petak, 26.01.2007.
DVIJE PLEMKINJE IZ MORONE
 Cijenjene čitateljice, novi broj omiljenog vam internet-časopisa donosi sadržaje od kojih zastaje dah. Istinite priče, prenijete izravno iz krivudavih tokova životne zbilje!
Da, znamo da biste vi radije igrali nagradne igre, ali naš sponzor je trenutno prezauzet, prestrukturiran, indisponiran i šalje u vražju mater! Stoga, izvolite veoma zanimljivu priču iz života! Da ste bili voljni uplatiti koju kunu na naš račun, sad biste sudjelovali u lijepoj nagradnoj igri i nadali se zamamnoj premiji. No, vi radije trčite do kioska i bacate novac na ženske časopise, koji kvalitetom i kvantitetom prezentiranih gluposti nimalo ne zaostaju za omiljenom vam Moronom, samo što je ova na netu, pa je čitate besplatno.
I kad ste već kupili to smeće, umjesto da dokaz svoje mentalne bijede sakrijete na dno torbe, ispod uložaka i smole protiv celulita, vi se ponosno šepirite, kao da izlazite iz sveučilišne biblioteke, s tri filozofske hrestomatije i enciklopedijom fizike ispod ruke.
Međutim, u tom trenutku prilazi vam otmjena dama u zrelim godinama, s mobitelom u ruci i roni suze za umirućom baterijom. Fine gospođe znadu biti veoma osjećajne, ali niste ni vi sasvim bešćutna seljačina, pa ljubazno pitate: «Trebate pomoć?»
«Da. Možete li, molim vas, pozvati policiju?»
«Mogu, naravno. A u čemu je problem?»
«O, da samo znate kako mi je teško reći. Kad bi moja hrabra majka, pokojna grofica Vanesa Hljestakov ustala iz mrtvih i vidjela na što su spali njezini potomci, istog časa bi se opet bacila pred streljački vod, vijoreći carskim barjakom! Strašna su vremena došla, moja rođena kćerka me zlostavlja», stade jecati uboga plemenitašica.
«Gospođo, nemojte zvati policiju, nema smisla da se blamirate», hvata vas odjednom za ruku otmjena mlada dama, «moja majka je ovisna o barbituratima i absintu, lijepo smo se dogovorili da ide u kliniku na odvikavanje, a sad bježi i izvodi drame.»
Vidiš, vidiš, ovo je sasvim drugi par rukava. Jadna mlada aristokratkinja kraj takve roditeljice!
«Ah», zarida stara pijandura, «a dobro mi je govorila moja mudra majka, pokojna grofica Vanesa Hljestakov-Čičikov, da ne dajem dijete u državne škole. I eto mi sad! Laže kad zine! Nisam ja ovisnica, nego ona. Navukla se na fiks dok je studirala medicinu i sad živi sa dilerom. Žele me strpati u ludnicu, tako da mogu nesmetano obavljati prljave poslove u mojoj garsonijeri. S balkonom.»
Što? Droga? Dileri? Halo, policija!
«Gospođo, ne budite naivni», uvjerava vas ocrnjena kćerka, «ja vodim privatnu ordinaciju, a moj suprug je član upravnog odbora banke. Situirani smo i ne treba nam njezin stan.»
«Ali vam treba ono što mislite da je tamo skriveno! Obiteljski nakit!», zakriješti stara.
«Taj nakit ne postoji, pati od deluzija uslijed apstinencijske krize», šapće vam na uho mlada liječnica.
«Bez brige, nitko neće uzeti tvoj nakit», strpljivo tješi majku brižna kćerka, hvata je ispod drhtave ruke i vodi do crne limuzine. Iz koje izlazi tip u ofucanom kožnjaku, s lancem oko vrata i zlatnim zubom u srdačnom osmijehu, utrpa u auto staru, cmokne mladu plemkinju, pa sjedne na vozačko mjesto i krene.
Ali, taj definitivno ne sliči na nešto, što bi bilo ovlašteno ući u prostorije upravnog odbora jedne banke. Izgleda da je sirota propala grofica bila u pravu. Bolje da nazovete policiju. I sigurno biste nazvali, samo kad bi mogli naći mobitel. Ali ne možete. Jer ga nema. Zavirite li malo pažljivije u torbu, vidjet ćete da ste ostali i bez novčanika. Osim toga, nedostaju vam naušnice, prsten i sat. Nestala je čak i ona odvratna smola protiv celulita, koju ste nabavili na akcijskoj prodaji.
«Kako sad odjednom?», pitate se, « I zašto je baš mene snašla takva nevolja?»
Zato jer nemate mozga.
Da imate, ne biste kupovali ženske časopise!
Do sljedećeg čitanja, u ime redakcije sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 12:20 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
utorak, 16.01.2007.
UZALUDAN LJUBAVNI TRUD
 Moja frendica Marki, premda često onemogućavana zbog gejlezbo orijentacije i granično transrodnog spola, u zadnje je vrijeme postala prilično poduzetna. U poslu i u ljubavi. Strastveno se udvara urednici jednih visokotiražnih novina. Da bi joj iskazala osjećaje, poslala je na njenu adresu prekrasan mail, prepun pulsirajućih srčeka i zanimljiv tekst, nimalo slabiji od većine onih koji inače ispunjavaju naše tiskovine. Međutim, dotična nit’ odgovara na poruku, niti je objavila članak. Nemoguće je pomisliti da nije zainteresirana za nadasve primamljivu ponudu i da će Markin ljubavni trud ostati uzaludan. Ni govora. Bit će da zavlači, ne bi li pojačala interes druge strane. Samo, kad napokon odgovori, tema članka više neće biti aktualna. Stoga ću, dok ona koketira, ja preuzeti urednički posao i objaviti tekst na svom blogu:
"Oko dvije stotine homoseksualnih osoba šetalo je u subotu, 13.o.m, Trgom sv. Petra u Vatikanu. Nosili su cvijeće u rukama i smješkali se zavodnički, sve u nastojanju da se svide.
Ne znam jesu li otpjevali koju serenadu i kako je to zvučalo, ali svejedno - uzalud im trud! Petrov nasljednik nije se pojavio na balkonu. Svoj sud o toploj braći više je puta otvoreno izrekao, ne hajući za političku korektnost. Izgleda da ne misli baš dobro o njima. A zašto i bi? Što su mu oni u životu? Jesu li učinili išta za njega? Nisu, samo ga gnjave.
Gnjavili su svojedobno i direktora FBI-a Johna Edgara Hoovera, pa su loše prošli. Taj pošteni konzervativac nije mogao podnijeti homiće u svojoj blizini i progonio ih je svim sredstvima. Sasvim opravdano. Nije valjda trebao dozvoliti da mu se masa takvih vrcka na važnim državnim funkcijama? Čemu? Kad mu je bio dovoljan samo jedan – njegov zamjenik i životni drug Clayde Tolson. Ostali bi samo smetali idili. Stoga ih je pomeo željeznom metlom.
Papa Benedikt nema svjetovnu moć, može samo mahati pastirskim štapom. Da razdvoji bijele i crne ovčice. Ali kamo s onima roza boje? Sami problemi s takvima. Nije čudo što mu idu na živce. Nema nimalo razloga da ih voli. Za razliku od njih, papin bliski prijatelj Georg Ganswein sasvim se posvetio frendu Ratzingeru. I zaslužio najljepše osjećaje. Kako se očituje ta ljubav i do kojih razmjera ide, ne bih znala reći. Nešto me ne zovu u goste, pa nisam upoznata sa situacijom.
Ali znam da je dotični šarmantni Georg papin tajnik i priča se da svašta taji. I da nosi tajice. Točnije, izvjesna gej-tračibaba, po imenu Fabio Canino tvrdi da oni hodaju. Što je donekle i točno, s obzirom da rečeni Georg prati svog šefa u stopu. Kud hoda papa u Prada cipelicama, tuda i on, te takoreći - hodaju zajedno. Korak za korakom, iskorak za iskorakom.
Ne vidim ništa sporno u tome. Zašto papa ne bi, dakle, hodao sa svojim tajnikom? Ali da između njih ima nešto više, ne vjerujem. Kako bi to bilo moguće? Više od hodanja je brak, a kao što znamo, talijanski zakonodavac još nije pravno priznao istospolne građanske zajednice. Ali radi se na tome. Stvari se odvijaju filmskom brzinom, u slow-motion tehnici. Koračić po koračić. Valjda neće sve biti uzalud."
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 15:44 - Dodaj komentar
(45) - Print
- #
nedjelja, 14.01.2007.
MJERA ZA MJERU
 «Datum rođenja, visina, težina, broj cipela», nabraja moja frendica Marki, «tip želi znati sve o meni, uključujući iscrpne potankosti ce-vea i kvadraturu ve-cea. Koji manijak!»
«Gle, nije mu svejedno kome ostavlja ključeve stana. Znate se samo preko neta i što ako imaš tristo kila, pa mu razvališ krevet? Ili noge broj četrdeset osam, pod čijim bi naletima mogao stradati rascufani tepihić od pletene špage pred vratima? Nije to samo tak!», uvjeravam je dobronamjerno.
«Naravno da je samo tak», oponira Marki, «ne pada mi na kraj pameti da se zbilja uselim u njegovu ubožnicu, kaj ti je? Škrtac nudi samo pedeset eura mjesečno za čuvanje stana, a pet puta više bih potrošila na režije! Nego bum ja gajbu iznajmljivala svojoj poznanici s neta. Možda je znaš – Droca iz Koca? Ne? Svejedno, njezin nick nesumnjivo otkriva nedostatak adekvatnog prostora za obavljanje sumnjivih djelatnosti. U koje ne ulazim, uopće me nije briga, samo da mi plati petsto eura mjesečno i bok! Naravno, konj od manijaka ponorio bi da nasluti što planiram. Zato se moram potruditi da ostavim pravi dojam.»
I zaista, Marki je poduzela sve da prikrije svoju gejlezbo transrodnu prirodu i impresionira jednog ozbiljnog, konzervativnog intelektualca, po zanimanju vjeroučitelja, koji je nedavno, nakon nekih besmislenih optužbi u vezi izvjesne maloljetnice, riješio da se što brže okuša kao misionar u miroljubivom plemenu Maklja Kokoga.
U to ime, navukla je crnu halju, inače svoj uobičajni rekvizit za fašničko prerušavanje u gej-svećenika, nabila na glavu mrežicu za plac, objesila oko vrata krunicu sa brojanicama veličine češnjakovih glavica, te natrpala ceker svim Malim koncilima i Kanama, koje je našla u kanti iza crkve.
Tako skockana, kročila je gradom ponavljajući glasno 'Faljen Isus! Faljen Isus! Faljen Isus!', da ne zaboravi kako mora pozdraviti kad tip otvori vrata.
«Faljen Is...o, jebatebog!», izletjelo je Marki, kad se popiknula o rascufani tepihić od pletene špage na pragu.
Ipak, kako god zazvala višu silu, dobro je učinila, jer samo se božjim čudom može objasniti što se takva neobična, neobično dopala sredovječnom misionaru. Toliko da joj je predložio večeru u dvoje i ljudsko zbližavanje do sitnih sati.
Petsto pedeset eura mjesečno nije za baciti i Marki se utanačene večeri bacila na posao – vrijedno je progutala ponuđene splačine, predložila tipu senzualnu masažu, ovaj se svukao, Marki je zdušno masirala pihtijasta leđica i pileća prsica, a zatim mu vezala ruke i noge za okvir kreveta, stavila povez na oči i nakon svega, kad je napokon progledao, tip je oduševljeno izjavio da su mu se tek sad otvorile oči, jer nije ni sanjao da bi ikad mogao doživjeti tako što.
A sutradan je mailom poručio da otkazuje dogovor.
Jer je pala na testu ćudoređa.
Nije smjela pristati na nemoralnu ponudu. Kako da povjeri ključeve stana djevojci koja je spremna podati se razvratu zbog materijalne koristi?
«Nikako», složila se Marki, posjetivši ga netom kasnije, «sasvim je ispravan stav da se nisam smjela upustiti u seks. Kao što se i nisam, uostalom!»
U ciglih pet minuta razjasnila je zabunu i tip je spremno predao ključeve stana, te samoinicijativno povisio naknadu na sto, ma može i dvjesto eura mjesečno!
Tko bi rekao da je Marki tako rječita?
Nitko. Jer nije. Nego je izvukla iz cekera CD i izrazila se slikom, koja vrijedi tisuću riječi. A svaka glasi 'jao'!
Naime, na snimci se jasno vidjelo da misionara vezanog uz krevet znalački ne obrađuje Marki, već korpulentna profesionalka, širom našeg neta proslavljena erotska djelatnica – Droca iz Koca. Koju je Marki potiho pustila u stan, jer zaista poznaje tajne svog zanata, dok ona ipak bolje barata kamerom, tako da je veoma efektno kadrirala sve zanimljive momente. A osobito onaj u kojem je vješta Droca sasvim uspravila klijentov reproduktivni izdanak i prislonila uz njega ravnalo sa bolno čitljivo ispisanim znakovljem, među kojim se osobito isticala jedna veoma, veoma, jao, malena brojčica! Nema sumnje da bi svojom neznatnošću vjerojatno šokirala cjelokupnu javnost, kad bi se film, nekim nesretnim slučajem našao na netu.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:36 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
subota, 06.01.2007.
KAKO VAM DRAGO
 Na blagdan Tri kralja trebali bismo darivati dječicu. Ako baš inzistiraju. Eto, ja sam svojim kćerima velikodušno poklonila slobodu. Da se mogu slobodno igrati na dvorištu, nakon što pročitaju lektiru i detaljno mi prepričaju sadržaj.
Za razliku od mene skeptične, duboko religiozna majka male susjede Dančike obdarila je svoje dijete daleko upečatljivijim darom. Kuhačom po turu. Više puta. Jer ne želi ići u crkvu i krivotvorila je majčin potpis da bi se ispisala s vjeronauka.
I dok moje kćeri napucavaju loptu, u susjednom dvorištu Dančikina mama radi isto sa svojom zabludjelom ovčicom, ne bi li je vratila na pravi put.
«Dančika, jebem ti sunce! Ne budeš ti meni šurovala sa Sotonom, dok sam ja živa, mamicu ti nevjerničku!»
Međutim, na spomen Sotone, kao da se osjetila pozvanom, u dvorištu se nacrtala Dančikina starija sestra, studentica Verica. Iako su drukčijih svjetonazora, otkako je ušla u svijet odraslih sve bolje se slaže s roditeljima. Na primjer, u tom trenutku činilo se da će složiti majku na beton.
Osobno, smatram da je sasvim u redu kad ljudi koji fizičke kazne drže korisnima i sami osjete tu blagodat. Ali, umjesto da hrabro prilijepi poludjeloj staroj dvije-tri vruće za uho i priušti susjedima nezaboravan prizor, Verica je hladnokrvno prilijepila uz uho mobitel i procvrkutala: «Hrabri telefon?»
«Čekaj, dušica draga», stala je kumiti majka, pokazujući da i nije baš toliko luda kao što izgleda, «nemoj tak!»
«Nego kak, kad nisi normalna? Misliš da silom možeš natjerati malu da vjeruje u sranja koja nemaju veze s mozgom?»
«Ko, jel ja? Ni govora, sunce moje! Ne bi ja Dančiku silom natjeravala da vjeruje, kaj god! Nego samo da ide na vjeronauk.»
«Evo, opet tupiš! Halo, Hrabri telefon?»
«Ne, ne, pazi sim Verica, da ti mamica objasni. Gledaj, to je za njezino dobro. Zato da se ne izdvaja. Jer svi idu na vjeronauk. Evo – i blizanke preko. Jel tak, suseda, da vaše curice slušaju vjeronauk?»
«Ne, ispisala sam ih», odgovaram spokojno i vedro.
«Stvarno? Pa kak to?»
«Nisu više imale volje. Mi smo, znate, agnostici.»
«Aha, tak! Vidiš, Verica, oni su subotari i drže svoje.»
«Isuse», zavapi Verica, «tko li je tebi dao diplomu?»
«Pusti ti moju diplomu, rađe gledaj kak budeš došla do svoje. Nego, hoću reći, normalno je da nejde na vjeronauk ko je druge vjere. Ali ne vjerovati u niš, to se nemre u današnje vrijeme. Znaš da je papa izjavio da su ateisti u službi mraka. A onda si možeš misliti kaj budu tek pričali župnici u crkvama i katehete djeci na vjeronauku. Nećeš valjda da ti sestru napadaju da je sotonjara?»
«Da! Baš to hoću! A onda ću proslijediti tužbu Evropskom sudu za ljudska prava, protiv poglavara Rimokatoličke crkve, jer govorom mržnje podstiče nasilje u školama.»
«Verica, si ti pri sebi? Nemreš se s rogatim bosti!»
«Tko je rogat?»
«Onaj ko ima rogove!»
«Hoćeš reći da papa ima rogove?»
«Mama, jel to znači da je on vrag?», oglasila se i Dančika.
«Možda je, a možda nije, nemam pojma», zakriještala je očajna majka, «ali bitno je da se pojavite na misi. Pa taman tam meditirale na treće oko. Ili molile Očenaš naopak. Možete kak vam drago. Samo da vas ljudi vide u crkvi!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:46 - Dodaj komentar
(27) - Print
- #
srijeda, 03.01.2007.
MNOGO BUKE NI OKO ČEGA
 Velika je stvar prelazak u sljedeću kalendarsku godinu, ogromno je tu pregnuće uloženo – da se izbroji čak 365 dana, pa je i red da se proslavi.
Samo, molit ću lijepo – ne s halabukom! Nego dostojanstveno i odmjereno, kao što priliči zrelim ljudima.
«Prvo večerica, a onda bumo suknuli pirotehniku s balkona», planiraju tetak i šogor.
«Joj, ne s balkona, imam nove rolete. Osim toga, naša susjeda je stara i bolesna, nema smisla da je uznemiravamo.»
«Tko? Klopotecka? Izgleda da voli biti uznemirena, inače ne bi došla k nama.»
Gle, stvarno! Svake je godine nekako zaboravim pozvati, ali ovog je puta ljubazno odlučila ispraviti moj propust, tako što se pozvala sama. Baš lijepo od nje. Ona je inače veoma simpatična gospođa i nadasve voli uveseljavati društvo pripovijedajući uvijek jednu te istu prokušano zabavnu priču. Toliko zanimljivu, da je nakon tri minute tetak zastenjao:
«Isusek i Marija, ovo je za ponoreti. Idemo van, hititi malo pirotehnike!»
Može i puno, čak ću i osobno sudjelovati, samo da ne slušam Klopotecku.
Predvođene šogorovom curom, moje su kćeri uspješno potpalile fitilje patriotske raketne triade: crven-bijeli-plavi, a meni se obrela u ruci petarda kalibra teleće goljenice. Zafrljila sam je od srca, tako da je preletjela cestu i prasnula u nečije dvorište. Vrlo važno, ionako se nitko normalan neće svađati zbog malo buke u novogodišnjoj noći.
No, pokazalo se da naš novi susjed misli drukčije.
Mahao mi je policijskom značkom ispred nosa i zahtijevao da smjesta pođem s njim u stanicu. Rezigniranim tonom rekoh neka pričeka da uzmem osobnu. Krenula sam niz ulicu, prema svom ulazu, pa u hipu uskočila za volan šogijeve sportske makine, okrenula ključ i oštro startala. Nisam valjda luda da idem u rešt zbog bezazalene gluposti? Vozit ću se malo oko kvarta, dok se bijesni drot smiri i ode na spavanje.
Izbila sam na glavnu cestu i lagano klizila, kadli začujem zvuk sirene. Dva policijska auta na mom repu! Potegla sam brže i da bih izbjegla križanje gdje je čekalo cijelo leglo murje, skrenula oštro preko školskog igrališta i parka, pa između stambenih zgrada i niz naizgled slijepu ulicu, ravno kroz truli drveni plot i gusto grmlje do goleme novogradnje. Tamo ću stati dok gužva ne prođe. Bit će da sam se slučajno našla usred policijske potjere, valjda gone bandu opasnih kriminalaca, bolje da se maknem s puta.
Srećom, u svome sam kvartu i sve mi je poznato, proći ću između masivnih betonskih stupova i sparkati iza dizalice i bagera. Kojih nema. I stupovi više nisu betonski, nego zahvaljujući munjevitoj brzini naše građevinske industrije, kompletno obloženi mramorom, a između je staklo kroz koje munjeno munjevitom brzinom prolazim, udaram u prepreku i ispadam iz auta. Iz te, do maloprije krasne makine, sada zgužvane poput čika, koji se što dimi, što gori, dok gromoglasni plotuni odjekuju.
A mršavko u uniformi maše rukama i viče:
«Ne pucajte, predajem se!»
Prije nego sam uspjela objasniti da ne pucam ja, nego petarde u šogorovom gepeku, bacio je nešto prema meni. Bombu? Ne. Nego pištolj.
S valjanom namjerom da vratim tuđi predmet, krenula sam u susret čuvaru, a ovaj se stao drati:
«Nemojte me ubiti! Evo, odmah ću otvoriti sef!»
I stvarno, otključao je sef i krenuo trpati svežnjeve eura u plastičnu vreću, dok su policijske sirene paklenski zavijale, a megafon urlao:
«Opkoljeni ste! Prekinite pljačku! Obustavite paljbu! Bacite oružje i iziđite van s podignutim rukama!»
Svakako bih bacila oružje i podigla ruke, da mi se u tom trenu na glavu nije obrušio specijalac iz helikoptera, a tucet policajaca jurilo je prema meni, vitlajući električnim pendrecima.
Zato sam se radije hitro pretvorila u sićušnog bijelog miša, protrčala između mnogih nogu, šmugnula u prvu rupicu, pa kroz tunele mišje infrastrukture – ravno kući!
Natrag u moje tijelo, koje je spavalo u špajzi, na hoklici, nosa zapiknutog u pitu od sira, po koju sam otišla kad je susjeda Klopotec razvezala priču. A kako miševi vole sir, ostala sam tako do neko doba iza ponoći, sve dok nisu ispucali pirotehniku, a Klopotecka se pokupila u krpe. Onda sam obrisala njušku, poravnala glazuru na kolaču i vratila se za blagdanski stol. Nitko nije ništa zamijetio.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 16:51 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
|
|
|
