One More Teenage Blog

nedjelja, 06.01.2013.

Dva najdraža profesora

Ne, nisam zaljubljena u svog profesora. Dapače, to mi je malo odvratno. U ovom postu ću pisati o dvama profesorima koje ću zauvijek pamtiti kao ljude koji su na mene mnogo utjecali.
Jedan je iz osnovne i predavao mi je povijest. Zavoljela sam ga (ponavljam, samo kao profesora) već na prvom satu. Nevjerojatno je koliko je dobro objašnjavao tu povijest, kako je imao talent da nam je približi i učini zanimljivim predmetom. Bio je vrlo duhovit i zanimljiv i njegovim satovima sam se uvijek veselila. Imao je još jednu odličnu profesorsku osobinu. Uvijek nam je skretao pažnju na nekakve skrivene, naoko nevažne činjenice koje su u stvari ključne za priču. Tjerao nas je da razmišljamo logično, da u događajima iz prošlosti tražimo uzroke za događaje iz sadašnjosti. Veliku je pažnju pridavao tim uzročno-posljedičnim vezama, i objašnjavao nam i približavao činjenice koje bi inače samo naučili napamet. Učenje napamet, to je mrzio. Nije podnosio da mu netko samo vergla naučenu lekciju bez razumijevanja. Uvijek je postavljao pitanje ''zašto''. Naučio me logički razmišljati i on je razlog zašto sam se počela zanimati za povijest.
Također, svoj predmet nije shvaćao kao nekakvu nauku o datumima i imenima, jer je znao da nas učenike to ne zanima. Često nam je pričao nekakve anegdote, govorio nam je o rock glazbi, o sportu, o zanimljivim ljudima i psihološkoj pozadini povijesnih događaja. I još nešto, kada su na red došle lekcije o domovinskom ratu i općenito događajima iz druge polovine dvadesetog stoljeća kojih se sjeća, govorio nam je kako je ON to doživio. Govorio nam je iz perspektive sebe kao dječaka, tinejdžera, običnog čovjeka.
Usadio nam je (odnosno, bar je pokušao, ali neki se nisu dali :P) neke moralne vrijednosti. Recimo, govorio nam je korupciji, o licemjerju političara, protivio se nekim općeprihvaćenim glupavim društvenim normama i stajalištima, protivio se konzervativnosti crkve. Baš će mi ostati u sjećanju kao nijedan drugi profesor.
Drugi profesor je moj sadašnji profesor zemljopisa. Slovi kao najbolji profesor u mojoj školi. Zanimljivo, nije me odmah osvojio. Dapače, prvi sat mi je izgledao jako antipatičan i odbojan čovjek. Ali onda su počela prava predavanja. On jednostavno ima talent prenijeti nam svoje znanje. I fantastično objašnjava. Ali ima nešto u njemu što me još više fascinira. On nas razumije. On razumije da smo mi tinejdžeri, da imamo svoje mušice, da nismo nepogrešivi, da znamo imat loš dan i da ćemo ponekad nešto i zaribati. On je jedan od onih profesora s kojima učenici ispijaju kave nakon škole, jer s njim mogu pričati o stvarima s kojima ne mogu s ostalim profesorima. Osobno, kad bih imala neki problem u školi, prije bih se obratila njemu, a ne svom razredniku. Nekima smeta što mnogo traži od nas, relativno teško ispituje itd. Ali ja smatram da profesor koji nam toliko daje ima pravo i tražiti više od drugih.
Stvarno cijenim dobre profesore, jer ih je malo. Od mojih tridesetak profesora samo su ova dva koja mogu izdvojiti kao fenomenalna. Mislim da je teško biti dobar profesor. A ja sam imala sreću upoznati čak dvojicu takvih. I uvijek ću ih pamtiti. Znam da moja mama još uvijek pamti svoje najdraže profesorice i rado ih se prisjeća. To su osobe koje ostave neki trag.
I evo me na kraju posta. Iscrpljena sam. Ali drago mi je što sam ovo napisala. Ova dva profesora su definitivno zaslužila post na mom blogu.
Čitamo se uskoro :*
Bye

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.