Sjeo sam na pod pored kreveta.
Uzeo sam cigarete sa noćnog ormarića, izvadio jednu i muku mučeći s upaljačem zapalio ju.

Gledao samo ju kako spava na svom krevetu. Plava neonska svijetlost sa hotela pored našeg obasjavala joj je lice. Jedva. Ali dovoljno da uživam u njenoj mirnoći.

Žar cigarete što bi ojačao kada bih povukao dim poslao bi snop svijetlosti preko njenog lica.

Izgledala je tako mirno. Bezbrižno. Kao dijete. Zamišljao sam gdje se sada nalazi. Koga sanja. Koga ljubi. Za kime joj srce plače.

Razmaknuo sam zavjese na prozoru i pogledao što se krije u vanjskom svijetu. Osjećao sam se kao zarobljenik. Pored nje, a ne mogu je imati.

Neka djevojka par katova niže od naše sobe me ugledala. Odmaknuo sam se od prozora da ne bih izgledao kao kakav manijak.

Uskoro sam osjetio užasnu hladnoću. Hladne rešetke su se nabijale ne moja leđa kako kakvi noževi. Nisam mogao vidjeti gdje sam. Nisam se mogao ni pomaknuti. Samo slabo svijetlo iz žarulje što je visila na tankoj niti i njihala se iznad moje glave.

Odjednom osjetih topao dah na svome vratu. Svijetlost postade plava, a sva bol i tuga nestade.

Otvorio sam oči i shvatio da ležim u svom krevetu.

Naš svijet. Hotelska soba. Plavo neonsko svijetlo. I njena ruka na mojim prsima.

Nisam bio siguran da li je to istina, ali nisam se htio probuditi iz tog sna.

Napokon moja.

Raširi svijetlost,
Zapali moj život,
Kao kada padne
Prsten tvoj.

Što krije se
U srcu tvom,
dal' anđeo,
il' on?

Kada bi barem bila tu,
Nakon stare ljubavi,
Što slomila je moje desno krilo.

Kada bi barem ona postala stvarna,
Kada mi barem život ne bi bio Carmina Burana.

Hladan zatvor.
Gusti dim.
U tom mraku ja te poljubim.




"I can make you mine,
taste your lips of wine,
all i have to do is
dream,dream,dream..."