Nedjelja, 06. veljače, leta gospodnjeg 2011. Hladno jutro i vedro nebo nagoviještalo je prekrasan sunčan dan. Naša vesela maskirana planinarska družina krenula je put Plitvičkih jezera.





Usprkos totalnom neiskustvu vodiča, uspjelo nam je svrgnuti vlast, te je već u busu nastala totalna anarhija i norija.


Moj prijatelj Jura i ja na obaveznoj jutarnjoj kavi.


Koristeći specijalni uređaj za navođenje, za ovu priliku izrađen od snijega, vodič nas je sigurno poveo Blankinim putem prema Oštrom Medvjeđaku.


„Večer“ poezije na vrhu.

„Po dolu i bregu,
Po sipkomu snegu
Moj put je odpravil se sam.
Kam tak se on žuri
Vu zimi i buri,
Kam sam je odputil se, kam?!
Glediju ga cmroki
I klanjci gliboki,
Kak da ga odvraćaju proć,
A bele bi čele
Zastavit ga štele,
Zamotat mu oči vu noć.
I put me moj vodi,
Kud nigdo ne hodi,
Al idem bez brige za njim.“

Ah, Branko, Branko, najrajše bi te mam kušnula, da se mame ne bojim.


Pogled na zamrznuta Plitvička jezera.



Dok su se jedni slikali na Tupom Medvjeđaku, neki su, očarani ljepotom pogleda i okusom brajde, osjetili iznenadni umjetnički poriv za stvaranjem.







Bogatiji za još jedan dan s planinom i njenom ljepotom, druženje smo nastavili u stilu Karnevala, uz muziku i ples.

Bedaki noriju saki dan, a pametni samo na fašnik!