Pregled posta

MANI NJEGOV VJERONAUK

Mani je rođen 216. godine u gornjem Babilonu. Njegov otac pripadao je vjerskoj zajednici judeokršćana, tzv. Elkasitima (mandejima), koja je bila odana asketskom načinu života i imala stroga pravila reda. Manija je otac uveo u zajednicu još kao dijete, pa ondje provodi čitavo svoje djetinjstvo i mladenaštvo, sve do 25. godine života. Sasvim je izvjesno da je tijekom boravka prolazio kroz rituale čišćenja kakva su poznavali sami eseni.
U međuvremenu Manije nekoliko puta imao mistička iskustva. Ona su počela još u dječačko doba, no najvažnije je bilo ono iz vremena prije no što će napustiti zajednicu i otisnuti se u svijet da zagovara novu vjeru. To iskustvo Mani je opisao slijedećim riječima« Kada sam imao 24 godina, u godini kad je Ardašir, kralj Perzije, pokrio grad Atru, i u godini kada je njegov sin Sopor okrunjen velikim kraljevskim draguljem, u mjesecu farmotija, osmog dana u mjesecu, Gospodin mi posla mog pratitelja, moga dvojnika.. .Kada je on došao, oslobodio me okova, odvojio me i udaljio od Zakona pod kojim sam rastao. Tako me je pozvao i odvojio od tih ljudi». Anđeo je Manija odredio za misionara nove univerzalne religije koja će nastupiti na mjesto starih, iskrivljenih i zaboravljenih. Mani je uvjerenja da su religije Buddhe, Zaratustre i Isusa izvrnute upravo zato što oni za sobom nisu ostavili pisanu riječ, pa su ljudi pribjegli vlastitim interpretacijama stoje ugrozilo njihov izvorni smisao.
Zato je opus Manijevih djela bio priličan, no uslijed progona kako na zapadu tako i na istoku, mnoštvo je njegovih spisa uništeno. No 1900. godine pronađeni su u jednoj kineskoj provinciji brojni tekstovi; među njima su liturgijski fragmenti, katekizam, razni dogmatski tekstovi i ispovijedi. Tridesetak godina kasnije u Egiptu su pronađeni manihejski psalmi, pisma i dijelovi knjige općeg manihejskog učenja na koptskom jeziku.
Mandeji su naučavali da je Jahve (Yan Shamava - Jah Nebesa) sekundarna emanacija vrhovne trijade, i daje Adam njegova emanacija. Ovdje su udareni temelji kabalističke gnoze. Mandejski nauk uvelike je utjecao na Manija, ali on se oslanjao i na druge religije, nastojeći u svakoj od njih otkriti njihov izvorni, netaknuti smisao. Unatoč težnji da sintetizira razna religijska učenja, Mani se smatrao Isusovim apostolom.

Za razliku od mnogih drugih gnostika, Mani ne zagovara rađanje Novoga čovjeka niti transformaciju, već povratak prvobitnoj čistoći koja blista nasuprot tame: Manijev idealni «novi čovjek)) je onaj prastari, iz vremena prije pada, kojega Ivan Krstitelj naziva onim koji će doći, ali je već bio prije njega. U dualnom svijetu, okovanom suprotnostima, čovjek se mora opredijeliti za svjetlost da bi izvršio svoju misiju. Važno je da svaki pojedinac u sebi objavi otkrivenje koje posjeduje snagu unutarnje vizije koje ne pripadaju razumu niti nama poznatoj logici. Riječ je o unutarnjem prosvjetljenju koje je očitovanje Kristova silaska. Njime učenik postaje voljan izvršiti sedmerostruki proces buđenja duše čemu nužno prethodi oslobađanje od iluzija ovog varljivog svijeta. Da bi čovjek uspio, mora se okrenuti prema nutrini vlastita bića, pronaći elemental kojim su povezani mikrokozmos i makrokozmos, te dopustiti da se izvrši sjedinjenje suprotnih elemenata. Mani to opisuje slijedećim riječima: ^Prepoznajem i pouzdajem se u križ svjetla koji nam pruža univerzalni život, jer je moja duša njegov odraz». Hermes bi rekao: ^Struktura mikrokozmosa u skladu je sa strukturom makrokozmosa», a Novi zavjet govori: «Ja sam u Ocu, a Otac je u meni».

Dualnost svijeta moguće je izbjeći tek suočenjem sa stvarnom slikom o vlastitim osjetilima. Bez tog sučeljavanja nema napuštanja svijeta osjetila, nema sklonosti za vječnim životom, niti želje za nadmašivanjem smrtne dualnosti; takvo biće vezuje se uz vanjske predmete čijim postaje robom, što njegova iskustva konaci u patnju koja ga čini sve većim zarobljenikom. Mani razlikuje dvije vrste ljudi: jedni su oni koji izbjegavaju svjetlo, i oni čine većinu, a drugi su simbolizirani bijelim golubom, i oni se nastoje osloboditi vezanosti za ovaj svijet.
Mani je, zbog svoje jasne vizije uokvirene u čvrsti koncept, s lakoćom razotkrivao sva prokletstva ovoga svijeta, i na taj se način zamjerio tadašnjim vladajućim elitama. Iako je u početku uživao sklonost perzijskog cara Sopora, nakon dolaska na vlast kralja Bahrama izmijenio se stav povlaštenih prema Manijevu učenju, a kako su ga već od ranije perzijski svećenici smatrali heretikom, tako su započeli progoni. Na zapadu situacija nije bila ništa bolja. 297. g. car Dioklecijan određuje spaljivanje vođa manihejske vjere u Africi, a osam desetljeća kasnije car Valentinijan nalaže im zapljenu imovine. Neshvaćen od vođa, omrznut od svećenika, izdemoniziran od praznovjernih kršćana, Mani je konačno uhićen te mučeničkom smrću okončao svoj život u jednom od babilonskih kazamata.
Kršćanski kritičari nisu štedjeli Manijevu vjeru. Među njima najgorljiviji bio je Aurelije Augustin, i sam manihejac gotovo puno desetljeće. Iz kritika što ih je uputio na račun manihejske vjere bjelodano je jasno da Augustin nije shvatio manihejsko učenje, iako se hvastao da ga dobro poznaje, te da zato smije reći kako je riječ o zločinačkom nauku. Augustin se očito nije mogao riješiti svoje zemaljske kože. U Ispovijestima 3,6 to i sam potvrđuje: «Ondje mi se nalagalo da vjerujem, ali to vjerovanje nije se slagalo s onim obrazloženjima koja sam utvrdio računom i svojim očima, nego je bilo potpuno suprotno». On naime traga za razumskim dokazima (7,12) čime dokazuje da Augustin nikada nije shvatio bit manihejstva, te je stoga i pripadao samo krugu audientesa, bez neke osobite perspektive da pristupi onom krugu učenika koji će se odvažiti na inicijaciju. Augustin je bio sasvim od ovoga svijeta, te je stoga i završio u onoj Crkvi, koja ovaj iluzorni svijet štiti kao navodno dobar, a krivnju pronalazi u čovjeku i njegovu zlu.
U skladu s dogmatskim shvaćanjem jednoga Boga u svjetlu Apsolutnog dobra, Augustin prigovara manihejcima da «...Istinu, koja je stvorila stvorenja, ne traže s pobožnim osjećajima i zato je ne nalaze; ili ako je i nađu, premda upoznaju Boga, ne časte Boga kao Boga, niti mu daju hvalu...» (Ispovijesti 3, 5). Augustin je očito bio žrtva idolopokloničke vjere u Boga, vjerujući daje sama pobožnost dostatna da čovjek bude čist. On Oca promatra kao Summum Bonum kojemu se treba klanjati i obraćati molitvom, no Mani (kao i gnostici općenito) takav pristup Bogu smatraju nedostatnim, smiješnim i licemjernim. Augustin nadalje smatra da zlo nema svoj bitak, nego da je samo odraz nedostatnog dobra. Tako on, obrativši se Bogu, kaže: «Za tebe uopće ne postoji zlo. Ne samo za tebe nego ni za sva tvoja stvorenja, jer izvan njih ne postoji ništa što bi moglo provaliti unutra i pokvariti red koji si im ti postavio» (Ispovijesti, 13,19). Iz ovoga je vidljiva suštinska razlika između Augustinova prianjanja uz teološku konstrukciju dobra i zla nasuprot gnostičkom uvjerenju da je zlo postavilo svoj bitak nasuprot dobru. ^Izopačena volja» (Isp. 6,22)je temeljni krivac sveg zla na svijetu, i zato Augustin zastupa ideju vjere u Krista otkupitelja.
Crkva će Augustinove argumente koristiti kao dokaz par exellance ne samo protiv manihejaca, već ujedno protiv svih gnostičkih učenja, zanemarujući ono bitno: da Augustin, očito, nije bio dovoljno pripremljen da shvati istinu o ovome svijetu koji se suštinski sastoji i od zla, koliko od dobra. Kritičari su otišli toliko daleko da su Manija nazvali Parsifalom, što u prijevodu znači «ludi Perzijanac», a iz korijena njegova imena porijeklo vuče i riječ «manijak». Mržnja teologa bila je tolika da nisuprezali ni od ovakvih kvalifikacija čovjeka s čijim se naukom nisu slagali.
Unatoč tome manihejski je nauk nadahnuo sve buduće gnostičke škole, sve do Jacoba Boehmea, čije je naučavanje bilo vrlo blisko Manijevom. Mani je ostavio dubok trag u ovome svijetu, a njegova žrtva nije ostala bez posljedica.

Post je objavljen 10.03.2007. u 16:12 sati.