OVAJ POST ĆE BITI MALO DUŽI ALI ČINI MI SE ZBOG NEPOZNAVANJA ISTINSKOG ZNANJA O ISUSOVOJ SMRTI I USKRSNUĆU, KAO VRLO VAŽNA TEMA ZA NAPISTI A TIČE SE SVAKOG OD NAS POJEDINAČNO, JER SA SVAKIM ROĐENJEM ČOVJEKA NEMINOVNO SLIJEDI SMRT O KOJOJ SE IZBJEGAVA PISATI, MALO SE GOVORI I ZNA.

TIJEK DOGAĐAJ ISUSOVOG USKRSNUĆA

Nakon što prvo podvrgnu Isusa bičevanju, Pilat izrazi više istine nego što je bio svjestan kad ga predoči gomili govoreći, “Evo čovjeka.” Uistinu, ustrašeni rimski upravitelj nije ni sanjao da je u istom ovom času cijeli svemir pažljivo promatrao ovaj jedinstveni prozor – svog voljenog Suverenog Vladara koji je s s poniženjem bio podrvgnut porugama i udarcima svojih zlih i degradiranih smrtnih podanika. I Pilatove riječi odzvanjaše cijelim Svemirom, “Evo čovjeka!” Širom cijelog svemira, nebrojena mnoštva i dalje promatraju ovog čovjeka, dok Bog, vrhovni vladar svemira nad svemirima, prihvaća ovog Nazarećanina kao utjelovljenje ideala koji stoji pred svim smrtnim bićima ovog lokalnog svemira vremena i prostora. U svom je neusporedivom životu uvijek uspio obznaniti Boga čovjeku. Ovom prilikom, tijekom ovih posljednjih časova svog smrtnog života i pod prijetnjom smrti, on nanovo uspijeva ostvariti novo i dirljivo otkrivenje čovjeka Bogu.

Čovjek, a ne Bog, stoji iza planova za Isusovo ubojstvo na križu. Dok je točno da se Otac nije htio uplitati u tijek ljudskih događaja na Zemlji, Rajski Otac ni na koji način nije uzrokovao, tražio ili zahtijevao ovu Sinovu zemaljsku smrt. Ostaje činjenica da se Isus prije ili kasnije da neki način morao osloboditi svog smrtničkog tijela, svog zemaljskog utjelovljenja, ali je ovo mogao učiniti na nebrojene druge načine, a da nije morao umrijeti na križu između dvojice zločinaca. Sve je ovo rad čovjeka, a ne Boga.

Isus se ne sprema položiti život kao žrtvu grijesima. On se ne sprema iskupiti prirođene grijehe ljudskog roda. U čovječanstvu nema ovakvih grijeha pred Bogom. Osjećaj krivnje jednostavno predstavlja stvar osobnog grijeha i svjesne i namjerne pobune Očevoj volji i administrativnoj upravi njegovih Sinova.

Božje bi spasenje koje je namjenjeno smrtnim ljudima Zemlje bilo jednako djelotvorno i nepogrešivo neizbježno da Isus nije izgubio život u okrutnim rukama neukih smrtnika. Da je Učitelj našao dobrodošlicu od strane zemaljskih smrtnika i je napustio Zemlju tako što je dobrovoljno odustao od svog tjelesnog života, ostala bi činjenica Božje ljubavi i milosti Sinova – činjenica da je čovjek sin Boga – na koju ovo ni na koji način ne bi utjecalo. Smrtnici su sinovi Boga i samo je jedna stvar potrebna kako bi pretvorila ovu činjeničnu istinu u vaše osobno iskustvo, a to je naša vjera koja se rađa od duha.

Isus je živio i umro za cijeli svemir, a ne samo za ljude ovog jednog svijeta. Dok su smrtnici primali spasenje i prije Isusovog života i smrti na Zemlji, točno je da je njegovo utjelovljenje na ovom svijetu uvelike prosvijetlilo put spasenja; njegova je smrt zauvijek dokazala sigurnost spasenja nakon smrti fizičkog tijela.

Nakon što spoznamo Boga kao istinitog Oca punog ljubavi za svoju djecu, što je jedina koncepcija Oca koju je Isus ikad naučavao, u cilju dosljednosti moramo u potpunosti odbaciti sve one druge primitivne ideje o Bogu kao uvrijeđenom kralju, okrutnom i svemogućem vladaru čije je najveće zadovoljstvo uhvatiti svoje podanike kako čine zlo ne bi li ih primjerno kaznio, osim ako se neko njemu skoro ravnopravno biće ne zauzme za njih, te umre umjesto njih. Cijela se ideja otkupljenja i iskupljenja ne može pomiriti s koncepcijom Boga koju je naučavao i svojim životom pokazao Isus Nazarećanin. Božja beskonačna ljubav predstavlja njegovu najistaknutiju osobinu.

A ova je ideja iskupljenja i žrtvenog spasenja utemeljena na sebičnosti. Isus je učio da je služenje čovjekovim bližnjima najviši oblik bratske ljubavi prema vjernicima duha. Oni koji vjeruju da je Bog otac svih ljudi, ne trebaju brinuti za svoje spasenje. Vjernik ne smije biti zaokupljen sebičnom žudnjom za osobnim spasenjem, već prije treba težiti nesebičnom porivu da voli i, sukladno tome, služi svojim bližnjima, i to onako kako je Isus volio i služio smrtnike.

Cijela ta ideja otkupljenja postavlja spasenje u domenu nestvarnosti:
-takva je ideja u potpunosti filozofska. Ljudsko je spasenje stvarno; ono počiva na dvjema stvarnostima koje se mogu spoznati vjerom i koje na taj način postaju dijelom individualnog ljudskog iskustva:
-činjenici da je Bog otac svih ljudi i istini koja iz te činjenice proizlazi,
-da su svi ljudi braća.
Naposljetku, istina je da će vam se “otpustiti dugovi vaši, kako i vi otpuštate dužnicima vašim.”

Križ zauvijek pokazuje da Isusov stav prema grešnicima nikad nije počivao na bilo prijekoru ili osudi, već prije na vječnom spasenju punom ljubavi. Isus je uistinu spasitelj zato što njegov život i njegova smrt istinski pridobijaju ljude za dobrotu i pravedno spasenje. Isus toliko voli ljude da njegova ljubav budi ljubav u ljudskim srcima. Ljubav je istinski zarazna i vječno kreativna. Isusova smrt na križu primjer je ljubavi koja je dovoljno jaka i božanska da oprašta grijeh i briše svako zlo. Isus je ovom svijetu predočio kvalitetu pravednosti koja je viša od pravde – posve tehničkog shvaćanja pravog i krivog. Božanska ljubav nije samo u stanju oprostiti grijehe; ona ih upija i istinski uništava. Opraštanje ljubavi potpuno nadilazi opraštanje milosti. Milost stavlja grijeh zlih djela na stranu; no ljubav zauvijek uništava grijeh i sve slabosti koje od njega nastaju. Isus je stanovnicima Zemlje pokazao nov način življenja. Učio nas je da se ne opiremo zlu, nego da kroz njega nađemo dobrotu koja djelotvorno uništava zlo. Isusovo oproštenje nije odobravanje zla; ono je spasenje od osude. Spasenje ne umanjuje zla djela; ono ih pretvara u dobra djela. Istinska se ljubav ne pogađa s mržnjom i ne odobrava ju; ona uništava mržnju. Isusova se ljubav ne može zadovoljiti s pukim oproštenjem. Učiteljeva ljubav podrazumijeva obnovu, vječni život. Posve je ispravno govoriti o spasenju kao iskupljenju, ako govorimo o ovoj vječnoj obnovi.

Nakon što je uskrsnuli Isus izašao iz svog groba, materijalno tijelo u kojem je živio i radio na zemlji gotovo trideset šest godina, ostalo je ležati netaknuto na pogrebnoj postelji ovijeno lanenim platnom, upravo onako kako su ga u petak poslije podne pstavoio Josip i njegovi prijatelji. Kamen na ulazu u grob nije bio pomaknut; Pilatov pečat bio je nedirnut; stražari su još uvijek bili na straži. Hramski čuvari ni jednog trenutka nisu napustili svoje položaje, a smjena rimskih vojnika uslijedila je oko ponoći. Niti jedan od ovih promatrača ni jednog časa nije posumnjao da se predmet njihovog čuvanja podigao u novi i viši oblik postojanja i da je tijelo koje su čuvali sada bilo samo odbačeni prekrivač koji je izgubio svaku povezanost s Isusovom oslobođenom i uskrsnutom morontija ličnosti.

Čovječanstvo vrlo sporo sazrijeva u spoznaji da je u svemu što je osobno materija jedino kostur morontije, dok ni jedno ni drugo nisu ništa više od sjenovitih odražaja trajnih duhovnih stvarnosti. Treba konačno početi smatrati vrijeme pokretnim obličjem vječnosti, a prostor nestalnom sjenom stvarnosti Raja.

Krišćansko se vjerovanje u Isusovo uskrsnuće temelji na činjenici “praznog groba.” Uistinu je točno da je grob bio prazan, ali ova činjenica ne predstavlja istinu uskrsnuća. Grob je uistinu bio prazan kad su prvi vjernici došli, i ova je činjenica, zajedno s činjenicom Učiteljevog nesumnjivog uskrsnuća, dovela do stvaranja netočnog vjerovanja: učenja da je Isusovo materijalno smrtno tijelo ustalo iz groba. Istina povezana s duhovnim stvarnostima i vječnim vrijednostima ne može uvijek počivati na kombinaciji očiglednih činjenica. Premda individualne činjenice mogu biti materijalno ispravne, povezivanje ovih činjenica ne mora rezultirati ispravnim duhovnim zaključkom.

Josipov je grob bio prazan, ali ne zato što je Isusovo tijelo obnovljeno i uskrslo, već zato što je nebeskim vojskama dano dopuštenje da izvrše posebno i jedinstveno uništenje, povratak “praha prahu,” bez vremenske odgode ovog procesa i bez djelovanja uobičajenih i vidljivih procesa smrtnog raspada i postupnog raspada materije.

Isusovi posmrtni ostaci prošli su istim prirodnim procesom materijalnog raspada koji je karakterističan svim ljudskim tijelima na zemlji, osim što je ova prirodna metoda raspada bila toliko ubrzana da bi se moglo reći da je bila gotovo trenutačna.

Istinski su dokazi Isusova uskrsnuća po svojoj prirodi duhovni, iako je ovo učenje potkrijepljeno svjedočanstvima mnogih zemaljskih smrtnika koji su sreli, prepoznali i razgovarali s uskrslim morontija Učiteljem. On je na ovaj način postao dijelom osobnog iskustva gotovo tisuću ljudskih bića prije nego što je konačno otišao s Zemlje.

Treba razjasniti koncepciju Isusovog uskrsnuća sljedećim izjavama a u prethodnim postovima sam opisivao morontija obličije:

Zemaljski će se smrtnici jednako podići prilikom jutra uskrsnuća u prijelaznom morontija tijelu u kojem se Isus podigao iz groba u ovu nedjelju ujutro. Ova tijela nemaju bilo protoka krvi ili potrebe za normalnom prirodnom hranom, ova su morontija obličja unatoč tome fizički stvarna. Kad različiti smrtnici imadoše priliku vidjeti Isusa nakon njegovog uskrsnuća, oni ga uistinu vidješe, oni nisu bili samoobmanute žrtve vlastitih vizija ili halucinacija.

Nepokolebljiva vjera u Isusovo uskrsnuće predstavlja osnovno obilježje vjere svih grana ranog evanđeljskog nauka. U Jeruzalemu, Aleksandriji, Antiohiji i Filadelfiji, svi su se evanđeljski učitelji sjedinili u ovoj čvrstoj vjeri u Učiteljevo uskrsnuće.

Nakon određenog vremena Petar je ustao i objavio da im je to sigurno došao obećani Duh Istine, te je predložio da odu u hram i da svima objave najnoviju radosnu vijest. I učinili su kako je Petar predložio.

Procesom obuke i propovijedi, ovi učenici su naučili da se evanđelje sastojalo od istine da je Bog otac i da su ljudi njegova djeca, ali u ovom času duhovne ekstaze i osobnog osjećaja pobjede, najbolja moguća vjest--najveća novost--je bila činjenica da se Učitelj podigao od mrtvih. I tako su osnaženi utjecajem nebeske moći počeli propovijedati radosnu vijest--spasenje kroz Isusa--dok su nehotice učinili grešku govoreći o određenim činjenicama vezanim uz evanđelje umjesto što će govoriti o samoj njegovoj poruci. Petar je bio taj koji ih je nesvjesno poveo ovim pogrešnim putom, dok su ga drugi slijedili i dok je Pavle izgradio cijelu novu religiju na temeljima ove nove verzije radosne vijesti.



Nije čudno što su ovi duhom prožeti ljudi iskoristili ovaj događaj kao priliku da ispolje svoj osjećaj pobjede nad silama koje su težile uništenju njihovog Učitelja i njegovih učenja. U ovom se času bilo lakše sjetiti osobnog odnosa s Isusom i prepustiti se radosti uvjerenja da je Učitelj još uvijek na životu, da njihovo prijateljstvo nije završeno i da su primili duh koji im je Isus obećao poslati.

Ovi vjernici su iznenada imali osjećaj da ih je nešto prenijelo u novi svijet, u novu egzistenciju radosti, moći i slave. Učitelj im je rekao da će kraljevstvo doći s velikom moći i neki su pomislili da su ovom prilikom počeli uviđati značenje ovih riječi. I kad se sve ovo uzme u obzir, nije teško razumjeti zašto su ovi ljudi počeli prorpovijedati evanđelje o Isusu, umjesto ranije poruke o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi.

Duh Istine je pored toga došao kako bi vjernicima pomogao da posvjedoče stvarnosti Isusovih učenja i njegovog života u ljudskom obličju kao i njegovog novog i svježeg življenja u individualnim vjernicima svih novih generacija Božjih sinova koji su ispunjeni duhom.

Tako izgleda da je Duh Istine došao kako bi svakog vjernika poveo k cijeloj istini, k sve širem znanju isustva življenja i porasta duhovne svjesnosti stvarnosti vječnog i sve naprednijeg statusa Božjeg sina.

Ovo je izuzetno važno u ovom prijelomnom času za cijeli naš planet i za sve njegove ljude, jer shvaćanjem velikih istina, prvenstveno o moći i umnoj snazi svakog pojedinog od nas kao Božijih sinova u kojima živi fragment Svemogućeg Boga, raste šansa u opstanak našeg planeta i života na njemu.