Je li dovoljno samo lupiti se po glavi kako bismo nešto iz nje izbacili?
Hah, nažalost, ne.
Zašto nam se baš neke nevažne sitnice usijeku u pamćenje?
Neki potpuno nepotrebni detalji koji nam ništa ne bi trebali predstavljati?
Za koje ni ne znamo da smo se na njih ikada osvrnuli dok nam u glavi ne dođe do nekog deja vu-a.
A za bitne stvari u glavi ponestaje memorije?
I ove stare melodije bude memorije
Čiste nostalgije,
I ne znan šta mi je
Što učiniti?
Obrisati nepotrebne datoteke?
A što kada se uključi prozorčić s pitanjem jesmo li sigurni?
Meni, kojoj je žao baciti stvari tipa najobičnije papirnate maramice, samo jer me podsjećaju na nešto/nekog, to je tako teško napraviti.
I kada se pojavi pitanje jesam li sigurna da se toga želim riješiti, uvijek stisnem ne i nastavim skupljati podatke.
Što će se desiti kada pregorim?
Popravak?
Ili...?
S druge strane, sve su to podsjetnici na one dobre, ali i loše stvari u životu.
Sve ono što sam proživjela, prošla, sve one teške odluke, drage osobe, putovanja, pjesme, sav onaj smijeh i sve one tužne trenutke.
Valjda su ta sjećanja u glavi kako bismo se mogli snaći u sličnim trenutcima, kako ne bismo uvijek sve morali ispočetka.
Jer sve prolazi, ostaje samo u nama
U srcima , u umu, I foto albumu
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
Nasmijana lica nekih starih prika
Nekih nema više, ostale su sjene
Mora bit da je s njima nesta
I dio mene
Al vrate ga kiše,
I vitar s juga
Neka stara pisma, nostalgija I tuga.
Nadam se da imam beskonačnu količinu memorije, kako bi stalo i ono nadolazeće...
Voli vas Muha.
|