Radi prve kave, naše veselo društvo farmalo se u Labinu. Neki su odmah odjurili u oštariju "Velo kafe", a drugi su jurili gradom u potrazi za lijepim fotkama.
Kako volim piti kavu, a volim i fotkati, ja sam svoju kavu popila na eks, ali premalo je bilo vremena pa nisam stigla dalje od Crća – trga koji je centar Labina. S jedne strane je stara labinska loža, a nasuprot zgrada općine, na kojoj visi Hoody Ivee i strpljivo čeka karneval da ga se spali.




Javni WC u centru grada.


Kupit ću si top?!


Loža ispod koje se u prošlosti grada odvijao javni život, objavljivale novosti te sudske presude, a seljaci svake nedjelje i u sajmenim danima plesali.


Na početku staze - spomenik!


Prolazimo kroz napuštene zaselke.


Na vrhu Oštri – 531 m nv.


Nona čuva ovce.


Sveta Lucija – zaštitnica vida

Sveta Lucija je živjela u 4 st. u Siracusi na Siciliji u vrijeme vladara Dioklecijana. Bila je iz bogate porodice i bila je zaručena. Jednom je hodočastila grob mučenice Agate u Kataniji da bi izmolila ozdravljenje za svoju bolesnu majku. Tada joj se ukazala mučenica Agata i predvidjela joj vrlo skoru mučeničku smrt.. Odmah po povratku u Siracusu je otkazala zaruke i podjelila sav svoj imetak siromasima. Uvrijeđeni zaručnik ju je prijavio vlastima sa optužbom da je kršćanka. Takva optužba, po Dioklecijanovim zakonima koji je proganjao kršćane, je bila smrtno opasna. Zatvorili su je u tamicu, mučili su je poljevajući je vrelom smolom i vrelim uljem ali svoju vjeru nije zatajila. Osudili su je na smrt obrubljivanjem glave. Prije toga uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje se vrlo brzo ostvarilo. Svetu Luciju su počeli štovati već u 5 stoljeću i vrlo brzo su je štovali u svom zapadnom kršćanskom svijetu. U narodu je sirakuška djevica vrlo poštovana U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti je Sveta Lucija zaštitnica vida i vrlo često je prikazuju s pladnjom i parom očiju na njemu. Njen praznik 13. prosinac se po julijanskom kalendaru povezuje sa najkraćim danom u godini i narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju sa najdužom noći zimskog sunčevog ciklusa. Legenda govori da si je Lucija sama iskopala oči kako bi se riješila mladića koji ju je želio zaprositi. “Lucijin kruh” su jeli svi članovi porodice i sva stoka jer se vjeruje da on štiti pred bjesnoćom. Na dan Svete Lucije 13.12. se posije pšenica koja se stavi u božićne jaslice. Na taj dan se predviđa vrijeme za cijelo ljeto jer je do Božća 12 dana koliko je mjeseci u godini. Isto tako su bili zbranjeni svi radovi na taj dan u kome se vrši probadanje, bušenje ili bodenje. I djeca su se darivala na dan Svete Lucije. Pripisivali su joj posebnu moć- Sveta Lucija bi zimskom suncu povratila snagu – svjetlost da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi. Njena slijepost, naime prema legendi si je sam iskopala oči i anđeo joj je donio druge, ima još jedno simboličko značenje- sa suzdržavanjem dobivamo novu svjetlost novu nadu i vjeru u život. --Ornela 17:52, 21. siječnja 2009. (UTC) Skitača.


Školnica Svete Lucije

Legenda koja se predaje s koljena na koljeno već stoljećima govori da je Sveta Lucija hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela Skitače. Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se iduće jutro probudila opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor neprestano teče, a vjernici su uzimali tu vodu i milovali svoje oči, pogotovo oni koji su bili slabovidni jer su vjerovali da je voda sa izvora upravo suze Svete Lucije i da liječi sve probleme sa očima . Druga legenda govori da je Sveta Lucija hodajući svijetom jednog dana došla na vrh »Brdo« na rubu sela Skitača i kada je vidjela predivan pogled na Kvarnerski zaljev i Veneciju u daljini, od milosti se rasplakala. Kako su suze klizile sa njenog lica tako je u zemlji nastao izvor iz kojeg voda teče već stoljećima.



Odmor u planinarskoj kući Skitača. Dragec i ja – dva vodiča – poli ognjišća.



Crna punta, autrougarsko zdanje, okruženo gustom makijom i šumom hrasta crnike i crnog bora.



I moooreeee....



Danu se bliži kraj, a mi u srcu (a bogme i u nogama) zauvijek nosimo sjećanje na ovaj lijepi kraj naše domovine.

13. veljače, dan uoči Valentinova, okupili smo se ispred „licitara“ i sudjelovali u 1. dječjem planinarskom izletu našeg Društva.



Naš cilj bio je planinarski dom na Kalvariji.



Duljina puta, nadmorska visina i ostale uobičajene informacije za planinarska izvješća u ovom su slučaju bile u drugom planu. Važno je reći da su djeca bila sretna, da im je bilo lijepo hodati šumom u društvu svojih mama, tata, baka, djedova.





Nakon obavezne zajedničke fotke, navalili smo na topli čaj i vruće kestene.





Djeci su za uspomenu na njihov 1. organizirani dječji planinarki izlet podijeljene diplome i licitarska srca u znak pažnje.


Kad narastem bit ću planinarski vodič!


Ponosni otac i sin sigurni su da će doći i na slijedeći izlet.



Zaslužni djed obradovao se daru. Ipak je on na ovom izletu brinuo o četvero malih planinara.


Najmlađa sudionica Tara odlučila je već danas svladati pravila lijepog ponašanja u planini.


Pogledajte moju iskaznicu! Zar vi ne znate da sam i ja član Društva!?



Kad smo se svi „odmorili“ krenuli smo natrag na polaznu točku.



Bilo nam je lijepo zajedno. Naučili smo ponešto o ponašanju u planinarskom domu, ponešto o hodanju planinarskim stazama i još puno, puno sitnica. Upoznali smo nove ljude, novo mjesto našeg zavičaja, novi kutak u blizini našeg grada gdje smo uvijek dobrodošli planinarski prijatelji.
Slijedeći izlet bit će još ljepši i nećemo dugo čekati da ponovno planinarimo.

Nedjelja, 06. veljače, leta gospodnjeg 2011. Hladno jutro i vedro nebo nagoviještalo je prekrasan sunčan dan. Naša vesela maskirana planinarska družina krenula je put Plitvičkih jezera.





Usprkos totalnom neiskustvu vodiča, uspjelo nam je svrgnuti vlast, te je već u busu nastala totalna anarhija i norija.


Moj prijatelj Jura i ja na obaveznoj jutarnjoj kavi.


Koristeći specijalni uređaj za navođenje, za ovu priliku izrađen od snijega, vodič nas je sigurno poveo Blankinim putem prema Oštrom Medvjeđaku.


„Večer“ poezije na vrhu.

„Po dolu i bregu,
Po sipkomu snegu
Moj put je odpravil se sam.
Kam tak se on žuri
Vu zimi i buri,
Kam sam je odputil se, kam?!
Glediju ga cmroki
I klanjci gliboki,
Kak da ga odvraćaju proć,
A bele bi čele
Zastavit ga štele,
Zamotat mu oči vu noć.
I put me moj vodi,
Kud nigdo ne hodi,
Al idem bez brige za njim.“

Ah, Branko, Branko, najrajše bi te mam kušnula, da se mame ne bojim.


Pogled na zamrznuta Plitvička jezera.



Dok su se jedni slikali na Tupom Medvjeđaku, neki su, očarani ljepotom pogleda i okusom brajde, osjetili iznenadni umjetnički poriv za stvaranjem.







Bogatiji za još jedan dan s planinom i njenom ljepotom, druženje smo nastavili u stilu Karnevala, uz muziku i ples.

Bedaki noriju saki dan, a pametni samo na fašnik!

Sveti Otac, papa Ivan Pavao II, u prosincu 1993. godine, uputio je poziv da se u nedjelju, 23. siječnja 1994. godine u cijelom svijetu slave Svete Mise za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Njegov poziv proveo je u djelo grkokatolički župnik Mile Vranešić, te uz pomoć zagrebačkih planinara organizirao Planinarsko hodočašće na Svetu Geru, gdje je te godine uoči blagdana Sv. Ilije bila obnovljena kapelica, koju je blagoslovio zagrebački nadbuskup kardinal Franjo Kuharić.

Od tada je prošlo puno godina i eto, planinari i hodočasnici iz svih dijelova Hrvatske već 18. put, svake godine zadnje nedjelje mjeseca siječnja pohode ovaj vrh.
Polazna točka i sastajalište je žumberačko mjesto Sošice . Za ovo planinarenje potrebno je imati dobru kondiciju i planinarsku opremu.



Ponovni susret s dragim planinarskim prijateljima iz Jaske, okrjepa čajem i još toplim svježim slancem. I put pod gojzerice.
Ali ovaj put ne na Sv. Geru.


Moja mala grupa krenula je preko Sopotskog slapa na Vodice, Pliješ.



Ljepota prirode i ovog puta ostavljala nas je bez daha.




Ledeni oblici potvrđuju da je priroda ipak najveći umjetnik.





Nakon odmora na vrhu Pliješ - poznatijem kao tradicionalno odmorište vještica na njihovom putu prema Kleku - vraćamo se pred planinarski dom Vodice.





Kao i uvijek, pričajući planinarske i neplaninarske priče, uživali smo u toplini vatre, koju nam je u znak dobrodošlice zakurio naš Hrvoje.