Eto, prošlo je punih četiri godine otkako sam pokrenula ovaj blog. Puno se toga dogodilo u mom životu, ružnog i lijepog. Velike promjene u obitelji, poslu i ljubavi. Sve se mijenja, ostaju planine.
Ljubav prema planinama, planinarenju i planinarstvu konstanta je koja me prati punih petnaest godina.
Petu godinu za redom vodim Klince i klinceze u planine. Ima nas sve više, malih, manjih i većih.... I nitko ne odustaje, svi se vraćaju. Mali i veliki, mali bez roditelja, roditelji bez djece. I dovode svoje prijatelje. Druženja su prekrasna, prepuna emocija.
I 100 žena na Klek pretvorilo se u tradiciju... Ove godine idemo na Učku, bez metli.
U međuvremenu sam s nekolicinom prijatelja planinara osnovala udrugu Osmica-društvo za planinarenje, istraživanje i očuvanje prirodnih ljepota, Karlovac. Sve o tome možete pogledati ovdje: http://osmica.hr/

Nadam se da ću imati više vremena pisati o svemu tome.

U svakom slučaju, sve što vas je ponukalo da navratite na ovaj blog još uvijek je aktualno.
Dječje planinarenje, s djecom u planinu, planinarenje s odraslima, žene u planini, planinarke, planinari, ljubitelji prirode......

Članovi i vodiči PD Dubovac organizirali su za svoje sugrađanke i članice izlet pod nazivom „100 žena na Klek“.





Uploaded with ImageShack.us




Tradicionalno planinarsko krštenje



Osim što smo obilježili međunarodni praznik rada, 1. maj, tim izletom dali smo i svoj doprinos promidžbi planinarstva kod građana, a napose mladeži.

Izletu se odazvalo nešto manje od stotinu građana i planinara, uglavnom žene, djeca i mladi. Usprkos magli i lošoj vidljivosti, a uz nesebičnu moralnu podršku iskusnih planinara skoro svi smo se uspeli na sam vrh Kleka – 1181 m. Najmlađoj planinarki koja je osvojila vrh tek je jedna godina.



Očaran tolikom mladošću i ljepotom, Klek nam je darovao nekoliko sunčanih trenutaka, tako da smo uživali u pogledima na ljepote ogulinskog kraja.



Sve sudionice izleta dobile su na poklon prigodan suvenir u obliku metle, što ih je dodatno razveselilo.

Radi prve kave, naše veselo društvo farmalo se u Labinu. Neki su odmah odjurili u oštariju "Velo kafe", a drugi su jurili gradom u potrazi za lijepim fotkama.
Kako volim piti kavu, a volim i fotkati, ja sam svoju kavu popila na eks, ali premalo je bilo vremena pa nisam stigla dalje od Crća – trga koji je centar Labina. S jedne strane je stara labinska loža, a nasuprot zgrada općine, na kojoj visi Hoody Ivee i strpljivo čeka karneval da ga se spali.




Javni WC u centru grada.


Kupit ću si top?!


Loža ispod koje se u prošlosti grada odvijao javni život, objavljivale novosti te sudske presude, a seljaci svake nedjelje i u sajmenim danima plesali.


Na početku staze - spomenik!


Prolazimo kroz napuštene zaselke.


Na vrhu Oštri – 531 m nv.


Nona čuva ovce.


Sveta Lucija – zaštitnica vida

Sveta Lucija je živjela u 4 st. u Siracusi na Siciliji u vrijeme vladara Dioklecijana. Bila je iz bogate porodice i bila je zaručena. Jednom je hodočastila grob mučenice Agate u Kataniji da bi izmolila ozdravljenje za svoju bolesnu majku. Tada joj se ukazala mučenica Agata i predvidjela joj vrlo skoru mučeničku smrt.. Odmah po povratku u Siracusu je otkazala zaruke i podjelila sav svoj imetak siromasima. Uvrijeđeni zaručnik ju je prijavio vlastima sa optužbom da je kršćanka. Takva optužba, po Dioklecijanovim zakonima koji je proganjao kršćane, je bila smrtno opasna. Zatvorili su je u tamicu, mučili su je poljevajući je vrelom smolom i vrelim uljem ali svoju vjeru nije zatajila. Osudili su je na smrt obrubljivanjem glave. Prije toga uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje se vrlo brzo ostvarilo. Svetu Luciju su počeli štovati već u 5 stoljeću i vrlo brzo su je štovali u svom zapadnom kršćanskom svijetu. U narodu je sirakuška djevica vrlo poštovana U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti je Sveta Lucija zaštitnica vida i vrlo često je prikazuju s pladnjom i parom očiju na njemu. Njen praznik 13. prosinac se po julijanskom kalendaru povezuje sa najkraćim danom u godini i narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju sa najdužom noći zimskog sunčevog ciklusa. Legenda govori da si je Lucija sama iskopala oči kako bi se riješila mladića koji ju je želio zaprositi. “Lucijin kruh” su jeli svi članovi porodice i sva stoka jer se vjeruje da on štiti pred bjesnoćom. Na dan Svete Lucije 13.12. se posije pšenica koja se stavi u božićne jaslice. Na taj dan se predviđa vrijeme za cijelo ljeto jer je do Božća 12 dana koliko je mjeseci u godini. Isto tako su bili zbranjeni svi radovi na taj dan u kome se vrši probadanje, bušenje ili bodenje. I djeca su se darivala na dan Svete Lucije. Pripisivali su joj posebnu moć- Sveta Lucija bi zimskom suncu povratila snagu – svjetlost da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi. Njena slijepost, naime prema legendi si je sam iskopala oči i anđeo joj je donio druge, ima još jedno simboličko značenje- sa suzdržavanjem dobivamo novu svjetlost novu nadu i vjeru u život. --Ornela 17:52, 21. siječnja 2009. (UTC) Skitača.


Školnica Svete Lucije

Legenda koja se predaje s koljena na koljeno već stoljećima govori da je Sveta Lucija hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela Skitače. Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se iduće jutro probudila opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor neprestano teče, a vjernici su uzimali tu vodu i milovali svoje oči, pogotovo oni koji su bili slabovidni jer su vjerovali da je voda sa izvora upravo suze Svete Lucije i da liječi sve probleme sa očima . Druga legenda govori da je Sveta Lucija hodajući svijetom jednog dana došla na vrh »Brdo« na rubu sela Skitača i kada je vidjela predivan pogled na Kvarnerski zaljev i Veneciju u daljini, od milosti se rasplakala. Kako su suze klizile sa njenog lica tako je u zemlji nastao izvor iz kojeg voda teče već stoljećima.



Odmor u planinarskoj kući Skitača. Dragec i ja – dva vodiča – poli ognjišća.



Crna punta, autrougarsko zdanje, okruženo gustom makijom i šumom hrasta crnike i crnog bora.



I moooreeee....



Danu se bliži kraj, a mi u srcu (a bogme i u nogama) zauvijek nosimo sjećanje na ovaj lijepi kraj naše domovine.

13. veljače, dan uoči Valentinova, okupili smo se ispred „licitara“ i sudjelovali u 1. dječjem planinarskom izletu našeg Društva.



Naš cilj bio je planinarski dom na Kalvariji.



Duljina puta, nadmorska visina i ostale uobičajene informacije za planinarska izvješća u ovom su slučaju bile u drugom planu. Važno je reći da su djeca bila sretna, da im je bilo lijepo hodati šumom u društvu svojih mama, tata, baka, djedova.





Nakon obavezne zajedničke fotke, navalili smo na topli čaj i vruće kestene.





Djeci su za uspomenu na njihov 1. organizirani dječji planinarki izlet podijeljene diplome i licitarska srca u znak pažnje.


Kad narastem bit ću planinarski vodič!


Ponosni otac i sin sigurni su da će doći i na slijedeći izlet.



Zaslužni djed obradovao se daru. Ipak je on na ovom izletu brinuo o četvero malih planinara.


Najmlađa sudionica Tara odlučila je već danas svladati pravila lijepog ponašanja u planini.


Pogledajte moju iskaznicu! Zar vi ne znate da sam i ja član Društva!?



Kad smo se svi „odmorili“ krenuli smo natrag na polaznu točku.



Bilo nam je lijepo zajedno. Naučili smo ponešto o ponašanju u planinarskom domu, ponešto o hodanju planinarskim stazama i još puno, puno sitnica. Upoznali smo nove ljude, novo mjesto našeg zavičaja, novi kutak u blizini našeg grada gdje smo uvijek dobrodošli planinarski prijatelji.
Slijedeći izlet bit će još ljepši i nećemo dugo čekati da ponovno planinarimo.

Nedjelja, 06. veljače, leta gospodnjeg 2011. Hladno jutro i vedro nebo nagoviještalo je prekrasan sunčan dan. Naša vesela maskirana planinarska družina krenula je put Plitvičkih jezera.





Usprkos totalnom neiskustvu vodiča, uspjelo nam je svrgnuti vlast, te je već u busu nastala totalna anarhija i norija.


Moj prijatelj Jura i ja na obaveznoj jutarnjoj kavi.


Koristeći specijalni uređaj za navođenje, za ovu priliku izrađen od snijega, vodič nas je sigurno poveo Blankinim putem prema Oštrom Medvjeđaku.


„Večer“ poezije na vrhu.

„Po dolu i bregu,
Po sipkomu snegu
Moj put je odpravil se sam.
Kam tak se on žuri
Vu zimi i buri,
Kam sam je odputil se, kam?!
Glediju ga cmroki
I klanjci gliboki,
Kak da ga odvraćaju proć,
A bele bi čele
Zastavit ga štele,
Zamotat mu oči vu noć.
I put me moj vodi,
Kud nigdo ne hodi,
Al idem bez brige za njim.“

Ah, Branko, Branko, najrajše bi te mam kušnula, da se mame ne bojim.


Pogled na zamrznuta Plitvička jezera.



Dok su se jedni slikali na Tupom Medvjeđaku, neki su, očarani ljepotom pogleda i okusom brajde, osjetili iznenadni umjetnički poriv za stvaranjem.







Bogatiji za još jedan dan s planinom i njenom ljepotom, druženje smo nastavili u stilu Karnevala, uz muziku i ples.

Bedaki noriju saki dan, a pametni samo na fašnik!

Sveti Otac, papa Ivan Pavao II, u prosincu 1993. godine, uputio je poziv da se u nedjelju, 23. siječnja 1994. godine u cijelom svijetu slave Svete Mise za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Njegov poziv proveo je u djelo grkokatolički župnik Mile Vranešić, te uz pomoć zagrebačkih planinara organizirao Planinarsko hodočašće na Svetu Geru, gdje je te godine uoči blagdana Sv. Ilije bila obnovljena kapelica, koju je blagoslovio zagrebački nadbuskup kardinal Franjo Kuharić.

Od tada je prošlo puno godina i eto, planinari i hodočasnici iz svih dijelova Hrvatske već 18. put, svake godine zadnje nedjelje mjeseca siječnja pohode ovaj vrh.
Polazna točka i sastajalište je žumberačko mjesto Sošice . Za ovo planinarenje potrebno je imati dobru kondiciju i planinarsku opremu.



Ponovni susret s dragim planinarskim prijateljima iz Jaske, okrjepa čajem i još toplim svježim slancem. I put pod gojzerice.
Ali ovaj put ne na Sv. Geru.


Moja mala grupa krenula je preko Sopotskog slapa na Vodice, Pliješ.



Ljepota prirode i ovog puta ostavljala nas je bez daha.




Ledeni oblici potvrđuju da je priroda ipak najveći umjetnik.





Nakon odmora na vrhu Pliješ - poznatijem kao tradicionalno odmorište vještica na njihovom putu prema Kleku - vraćamo se pred planinarski dom Vodice.





Kao i uvijek, pričajući planinarske i neplaninarske priče, uživali smo u toplini vatre, koju nam je u znak dobrodošlice zakurio naš Hrvoje.

Kada u zimsko doba nemate kamo zbog kratkog dana ili mogućeg lošeg vremena, ili ste dekintirani nakon blagdana, slobodno skoknete do obližnjeg Samoborskog gorja.
Još ako vas vrijeme posluži kao mene u nedjelju, 16.01. o.g. to može zaista biti jedan od izleta koji se pamti.


Staza od Lovačke kuće na Poljanicama do vrha Plešivice prekrivena je kukurijecima.


Piramida na vrhu obasjana suncem.

Varijantom preko Zuba i Popovog dola stižemo u Novo selo Okićko. Ispred crkve susrećemo nekoliko gospođa obučenih u nošnje. Bile su pri "meši", imale su koncert, a pripadaju KUD-u Okićka trešnja. Vrlo zanimljivo, ali "nema se vremena" pitati gospođe: zašto Okićka trešnja? Treba hitati dalje, kratak je dan. Obećavam si da ne smijem zaboraviti malo istražiti ime: tako obično, a ipak neobično!


Okićka trešnja

I saznah poslije. Trešnja okićka je autohtona vrsta voća samoborskog kraja, točnije Okića i njegove okolice. Važna je i poznata po tome što je nakon Drugoga svjetskog rata, kada su u tome području stradali vinogradi, pa je trešnja prehranila stanovništvo. I danas na zagrebačkim tržnicama čujemo stare gospođe gdje traže isključivo okićku trešnju, poludivlju vrstu sitnoga tamnoga ploda i prepoznatljiva okusa.
I nisam samo to našla. Nego saznah o tragediji Popovog dola 1911. godine kada su velike kiše prouzročile odrone i žitelje otjerale sa vlastitih ognjišta, nakon čega je nastalo Novo selo Okićko, saznah o najpoznatijem hrvatskom hajduku 19.stoljeća, Joci Udmaniću koji je bio strah i trepet bogatih trgovaca i gostioničara i miljenik puka koji je vjerovao da je on, kao i svi pravi hajduci, otimao od bogatih i silnih i davao siromašnima. O podvizima Joce Udmanića pričale su se priče, pjevale pjesme, pisali romani, kazališni komadi pa čak i glazbena djela. A time se promovirao ovaj prelijepi okićki kraj.


Pogled ispred crkve BD Marije Okićke na selo.



Nevjerovatno za ovo doba godine - maslačak. Bojim se da će jadan još požaliti što nije čekao ožujak.


Pogled kroz prozor planinarskog doma ispod Okića bio je dovoljan za ovaj put. Nikakve želje nije bilo da se popnemo na gradinu. Uživali smo prefinoj domaćoj kuhinji i čaši portugisca uz zvuke gitare prijatelja planinara.


U povratku još pogled na "beli Zagreb grad" prije uspona na Plešivicu. Obećanje da ću ponovno doći na Okić, možda na "kljukovsku nedelju", ali neću "plaziti" Dragojlinom stazom. Ne,ne..




Opet pogled na Vranov dol, Plešivicu, Jasku i pa-pa do slijedećg puta.

Pogled sa srednjovjekovne gradine Fortice na Omiš.



Jedan od vidika sa vrha Sv. Nikola na Hvaru.



Sa Sv. Ilije iznad Gradaca na Baćinska jezera.



Negdje sa Biokovske ceste na Makarsku.


Sa Omiške Dinare na Omiš.



Sa Vratarskog kuka Velebitom, pa dokle pogled seže.

Poštovani planinarski prijatelji,
Moje ime je Mira Valio. Vodič sam društvenih izleta u PD Dubovac od 2005. godine, ispit sam položila 24.04.2005. godine, značka broj 404.
I neke od Vas vodila sam na Vaše prve planinarske izlete, a neki od Vas su vodili mene, tako da se svi dobro poznajemo.




Namjera mi je organizirati izlete i voditi na terenu djecu do 7 godina starosti.



Zašto?
U članstvu našeg Društva imamo puno djece te životne dobi, puno mladih roditelja, baka i djedova koji sigurno žele da njihova djeca učestvuju na planinarskim izletima.
Baš dob te djece najčešća je prepreka sudjelovanju na društvenim izletima.

Tko?
Djeca do 7 godina starosti:
• djeca do 2 godine, isključivo u pratnji roditelja
• djeca od 3 – 7 godine u pratnji roditelja, baka, djedova, tj. osobe koju dijete dobro poznaje i u čijoj se blizini osjeća sigurno, kojoj vjeruje

Grupi se mogu pridružiti i djeca starije životne dobi, ali isključivo u pratnji starije odgovorne osobe.

Izlet se organizira samo za članove PD Dubovac Karlovac (za sada). Svi učesnici ne moraju biti i članovi Društva. Dovoljno je da netko iz obitelji bude član: otac, majka, baka, djed, brat, sestra.

Kamo?
Izlete ćemo organizirati u bližu i dalju okolicu Karlovca. Npr. do planinarskog doma na Kalvariji, do vrha i doma na Vinici, na Petrovu goru, Plješivicu, Japetić, Žumberačko (planinarski dom Vodice) i Samoborsko gorje, Klek.


Kada?
Izlete možemo organizirati nekoliko puta godišnje, ovisno o Vašem interesu. Izleti mogu biti organizirani tematski: npr. kestenijada na Kalvarija, branje jagoda na Japetiću, sanjkanje na Vinici i sl.
Ili prema godišnjim dobima. U hladnije vrijeme izlet u bližu okolicu, a ljeti možemo ići malo dalje od grada i na višu nadmorsku visinu, npr. Klek. Kombinacija ima puno i sve se to lako i brzo dogovorimo, ukoliko naravno postoji interes.
Izlete bih organizirala nedjeljom jer smatram da je tada većina roditelja slobodna i mogu nekoliko sati odvojiti za učestvovanje na izletu.
U slučaju lošeg vremena izlet se odgađa.
Kako?
Na izlete bi pohodili osobnim automobilima. Ukoliko se pokaže interes, a uzrast djeteta to dozvoljava, izlet se može organizirati i autobusom.
Izlet može trajati najviše 3 – 4 sata, uključujući i vrijeme za odmor. Način hodanja ne bi bio isključivo planinarski (ujednačenim tempom, brže od šetnje) jer se radi o djeci. Ako mislite da je vaše dijete premalo za izlet, nemojte odustati, jer ture će biti kratke i dijete možete nositi.
Oprema-za roditelje uobičajena planinarska koju Vi već svi imate, a za Vaše dijete najbolje ćete ocijeniti Vi sami.
Ukoliko netko od roditelja nije još bio na planinarskom izletu i nema opremu, to ga ne treba spriječiti da dođe sa svojim dijetetom. Teren, vremenski uvjeti i trajanje izleta su prilagođeni dijeci, tako da je za početak dovoljna obična sportska obuća (imati na umu da smo u šumi – blato!) i odjeća (nositi kabanice – ne kišobrane).
Hrana – sendvič, sok, voda, a za djecu prema Vašoj vlastitoj procijeni
Djetetu bi svakako bilo poželjno ponijeti omiljenu igračku.

Cilj:
Osim dobrog druženja, da u našoj djeci već od malih nogu potičemo ljubav prema ljepotama prirode, prema čovjeku i prema svojoj domovini, a što je uostalom i zadatak svakog pravog planinara.
Da stvaramo PD Dubovcu buduće alpiniste, speleologe, vodiče koji će njegovati i razvijati planinarske vještine.


Što imam ja od toga(sigurno se pitate)?
Radost, sreću i zadovoljstvo da sam bar dijelić svoje ljubavi prema planinama i planinarstvu uspjela prenijeti Vašoj djeci.
Ukoliko imate bilo kakvih nedoumica, nejasnoća, potrebe za razmjenom mišljenja, ideja, slobodno me kontaktirajte e-mailom ili na mob. 091/4550-241.

Izletu mogu sudjelovati i djeca starije životne dobi, ostali članovi Društva i svi ljudi dobre volje.
1. organizirani dječji izlet u planine ćemo održati 13. veljače, 2011. godine, a na planinarski dom Kalvarija.



Dragi roditelji i planinarski prijatelji, očekujem i nadam se da ćete se svakako odazvati ovoj mojoj inicijativi, jer ne zaboravite:

DJECA SU NAŠE NAJVEĆE BOGATSTVO!

S poštovanjem,

Vodič društvenih izleta:
Mira Valio