SVIĐA LI TI SE TO?

Nešto mi se uvijek nađe na putu,
Pa završim u kutu.
Sviđa li ti se to?
Pita me to malo zlo,
Ta zraka tuge,
Što nikada nije vidjela boje duge.
Al' se ne dam,
Pokušavam u sebi bar da pjevam,
Sve da zadržim u oku,
Tu malu, sitnu točku.
Tu vatru i more,
I ne dopuštam da bude gore.
Uzimam njen dnevnik i listam stranice
Čitam kako opisuje sebe ispod žute kabanice.
Sada znam da je i nju strah,
I odlučujem da neću više biti plah.
Taj suzin dnevnik,
Taj tužni podsjetnik.
I ta sreća i bol puta sto,
Sviđa li ti se to?

Kroz tobogan se spuštam,
Da u kuhinji se guštam,
Pa na balkon da izađem,
I u toj zelenoj livadi,
Cvijet da pronađem.
Sa zelenom vilicom
Bananu jeo,
Od medvjeđeg krzna vunu preo.
Pa malo s mačkama skakutao,
I majmunima u vrtu mijaukao.
Pa onda do oblaka,
Da uzmem malo šlaga,
Pa s dupinima na vrh svijeta,
Do skrivenoga blaga.
Pa s papigama ispod mora,
I pingvinima sa južnoga pola,
Malo na kavu i sok,
Pa da se pozdravim i svima kažem bok.
Onda se probudim,
Oči otvorim,
Pa u stvaran svijet s čudovištima iz bajke,
Da im svima j**** mile majke…





*oprosti mama, ali ovo je samo sloboda pjesničkog izražaja...

I wish upon a star
To take me far, far behind.
Where the sky is green
And the grass is blue,
Where I can always dream,
Dream about you.

I want my hopes and dreams
To become real,
So this could come to an end,
This pain I feel.

Sometimes I feel,
I'm on my own.
I can't find the path
Which will guide me home.

I want to become
A flower or a lief,
So I can make everyone
In love to believe.

I want you here,
I want you now,
Even if you look
Like a cow.

I don't care
How you looked,
It's love
On what I'm hooked

I want just to
Go to bed,
So that by your love
To heaven i'd be led.

I see you cry
It makes me smile,
'Cause I know i'm here,
Even just for a while.

kad se isplačeš pitaš me...vidi se zar ne?...

zasada ću samo pjesme stavljati...svoje naravno...dok ne dobijem volju pisati nešto smisleno...i važno...

keep it simple...simple minds...

yours truly...

holden



Volio bih da mogu gledati tvoje oči
Čak i kada su zatvorene.
Da mogu tebi knjigu neku posvetiti,
I tvoje ime na glas izgovarati.

Volio bih da mogu sve što zaželim,
Da mi se snovi ostvaruju.
Makar rekli su mi da pazim što želim,
Ja samo tebe želim da osjetim.

Volio bih da mogu baš sve,
I staviti nogu preko glave,
I svirati gitaru naopačke,
I da mogu onako glasno fućkati.

Volio bih da mogu lijepo slikati
I pjesme sa smislenom rimom pisati.
Da me svi razumiju
I da isto što i ja osjećaju.

Volio bih sve to,
I svijetla i sirene,
I dvije sjene,
Što koračaju pokraj mene.

"Teško teče dan kad je čovjek sasvim sam
Možda istina to nije
Jer još uvijek moje srce bije.

Makar boja zvuk više ne čujem,
Makar svijetlost Sunca više ne mirišem,
Makar svijet je zauvijek stao,
Na tren sam i ja zasjao.

Misli svojih ne čujem više zvuk,
Ostaje mi samo taj grozni muk,
Možda sve se promijeni,
Ili ipak ostaje na meni.
Ne želim tugovati više,

Samo da moja duša mirno diše."

Sječaš li se kada sam to napisao? Pisao sam to tebi. Možda ti o tome ne razmišljaš...možda si se ipak promijenila, a ne ja...

možda je opravadno što me odbijaš...ali ne radi to bez riječi...od svega, samo ne budi sebična...molim te...

krivi mene, mrzi mene, ali ne bez riječi...

Zanima me koga peče savjest
Dok majka još uvijek oplakuje svoga sina,
Koji je nestao u ratu ispijajući čašu vina.
Zanima me kamo odlazi njegovo ime?
Postaje li ono dio statistike
Ili samo urezano na nadgrobnoj ploči,
Dok su majci suzne oči.
Koliko je duša potrebno da se otplati ljudski grijeh
I da se ponovno čuje dječji smijeh.
Koliko će dana još proći dok se obećanja ne ispune,
Ili ću o tome čitati svaki dan dajući za to tri kune.
Trčimo ka zalazećem suncu bez tolerancije,
Sramoteći lice naše ponosne nacije.
Stavljaju nam crveno-bijeli povez preko očiju,
Vodeći nas kroz mrak, bez kraja ovoj noći.
Bojim se onoga što će mi budućnost sve donositi,
I koju ću kaznu za drugoga morati snositi.
Hoće li mi itko odgovor dati,
Gospodine premijeru, koliko ima sati?