosnih godina od Zemlje, prvi je od dvjestotinjak dosad poznatih planeta koji "imaju čvrstu ili tekuću površinu i temperaturu sličnu Zemljinoj" i najlakši je među njima, tvrde znanstvenici. No zvijezda oko koje kruži u vrlo bliskoj orbiti je "crveni patuljak" mnogo je manja i hladnija od našeg Sunca. Mnogo toga ostaje nepoznato o novootkrivenom planetu što bi ga, kad se ustanove svi detalji i obave sva istraživanja, ipak moglo učiniti nenaseljivim. Prema kriterijima koje znanstvenici koriste za definiranje naseljivosti, u tu kategoriju potencijalne naseljivosti ulaze nebeska tijela kao što je planet Mars: veličina bliska onoj Zemlje, s temperaturama koje bi dozvolile postojanje vode u tekućem obliku.

Planet je otkriven pomoću teleskopa u La Silli u Čileu. Specijalni instrumenti tog teleskopa rascijepe svjetlost i potom bilježe kolebanja u različitim valnim dužinama. Takva kolebanja mogu otkriti postojanje drugih svjetova. U ovom slučaju, takva su kolebanja u različitim valnim dužinama razotkrila planet koji kruži oko "crvenog patuljka" nazvanog Gliese 581. Do prije nekoliko godina astronomi nisu "crvene patuljke" smatrali mogućim suncima za planete koji bi mogli održavati život

Gledajući i proučavajući do sada kartirana područija velikog prostranstva svemira i gledajući naš planet uvjek me ponese misao o svrsi postojanja ovih savršenih tvorevina i razlogu naše egzistencije na ovom i mnogim drugim svijetovima.

Zanimljiv mi je podatak iz Knige Urantije da u mašem Lokalnom svemiru još nije završena organizacija planetarnih svjetova, a kako je ovaj svemir istinski mlada skupina nebeskih tijela u okviru zvjezdanih i planetarnih domena našeg Nadsvemira. Prema posljednjem popisu naš Lokalni svemir ima 3,840,101 naseljeni svijet, dok naš lokalni sustav ima prilično tipičnu građu.

Naš lokalni sustav nije jednoličan fizički sustav, nepodijeljena jedinka astronomske organizacije. Njezinih 619 naseljenih svjetova ulaze u sastav više od pet stotina različitih fizičkih sustava. Jedino pet imaju više od dva naseljena svijeta, dok od ovih samo jedan ima četiri planeta naseljena ljudima, dok četrdeset šest svjetova imaju dva naseljena svijeta.

EVOLUTIVNA IDEJA ŽIVOTA SAMA SE NAMEĆE KAO RAZLOG POSTOJANJA SVEMIRA PRIJE SVEGA RADI SPOZNAJE BOGA-OCA SVIH
Centralni svemir (ili domena Raja) predstavlja jedinu savršeno uređenu stvorenu domenu koja je nastala neposrednom mišlju Oca Svih i riječju Vječnog Sina. Raj je egzistencijalni, savršeni i preobilni svemir koji neposredeno opasava prebivalište samih vječnih Božanstava, centar cijelog svemira. Stvorene domene sedam nadsvemira predstavljaju konačna, evolutivna i progresivna područja. Svi fizički sustavi vremena i prostora imaju evolutivno porijeklo. Oni čak ne postižu fizičku stabilizaciju sve dok se ne počnu kretati ustaljenim orbitima svojih nadsvemira. Lokalni svemiri jednako ne mogu postići stabilizaciju u statusu svjetla i života sve do iscrpljenja fizičkih potencijala proširenja i razvoja i sve do ustaljenja i stabilizacije duhovnog statusa svih naseljenih svjetova.

Osim u centralnom svemiru, savršenstvo predstavlja stvar progresivnog postignuća. Dok uzorak savršenstva prožima cijelu centralnu tvorevinu, sve druge domene moraju postići ovo savršenstvo utemeljenim metodama koje služe napredku dotičnih svjetova ili svemira. I planovi Sinova Stvoritelja nose obilježje gotovo beskonačne varijacije po načinu organizacije, evolucije, discipliniranja i stabilizacije njihovih lokalnih svemira.

Dok je Bog - Otac Svih osobno prisutan u svom prebivališnom svemiru, on ne živi u umovima bića koja vuku porijeklo iz ovog svemira onako kako doslovno živi s dušama smrtnika vremena i prostora. Čini se da proces prilagođenja i regulacije duhovnih poslova prostrane tvorevine u sebi nosi određenu svemudru nadoknadu ili odštetu. Dok je Otac kao takav osobno prisutan u centralnom svemiru, on nije prisutan u umovima djece ove savršene stvorene domene; dok Otac kao osoba nije prisutan u svemirima vremena i prostora gdje ga zastupaju i predstavljaju njegovi Suvereni Sinovi, blisko je prisutan u umovima svoje smrtne djece, gdje ga duhovno predstavljaju Fragmenti Boga koji žive u umovima ovih stvorenih bića volje.

OVAJ POST ĆE BITI MALO DUŽI ALI ČINI MI SE ZBOG NEPOZNAVANJA ISTINSKOG ZNANJA O ISUSOVOJ SMRTI I USKRSNUĆU, KAO VRLO VAŽNA TEMA ZA NAPISTI A TIČE SE SVAKOG OD NAS POJEDINAČNO, JER SA SVAKIM ROĐENJEM ČOVJEKA NEMINOVNO SLIJEDI SMRT O KOJOJ SE IZBJEGAVA PISATI, MALO SE GOVORI I ZNA.

TIJEK DOGAĐAJ ISUSOVOG USKRSNUĆA

Nakon što prvo podvrgnu Isusa bičevanju, Pilat izrazi više istine nego što je bio svjestan kad ga predoči gomili govoreći, “Evo čovjeka.” Uistinu, ustrašeni rimski upravitelj nije ni sanjao da je u istom ovom času cijeli svemir pažljivo promatrao ovaj jedinstveni prozor – svog voljenog Suverenog Vladara koji je s s poniženjem bio podrvgnut porugama i udarcima svojih zlih i degradiranih smrtnih podanika. I Pilatove riječi odzvanjaše cijelim Svemirom, “Evo čovjeka!” Širom cijelog svemira, nebrojena mnoštva i dalje promatraju ovog čovjeka, dok Bog, vrhovni vladar svemira nad svemirima, prihvaća ovog Nazarećanina kao utjelovljenje ideala koji stoji pred svim smrtnim bićima ovog lokalnog svemira vremena i prostora. U svom je neusporedivom životu uvijek uspio obznaniti Boga čovjeku. Ovom prilikom, tijekom ovih posljednjih časova svog smrtnog života i pod prijetnjom smrti, on nanovo uspijeva ostvariti novo i dirljivo otkrivenje čovjeka Bogu.

Čovjek, a ne Bog, stoji iza planova za Isusovo ubojstvo na križu. Dok je točno da se Otac nije htio uplitati u tijek ljudskih događaja na Zemlji, Rajski Otac ni na koji način nije uzrokovao, tražio ili zahtijevao ovu Sinovu zemaljsku smrt. Ostaje činjenica da se Isus prije ili kasnije da neki način morao osloboditi svog smrtničkog tijela, svog zemaljskog utjelovljenja, ali je ovo mogao učiniti na nebrojene druge načine, a da nije morao umrijeti na križu između dvojice zločinaca. Sve je ovo rad čovjeka, a ne Boga.

Isus se ne sprema položiti život kao žrtvu grijesima. On se ne sprema iskupiti prirođene grijehe ljudskog roda. U čovječanstvu nema ovakvih grijeha pred Bogom. Osjećaj krivnje jednostavno predstavlja stvar osobnog grijeha i svjesne i namjerne pobune Očevoj volji i administrativnoj upravi njegovih Sinova.

Božje bi spasenje koje je namjenjeno smrtnim ljudima Zemlje bilo jednako djelotvorno i nepogrešivo neizbježno da Isus nije izgubio život u okrutnim rukama neukih smrtnika. Da je Učitelj našao dobrodošlicu od strane zemaljskih smrtnika i je napustio Zemlju tako što je dobrovoljno odustao od svog tjelesnog života, ostala bi činjenica Božje ljubavi i milosti Sinova – činjenica da je čovjek sin Boga – na koju ovo ni na koji način ne bi utjecalo. Smrtnici su sinovi Boga i samo je jedna stvar potrebna kako bi pretvorila ovu činjeničnu istinu u vaše osobno iskustvo, a to je naša vjera koja se rađa od duha.

Isus je živio i umro za cijeli svemir, a ne samo za ljude ovog jednog svijeta. Dok su smrtnici primali spasenje i prije Isusovog života i smrti na Zemlji, točno je da je njegovo utjelovljenje na ovom svijetu uvelike prosvijetlilo put spasenja; njegova je smrt zauvijek dokazala sigurnost spasenja nakon smrti fizičkog tijela.

Nakon što spoznamo Boga kao istinitog Oca punog ljubavi za svoju djecu, što je jedina koncepcija Oca koju je Isus ikad naučavao, u cilju dosljednosti moramo u potpunosti odbaciti sve one druge primitivne ideje o Bogu kao uvrijeđenom kralju, okrutnom i svemogućem vladaru čije je najveće zadovoljstvo uhvatiti svoje podanike kako čine zlo ne bi li ih primjerno kaznio, osim ako se neko njemu skoro ravnopravno biće ne zauzme za njih, te umre umjesto njih. Cijela se ideja otkupljenja i iskupljenja ne može pomiriti s koncepcijom Boga koju je naučavao i svojim životom pokazao Isus Nazarećanin. Božja beskonačna ljubav predstavlja njegovu najistaknutiju osobinu.

A ova je ideja iskupljenja i žrtvenog spasenja utemeljena na sebičnosti. Isus je učio da je služenje čovjekovim bližnjima najviši oblik bratske ljubavi prema vjernicima duha. Oni koji vjeruju da je Bog otac svih ljudi, ne trebaju brinuti za svoje spasenje. Vjernik ne smije biti zaokupljen sebičnom žudnjom za osobnim spasenjem, već prije treba težiti nesebičnom porivu da voli i, sukladno tome, služi svojim bližnjima, i to onako kako je Isus volio i služio smrtnike.

Cijela ta ideja otkupljenja postavlja spasenje u domenu nestvarnosti:
-takva je ideja u potpunosti filozofska. Ljudsko je spasenje stvarno; ono počiva na dvjema stvarnostima koje se mogu spoznati vjerom i koje na taj način postaju dijelom individualnog ljudskog iskustva:
-činjenici da je Bog otac svih ljudi i istini koja iz te činjenice proizlazi,
-da su svi ljudi braća.
Naposljetku, istina je da će vam se “otpustiti dugovi vaši, kako i vi otpuštate dužnicima vašim.”

Križ zauvijek pokazuje da Isusov stav prema grešnicima nikad nije počivao na bilo prijekoru ili osudi, već prije na vječnom spasenju punom ljubavi. Isus je uistinu spasitelj zato što njegov život i njegova smrt istinski pridobijaju ljude za dobrotu i pravedno spasenje. Isus toliko voli ljude da njegova ljubav budi ljubav u ljudskim srcima. Ljubav je istinski zarazna i vječno kreativna. Isusova smrt na križu primjer je ljubavi koja je dovoljno jaka i božanska da oprašta grijeh i briše svako zlo. Isus je ovom svijetu predočio kvalitetu pravednosti koja je viša od pravde – posve tehničkog shvaćanja pravog i krivog. Božanska ljubav nije samo u stanju oprostiti grijehe; ona ih upija i istinski uništava. Opraštanje ljubavi potpuno nadilazi opraštanje milosti. Milost stavlja grijeh zlih djela na stranu; no ljubav zauvijek uništava grijeh i sve slabosti koje od njega nastaju. Isus je stanovnicima Zemlje pokazao nov način življenja. Učio nas je da se ne opiremo zlu, nego da kroz njega nađemo dobrotu koja djelotvorno uništava zlo. Isusovo oproštenje nije odobravanje zla; ono je spasenje od osude. Spasenje ne umanjuje zla djela; ono ih pretvara u dobra djela. Istinska se ljubav ne pogađa s mržnjom i ne odobrava ju; ona uništava mržnju. Isusova se ljubav ne može zadovoljiti s pukim oproštenjem. Učiteljeva ljubav podrazumijeva obnovu, vječni život. Posve je ispravno govoriti o spasenju kao iskupljenju, ako govorimo o ovoj vječnoj obnovi.

Nakon što je uskrsnuli Isus izašao iz svog groba, materijalno tijelo u kojem je živio i radio na zemlji gotovo trideset šest godina, ostalo je ležati netaknuto na pogrebnoj postelji ovijeno lanenim platnom, upravo onako kako su ga u petak poslije podne pstavoio Josip i njegovi prijatelji. Kamen na ulazu u grob nije bio pomaknut; Pilatov pečat bio je nedirnut; stražari su još uvijek bili na straži. Hramski čuvari ni jednog trenutka nisu napustili svoje položaje, a smjena rimskih vojnika uslijedila je oko ponoći. Niti jedan od ovih promatrača ni jednog časa nije posumnjao da se predmet njihovog čuvanja podigao u novi i viši oblik postojanja i da je tijelo koje su čuvali sada bilo samo odbačeni prekrivač koji je izgubio svaku povezanost s Isusovom oslobođenom i uskrsnutom morontija ličnosti.

Čovječanstvo vrlo sporo sazrijeva u spoznaji da je u svemu što je osobno materija jedino kostur morontije, dok ni jedno ni drugo nisu ništa više od sjenovitih odražaja trajnih duhovnih stvarnosti. Treba konačno početi smatrati vrijeme pokretnim obličjem vječnosti, a prostor nestalnom sjenom stvarnosti Raja.

Krišćansko se vjerovanje u Isusovo uskrsnuće temelji na činjenici “praznog groba.” Uistinu je točno da je grob bio prazan, ali ova činjenica ne predstavlja istinu uskrsnuća. Grob je uistinu bio prazan kad su prvi vjernici došli, i ova je činjenica, zajedno s činjenicom Učiteljevog nesumnjivog uskrsnuća, dovela do stvaranja netočnog vjerovanja: učenja da je Isusovo materijalno smrtno tijelo ustalo iz groba. Istina povezana s duhovnim stvarnostima i vječnim vrijednostima ne može uvijek počivati na kombinaciji očiglednih činjenica. Premda individualne činjenice mogu biti materijalno ispravne, povezivanje ovih činjenica ne mora rezultirati ispravnim duhovnim zaključkom.

Josipov je grob bio prazan, ali ne zato što je Isusovo tijelo obnovljeno i uskrslo, već zato što je nebeskim vojskama dano dopuštenje da izvrše posebno i jedinstveno uništenje, povratak “praha prahu,” bez vremenske odgode ovog procesa i bez djelovanja uobičajenih i vidljivih procesa smrtnog raspada i postupnog raspada materije.

Isusovi posmrtni ostaci prošli su istim prirodnim procesom materijalnog raspada koji je karakterističan svim ljudskim tijelima na zemlji, osim što je ova prirodna metoda raspada bila toliko ubrzana da bi se moglo reći da je bila gotovo trenutačna.

Istinski su dokazi Isusova uskrsnuća po svojoj prirodi duhovni, iako je ovo učenje potkrijepljeno svjedočanstvima mnogih zemaljskih smrtnika koji su sreli, prepoznali i razgovarali s uskrslim morontija Učiteljem. On je na ovaj način postao dijelom osobnog iskustva gotovo tisuću ljudskih bića prije nego što je konačno otišao s Zemlje.

Treba razjasniti koncepciju Isusovog uskrsnuća sljedećim izjavama a u prethodnim postovima sam opisivao morontija obličije:

Zemaljski će se smrtnici jednako podići prilikom jutra uskrsnuća u prijelaznom morontija tijelu u kojem se Isus podigao iz groba u ovu nedjelju ujutro. Ova tijela nemaju bilo protoka krvi ili potrebe za normalnom prirodnom hranom, ova su morontija obličja unatoč tome fizički stvarna. Kad različiti smrtnici imadoše priliku vidjeti Isusa nakon njegovog uskrsnuća, oni ga uistinu vidješe, oni nisu bili samoobmanute žrtve vlastitih vizija ili halucinacija.

Nepokolebljiva vjera u Isusovo uskrsnuće predstavlja osnovno obilježje vjere svih grana ranog evanđeljskog nauka. U Jeruzalemu, Aleksandriji, Antiohiji i Filadelfiji, svi su se evanđeljski učitelji sjedinili u ovoj čvrstoj vjeri u Učiteljevo uskrsnuće.

Nakon određenog vremena Petar je ustao i objavio da im je to sigurno došao obećani Duh Istine, te je predložio da odu u hram i da svima objave najnoviju radosnu vijest. I učinili su kako je Petar predložio.

Procesom obuke i propovijedi, ovi učenici su naučili da se evanđelje sastojalo od istine da je Bog otac i da su ljudi njegova djeca, ali u ovom času duhovne ekstaze i osobnog osjećaja pobjede, najbolja moguća vjest--najveća novost--je bila činjenica da se Učitelj podigao od mrtvih. I tako su osnaženi utjecajem nebeske moći počeli propovijedati radosnu vijest--spasenje kroz Isusa--dok su nehotice učinili grešku govoreći o određenim činjenicama vezanim uz evanđelje umjesto što će govoriti o samoj njegovoj poruci. Petar je bio taj koji ih je nesvjesno poveo ovim pogrešnim putom, dok su ga drugi slijedili i dok je Pavle izgradio cijelu novu religiju na temeljima ove nove verzije radosne vijesti.



Nije čudno što su ovi duhom prožeti ljudi iskoristili ovaj događaj kao priliku da ispolje svoj osjećaj pobjede nad silama koje su težile uništenju njihovog Učitelja i njegovih učenja. U ovom se času bilo lakše sjetiti osobnog odnosa s Isusom i prepustiti se radosti uvjerenja da je Učitelj još uvijek na životu, da njihovo prijateljstvo nije završeno i da su primili duh koji im je Isus obećao poslati.

Ovi vjernici su iznenada imali osjećaj da ih je nešto prenijelo u novi svijet, u novu egzistenciju radosti, moći i slave. Učitelj im je rekao da će kraljevstvo doći s velikom moći i neki su pomislili da su ovom prilikom počeli uviđati značenje ovih riječi. I kad se sve ovo uzme u obzir, nije teško razumjeti zašto su ovi ljudi počeli prorpovijedati evanđelje o Isusu, umjesto ranije poruke o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi.

Duh Istine je pored toga došao kako bi vjernicima pomogao da posvjedoče stvarnosti Isusovih učenja i njegovog života u ljudskom obličju kao i njegovog novog i svježeg življenja u individualnim vjernicima svih novih generacija Božjih sinova koji su ispunjeni duhom.

Tako izgleda da je Duh Istine došao kako bi svakog vjernika poveo k cijeloj istini, k sve širem znanju isustva življenja i porasta duhovne svjesnosti stvarnosti vječnog i sve naprednijeg statusa Božjeg sina.

Ovo je izuzetno važno u ovom prijelomnom času za cijeli naš planet i za sve njegove ljude, jer shvaćanjem velikih istina, prvenstveno o moći i umnoj snazi svakog pojedinog od nas kao Božijih sinova u kojima živi fragment Svemogućeg Boga, raste šansa u opstanak našeg planeta i života na njemu.

Današnja subota je osvanula lijepa, sunčana topla, idealna za šetnju pored mora. Kraj mora se osjeća proljeće, jučer su sa juga doletjele lastavice, atmosvera je fantastična a za sve to nisam trebao izaći iz svog grada. Istina je da se čovijek može napuniti energijom poslije šetnje pored mora.

Šećući poslijepodne lungomare često vidim u moru par delfina koji se igraju i tu povremeno prolaze. Pretpostavljam da su sa područija lošinjskog akvatorija. Delfini su mi posebno draga bića, visoko inteligentni, sa vrlo razvijenim sofisticiranim jezikom čijim istina ne komuniciraju u slušnom područiju čovjeka nego na višim frekvencijama. Njihov jezik je tonalni.
Puno puta sam se pitao zbog čega je Bog stvorio i stavio delfine u more na Zemlji kao jedine visokointeligentna bića pored čovjeka na Zemlji.

U momentu boravka delfina nisam sa sobom imao fotoaparat, pa je to samo fotografija mjesta nedaleko kojeg su boravili delfini.


U ovih zadnjih desetak godina ponuđeni su nam mnogi razlozi postojanja i egzistencije delfina ali da skratim izvore i dugačka objašnjenja evo kratkih teza:

1. Delfini kao visoko inteligentna bića sa vrlo razvijenim mozgom imaju veliku mentalnu snagu kojom brane planet Zemlju od izvanzemaljskih posjetitelja koji nemaju baš najbolje namjere prema Zemlji.

3. Delfini čuvaju more od bića iz dubina koje se protive nadolazećoj promjeni planete i njezino oslobađanje od tereta "negativo neuravnoteženog" ili kako bismo rekli zla.

2. Delfini u svom mozgu imaju pohranjena znanja još iz doba Antlantide o tehnologijama i neškodljivom tehnološkom napretku čovjeka za buduća vremena, nemjerljivog značaja za čovječanstvo.

Lov, zatočenje i ubijanje delfina čovijek čini takav zločin prema njima kao inteligentnoj vrsti, a i prema sebi jer si doslovce "sječe granu na kojoj sjedi".
Užasavam se glupih i slijepih ljudi koji to rade, za zle mi je jasno zašto to rade. Užasava me pomisao da će na našem područiju (fažanski zaljev preko puta o.Brioni)biti otvoren "delfinarij" gdje je predviđeno ta prekrasna bića držati u zatočeništvu.
DIŽEM SNAŽNO GLAS PROTIV TOGA!!!