četvrtak, 28.12.2006.
BIJELI LUTALAC
 Volim pjesničke duše. Potaknuti njihovom stvaralačkom strašću, ne samo da razbijamo okove fraza, nego često i glavu, pitajući se – što pjesnik, zapravo, hoće od nas?
Hoću reći – neki dan dobila sam poruku. Pjesničku. Ovu:
«Kada se tama igra, koči se večer. Zlato i ljepota ponekad zrače. Plešimo i mislimo. Neka nas dotiču grane. Zvono raste oporo i zlatno. Staze i glasnici dolje su burni. Tko će poljubiti izvor? Pjesnik! U vlasti sam tvojoj, ubij me ili me spasi.»
Oh, ljubavno pismo? Za mene? Pisano rukom pravog pjesnika. Počašćena sam. Osobito ako je muževan, naočit i galantan. Što je malo vjerojatno. Jer, oni pjesnici koji su još u dobi kad se ćute putene čežnje, mahom su odrpani bohemi, bez novčića u džepu. Osim toga, već u sljedećem retku ugođaj se drastično mijenja:
«Divna je vrlina samozavaravanja. Žreci zaodijevaju laži zvucima. Glazba je opoj da se obmane. Glumac pada proboden. Uskrsnut će. Sve što je zaspalo, opet se rađa. Sućut je umrla. Vidim li ganuto srce?»
Hm, sućut! Ne sluti na dobro. Nazire se lamentacija tipa: težak je život umjetnika, ginemo za ljepotu, a nitko nas ne razumije, budi prijatelj, pokaži dubinu osjećaja, posudi sto eura!
Srećom, nastavak je raspršio moje tmurne slutnje i unio optimističnije raspoloženje:
«Nježne daljine ispuštaju kišu. Nebo zasipa vrat ljubljene. Male lisice spavaju mirno. Obilje dugo miluje svjetla. Zelenom čežnjom ljupkost nas ranjava. Neman vremena tuguje u naručju. Sve postaje jasno!»
Ma nemoj reći? Meni tek sad ništa nije jasno. U čemu je štos?
Ispod svega stoji potpis neznanog mi junaka – 'Bijeli Lutalac'.
Onda dugo ništa. Pa napokon : «P.S. Sretnu Novu Godinu tebi i tvojima želim!»
Aha! Tako dakle. Novogodišnja čestitka.
Veoma kreativno i maštovito. Za svaku pohvalu. Naravno, trebalo bi uzvratiti, pristojnost nalaže. Dakle, otpisat ću, kao dobro odgojena osoba. Ako to jesam. Ako. Ako, ali kako?
Kojim riječima odgovoriti na savršeno nerazumljivu poruku?
Northrop Frye kaže da poezija na svoj način pruža zadovoljstvo, te nije potrebno tražiti značenje. A temelj pjesništva je isticanje i očuđavanje jezika kroz metrički ustroj. Kojeg u navedenom mailu nema ni u tragovima, jer se radi o tzv. pjesmi u prozi. Jedino čime mahnito obiluje prebujna je metaforika. Nalik na neprohodnu, praiskonsku džunglu, gdje razigrani pjesnik neumorno skače s grane na granu i ljulja se na lijanama semantičkih nizova.
I što da mu pošaljem? Bananu?
«Primila, doživjela, zahvaljujem i tebi sve najbolje»?
Ne, suviše je sirovo.
Istina je da sam više sklona metonimijsko-proznom izričaju, ali to ne znači da se ne bih usudila upustiti u rafting na divljim vodama pseudosimbolističkog manirizma.
Itekako mogu. Samo kad hoću. Evo:
«Pozdrav!
Blješteći prozaici slamaju stihove. Sporo se valja topla nesvjestica. Vedrinom se vrijedna besmislica rastače. Likovi klize niz zaustavljeni razum. Metrika u očaju pjeva pred bordelom. Zato što zvečka zveči, mi smo tu i sutra. Kao munja brzog orla, uvijek u padu, uvijek u ravnoteži. Pokret nas uči. Vječan je jauk vječnih.
Sve najbolje želim!»
Nimalo nezadovoljna sobom, smjesta sam odaslala zreo plod neobuzdane inspiracije.
Međutim, sekundu kasnije primila sam sljedeće:
«Draga Lucy,
zamijetio sam da mi se zagubio dio poruke. Naime, pitao bih – kako te se dojmilo moje literarno pregnuće? Vrijedi li to išta? Bih li nastavio s umjetnošću ili da se prihvatim kakvog drugog posla? Molim iskreni odgovor.
Bijeli Lutalac»
Da napišem kako me se dojmilo, iskreno? Ne dolazi u obzir! Ni iskreno, ni iskrenuto. Uostalom, već sam mu poslala poruku. Pa neka čita i misli – što je pjesnikinja htjela reći?
Da želim sretnu 2007, valjda je jasno?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:12 - Dodaj komentar
(17) - Print
- #
nedjelja, 24.12.2006.
SVE JE DOBRO ŠTO SE DOBRO SVRŠI
 Božić i Nova Godina stižu, ljudi uživaju u blagdanima, sve je dobro i lijepo.
Moja inače baksuzna frendica Marki uspješno se izborila za umjetnika Kištru.
Istog dana kada je uglednom galeristu proslijedila ček tvrtke Krade-Trade, grafike mladog artista zasjale su na božićnoj izložbi. A Kištrin neodoljivi krokodilski osmijeh u novinama, na TV-u i na podlozi mete za pikado u krčmi Balkan, gdje se okupljaju sirotinjski umjetnici iz ne baš elitnih četvrti.
Da stvar bude bolja, i sam je Kištra iznenada osvanuo tamo, s aureolom trijumfa oko masne, proćelave, šiljate glavice.
Bacivši svežanj novčanica na šank, velikodušno je pozvao rundu za sve prisutne luzere, pikzibnere, diletante i jalnuše koji nikad neće izlagati u važnim galerijama, niti paradirati TV-ekranom.
Međutim, u tom uzvišenom trenutku, na TV-ekranu iznad pipničarkine punđe stao je sipiti snijeg. Dotrajali električni vodovi često se kvare i trenutak kasnije pogasila su se sva svjetla u balkanskoj krčmi.
Više se nije moglo vidjeti ni prst pred nosom, niti šaka u oku. Ali zato su se čule salve pljusaka i bubotaka, jauci, lomljenje flaša, biljarskih štapova i namještaja na glavi, te topot mnogih nogu.
Kad su se napokon dvije, nekim čudom preživjele lampe upalile, u krčmi više nije bilo nikoga, osim čistačice zaokupljene svojom nemogućom misijom, u žustroj suradnji s partvišem.
Shvativši da tu ne mogu kupiti cigarete, naumila sam zaobići svježe poprište artističkih razmirica i nastaviti potragu za žuđenim duhanskim proizvodima.
No, tada me nešto zgrabilo za gležanj.
Tražeći oslonac, Kištra se pokušao uzdignuti na sve četiri, da bi odmah nemoćno spuznuo u blato iza smetljarskog kontejnera.
Iznenada, ukazala mi se jedinstvena prilika da pomognem velikom umjetniku. Kojem sam neki dan poslala mail, nudeći mu svoj nadahnuti kritički osvrt, po veoma povoljnoj cijeni, na što se on čak udostojao odgovoriti. Da mu nisu potrebne usluge nekakve bezvezne blogerice, kad njegov stari ima dovoljno love da kupi vrhunske stručnjake.
Ali u blatu kraj balkanske krčme nijednog vrhunskog stručnjaka nije bilo, čak ni običnog bolničara, a ja sam zaboravila ponijeti mobitel.
Budući da mi je teško nositi čak i takvu sitnicu, znala sam da ću naveliko precijeniti svoje snage, uprtim li na leđa isfaširanog Kištru.
Zato sam odlučila da ga sklonim nekamo, prije nego krenem u potragu za telefonom kojim ću pozvati Hitnu. Negdje na sigurno. U zaklon, rupu, brlog, gdje ga neće naći ogorčeni oponenti, ako se opet vrate.
Obazrela sam se u polumraku i srećom, ugledala tamni otvor. Zakotrljala sam genija rukama i nogama i brzo ga ubacila unutra.
Ali jao!
Bila su to vratašca podruma, koja je nesmotrena pipničarka ostavila otvorenima.
Nisam ni slutila da je tako dubok.
Brojeći 'tup-tup-tup-tup-itd', došla sam do zaključka da možda ima i dvadeset stepenica do dna.
'Tup-tup-tup-tup', dvadeset pet?
Hm, nema smisla da više brojim, bolje da nešto poduzmem.
Hitro sam potrčala do zamusanog prozorčića, pokucala i doviknula čistačici kako mi se čini da je malo prije neki pijanac pao u podrum iza krčme.
Svjesna da sam učinila sve što je bilo u mojoj moći, mirne savjesti nastavila sam put do trafike, kupila cigarete i spokojno se vratila kući.
Vjerujem da će sve biti u redu.
Uostalom, Kištrin tata će angažirati vrhunske stručnjake.
Tim riječima sam utješila Marki, kad je jutros dotrčala k meni, cvileći nad svojim pehom. Baš kad joj je krenulo, perspektivni je klijent završio u šok-sobi, u dubokoj komi.
No, da.
I čemu sad tugovati i očajavati?
Kako je našla njega, tako će naći i nekog drugog.
Danas umjetnika sretneš na svakom koraku.
Moraš paziti kako hodaš, da se ne spotakneš o njih.
Ima ih na bacanje.
Sve će na koncu biti dobro.
Sretan Božić!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:41 - Dodaj komentar
(32) - Print
- #
utorak, 19.12.2006.
LJUDI KOJI SU DOŠLI NA SVOJ RAČUN
 Sve nešto računam oko božićnih darova. Glavninu sam riješila, ali što pokloniti frendici Marki?
Kad, eto ti nje!
«Bok! Daj mi sto kuna!»
Odlično! Vjerojatno namjerava izvesti curu u gej disko.
«Treba mi za benzin», nastavi važno Marki, «idem na poslovni sastanak, nema smisla da se stepem iz tramvaja.»
«Tražiš posao? Bravo!»
«A ne, imam đob. Radim kao likovni agent, zastupam jednog perspektivnog umjetnika u pregovoru s galeristima. Mogu ti reći – Kištra je pravo otkriće!»
«Kištra?!? Onaj kojem je na proslavi prve pričesti pala kištra pive na glavu? I otada ima problema u komunikaciji, računanju i prostornoj, te vremenskoj orijentaciji, a usto je i daltonist?»
«Da, zato crta samo grafike.»
«Kako crta, kad ne razlikuje lijevo i desno?»
«Vidi kako!», ponosno klikne Marki i otvori mapu.
«Điiizus!!! Pa tome bi se smijale i moje blizanke, skupa sa cijelom škvadrom iz trećeg razreda osnovne.»
«Hehe, kaj si tak uskogrudna? Nije sve u znalačkoj figuraciji. Kome to još danas treba?»
«O da, suvremena umjetnost! Možda bi i prošlo da je završil akademiju. Ali Kištra nit zna crtati, niti ima diplomu. Od službenih dokumenata posjeduje samo opsežnu povijest bolesti. Daj, nemoj se blamirati s tim zbrčkama! Ako si već toliko zapela da se okušaš kao likovni agent, evo – ja bum ti nacrtala nekaj.»
«Joj, stara, sorry. To kaj tebi ide realistično oblikovanje, ne znači niš! Puki diletantski kič!»
«Ma stvarno? Ali vidiš, Kištra ne može proizvesti moj kič, niti da ga prištekaš na fotokopirnu mašinu, a ja bih njegov stil mogla reproducirati i flomasterom zapiknutim u pupak. Kaj ti to govori?»
«Da je Kištra pravi umjetnik, prirodno specijaliziran samo za svoje područje, dok ti amaterski svaštariš.»
«Marki, si ponorila? Ne misliš valjda zbilja ući u neku uglednu galeriju, reći 'dobar dan' i pokazati Kištrine ludorije?»
«Naravno da ne. Mislim ući u dvoranu za sastanke i pokazati dokument tvrtke Krade-Trade, o raspisanom natječaju za obilno financiranje vrijednih kulturnih projekata. A onda ću napomenuti da je suvlasnik tog darežljivog poduzeća u bliskom krvnom srodstvu sa jednom izvanredno nadarenom osobom, pod nickom Kištra.»
A tako!
Aha!
Da, stvarno, Kištrin tata drži dobar paket dionica spomenute firme.
Vidiš, vidiš, moglo bi nešto i biti od tog dečka.
Zapravo, kad zrelo razmislim, u njegovim se grafički definiranim autoportretima (1, 2) nazire dosljedna dinamika. I jasno vidi bogatstvo. Naravno, bogatstvo artističkih sastavnica dubine i snage ekspresivnog poteza. A da ne spominjemo naoko nevješto krivudave linije, iz kojih izvire bitak aplikacije ideogramskog morfema, između metafizike vremenitosti i autorefleksivne svakodnevice.
Tststs, kako to nisam odmah uočila?
«Znaš kaj, Marki? Dajem ti punu podršku! I bespovratnih dvjesto kuna, za benzin i za Božić. A ti, molim te, lijepo pozdravi Kištru. Reci da sam oduševljena njegovim djelima i veoma inspirirana. Za jedan objektivni kritički osvrt, sa naglaskom na hvalospjevima. U skromnom opsegu, od tristotinjak stranica. Cijena – prava sitnica!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:34 - Dodaj komentar
(26) - Print
- #
četvrtak, 14.12.2006.
ŠKRTICA
 Nisam uvredljive naravi, samo mrzim kad me vrijeđaju tako da me zbilja uvrijede. Recimo, kad me nazovu škrticom.
Ili podlom lajavicom, samo zato jer sam bezazleno izlanula istinu koju ionako već vrapci, žapci i komarci pjevaju.
I kad me psuju, a u kletve ubacuju moju djecu, to je točka na kojoj skalpiram, kastriram i uvodim totalitarnu diktaturu.
Iskreno, ne volim niti preobilne primjedbe na moju frizuru.
No dobro, za sve navedeno imam protuotrov. Ali, što odgovoriti na kvalifikaciju 'škrtica'? Kao prvo, što to uopće znači – škrtost? Kad netko nosi iste cipele pet godina? Čudna mi čuda! Imam nogu broj trideset pet i otuda su moje cipele veoma male i sitne. A ljudi se vežu uz sitnice, iz sentimenta. Uz svakojake sitnice.
Uz jednu malu, staru peć, na primjer. Veličine skromnije šupe i težine gradske vijećnice. Ali, ta čađava kanta mene podsjeća na djetinjstvo, na hvat drva ispred kuće u jesen i stričeka pilara kojem smo nosili gemište, a on bi nas zauzvrat, ukočene od ponosa, provozao kvartom na banzeku.
I sad mi ljudi kažu – riješi se te starudije, samo ti zauzima prostor! U spremištu za alat, neidentificirane objekte i ne sasvim rashodovani otpad.
A meni udare suze.
Kako da bacim na smetlište svoju staru peć? To bi bilo kao da šutke odbacim staro prijateljstvo. Ne ide.
Da bih osigurala dostojanstveni oproštaj, sročila sam kratku pohvalnicu i objavila u novinama:
«Veoma suvremenu, malo rabljenu, multifunkcionalnu gusnatu peć prodajem, za samo tristo kuna.»
Eto, bar nekoliko toplih riječi!
Ali, ljudska su srca otvrdnula i više ne razumiju iskrene osjećaje.
Javila su se samo dvojica interesenata.
Prvi se podrugljivo nacerio i ustvrdio da bismo mi morali platiti njemu da odveze tu kramu. A drugi se stao čuditi – kako je to 'multifunkcionalna'?
Tako da prvo treba nacijepati drva, što funkcionira kao kvalitetna zamjena za fitness, zatim se drva ubace u peć i ako dimnjak dobro vuče, možemo se grijati, te naposljetku – gore je ploča na kojoj se nepažljivi ukućani nerijetko opeku, pa bolje da je nakrcamo loncima i skuhamo ručak.
Uzalud! Nitko nije htio.
Na koncu, teška srca, dopustila sam svom zakonitom Debelom da, uz pomoć susjeda bodybuildera i dečki iz kluba Tarzan, digne peć na trupce i namontira kotačiće.
Istog popodneva izvezli smo je kroz hodnik i ulazna vrata, tužno i polako, kao pogrebnu lafetu.
Noć i jutro provela je ispred kuće, čekajući skupljače krupnog otpada.
Pokupili su sve što nije bilo ušarafljeno u asfalt, osim moje peći.
Kad sam ih sustigla na uglu i stala kokodakati, srezali su me efektnim argumentom da 'tko bi se kilavio dižući to sranje u kombi'?
Ali zato imaju doma, u garaži, novi kamion opremljen viličarem i još danas mogu riješiti moj problem, za samo dvjesto kuna.
Koja pljačka!
Nevjerojatno je kako ljudi koriste svaku priliku da ušićare.
Klipšući natrag, primijetila sam kako iz suprotnog smjera dolazi neobično vozilo, nešto između službenog automobila braće Trotter i tjuniranog banzeka.
Zastalo je ispred moje kuće, a poduzetnik zrele dobi obratio mi se poslovnim tonom:
«Vaša peć?»
«Da.»
«Zgodno je što ima kotačiće, mogu je vezati sajlom i fino transportirati.»
«Sjajna ideja!»
«I? Za koliko ćemo se pogoditi?»
Hm, zašto da mu nudim dvjesto, ipak nema kamion s viličarem, ispalit ću pedeset i onda ćemo se naći na stotici.
«Pedeset? Može!», reče poslovni čovjek, pa izvuče lisnicu i tutne mi u ruku Ivana Gundulića.
A u vražju strinu!
Zašto nisam rekla dvjesto?
Zašto, zašto nisam???
Vrag me nosi škrti, da me nosi, škrticu!!!
(Napomena: Spomene li sad netko u svome postu banzek, stavit ću ga na stup srama, zbog krađe literarnog motiva. Kao što ste imali priliku zaključiti iz teksta, ja sam ordinarna škrtica i stoga – na dam banzek nikome! Banzek je moj!!!)
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:36 - Dodaj komentar
(37) - Print
- #
četvrtak, 07.12.2006.
KOKOŠJE PISMO
 Drage čitateljice, s izbezumljujućom radošću i deliričnim zadovoljstvom zaljubljenih cirkuskih nakaza, u ovom broju internet-časopisa Morona predstavljamo vam novu nadu naše književne scene – Kolonadu Čavlić!
Ova velika žena, članica naše male redakcije, još dojučer obično, beznačajno piskaralo poput sviju nas, iznenada je postala književnica. Tako što je skupila svoje beznačajne člančiće i skrpala od njih knjigu, pod ingenioznim naslovom 'Ja, žensko'.
Bravo, Kolonada, od srca ti želimo uspjeh! Na svim životnim područjima, a osobito u skoku s nebodera..
Samo za naše čitateljice, tek rođenu literarnu zvijezdu intervjuirala je glavna urednica, nakon što se napušila smotaka oljuštene tapete i oblizala zahodski vodokotlić, od silnog oduševljenja.
MORONA: Draga Kolonada, dozvoli da ti čestitam i u istom dahu postavim provokativno pitanje – ljuti li te kad tvoju književnost određuju kao 'chick-lit', u prijevodu – štivo za koke ili da se šaljivo izrazim – kokošje pismo?
KOLONADA: Naprotiv, ponosim se time. Smatram da je spomenuti žanr vrhunac ženskog literarnog stvaralaštva.
MORONA: Hm, Marquerite Yourcenar ne bi se složila s time...
KOLONADA: Vrlo važno, ionako je mrtva. Potratila je život u nastojanju da piše kao muškarac. Isto kao Virginia Woolf, njezine knjige je komotno mogao potpisati i cijenjeni suprug, nitko ne bi primijetio podvalu. I Aurore Dupin pisala je tako. Samo ona je bila nešto pametnija, pa je uzela i muško ime, kako bi postigla književni uspjeh. Ali peh! Nije se mogla suzdržati od pohlepne konzumacije brojnih ljubavnika, tako da se ubrzo saznalo što nosi ispod hlača i plan je propao. A za Gertrude Stein mnogi su mislili da je muški pisac pod ženskim pseudonimom, a osobito oni koji su je vidjeli.
MORONA: Ali, navedene književnice predstavljaju sam vrh!
KOLONADA: Vrh čega? Jada i depresije. Pih, pušioničarke! Današnje autorice, poučene njihovim greškama, znaju kako treba. Pišu ženstveno. Naglašavaju svoju spisateljsku bespomoćnost i naivnost, te time apeliraju na kavalirsku, zaštitničku gestu kritičara i izdavača, koja, naravno, malo kad izostaje.
MORONA: U tome je, dakle, tajna tvog uspjeha?
KOLONADA: Naravno. Svojim nesnalaženjem u tehnici pisanja, jasno poručujem: ja sam samo jedna mala, sirota ženica, tako bih rado nešto značajno napisala, ali ne razlikujem autora od pripovjedača, niti siže od fabule, ne umijem konstruirati zaplet, ni gradaciju, niti obrate, a kamoli uvjerljive likove...
MORONA: I onda ti ne preostaje nego da pišeš tobože kolumnističke zapise, odnosno vezeš o bilo čemu što ti slučajno dođe?
KOLONADA: Nego što drugo? Jednostavno zapisujem misli, onako kako mi struje kroz glavu, dok sjedim na propuhu. O svemu i svačemu. Kad krenem pisati, nemam pojma kako ću završiti. A da iz teksta u tekst uvjerljivo slijedim čvrsto koncipirane likove – bože sačuvaj! Onda bih morala razmišljati o strukturi, odnosu dijelova i cjeline, a kud bi me to dovelo? Sigurno ne do objavljivanja i književnog uspjeha.
MORONA: Dakle, ti jednostavno, u priprosto linearnom slijedu, nižeš kvaziintelektualna i nadasve plitka promišljanja raznih fenomena, obilne intimne želje, bujne frustracije, te nevješte opise usiljeno zabavnih doživljaja i to je to! Žensko pismo – asocijativno i fragmentarno.
KOLONADA: Upravo tako! Osim što ističe simpatičnu stvaralačku skromnost autorice, takva je proza veoma omiljena kod čitateljica: ne moraju ulagati napor u pamćenje slojevitih likova i komplicirane radnje, te zamišljanje složenih situacija. I povrh svega, stječu dojam da bi i same mogle tako nešto napisati. A kako svatko voli ono što mu tetoši ego, tržišni uspjeh ne izostaje!
MORONA: Bravo! Za svaku pohvalu! Znači, suvremena autorica kokošjeg pisma mora biti dovoljno pametna da se suzdrži od pametnog pisanja. No ipak, nije li naporno paziti da ti se slučajno ne omakne kakva naznaka spisateljske vještine? Nije baš lako namjerno pisati same budalaštine.
KOLONADA: Ha, ha, meni ide kao od šale.
MORONA: Zaista?
KOLONADA: Da. Ja sam prirodno nadarena!
U ime ushićenog uredništva, sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:55 - Dodaj komentar
(57) - Print
- #
petak, 01.12.2006.
DISCIPLINIRANJE KANTE ZA LUDNIČKI OTPAD
 Cijenjene čitateljice, izuzetno nam je zadovoljstvo predstaviti vam novi broj ženskog internet-časopisa Morona, koji je u cjelosti ispunjen opsežnim intervjuom s jednim od naših najplodnijih, najprovokativnijih i najintrigantnijih autora, za kojeg nitko nikad nije čuo.
U razgovoru s piscem, eruditom, filozofom, seksualnim prosvjetiteljem i analitičarem svega postojećeg, gospodinom Auguštom Hruštom, izredali su se svi članovi redakcije, jer nitko nije izdržao dulje od tri minute. Ipak, nesebično smo se žrtvovali, zato da biste vi, u pauzi između kuhanja splačina koje nazivate ručkom i brisanja prašine svekrvinim gaćama, mogli saznati nešto o našoj tobožnjoj kulturnoj sceni.
MORONA: Gospodine Hrušt, možete li nam, za početak, iznijeti svoje viđenje pojma stvarnosti? S obzirom da ste mnogo vremena proveli u psihijatrijskim ordinacijama i boravili u stanovitoj instituciji zatvorenog tipa, bilo bi uistinu zanimljivo čuti – što je za vas stvarnost? Naime vi, čini se, stvarno vjerujete da ste veliki pisac, iako vas baš nitko ne čita? Kako to?
HRUŠT:Vaše je pitanje veoma slojevito i odgovor bi iziskivao da ispišem cijelu knjigu...
MORONA: Molimo vas, nemojte!
HRUŠT: Ha, ha, već sam je napisao, mogu prepričati...
MORONA: Ne, ne!!!
HRUŠT: No, dobro, pokušat ću ukratko. Stvarnost je jednostavna kombinacija matrixa, ziherice na mome rasporku, zrake lasera i mojih prosera. A sve disciplinirano odloženo u jedinstveni medij kante za ludnički otpad. Zajedno sa svenamjenskim citatima, istrgnutim iz opusa mislioca koje nisam ni polovično pročitao, a ipak ću ih sada unedogled nabrajati, da istaknem svoj intelektualni imidž: Abelard, Adorno, Althusser, Anaksimandar...
MORONA: Uvjeravamo vas da nije potrebno!
HRUŠT: Šteta! Nisam došao ni do B, gdje je Bloch, a njega sam odgovarao na ispitu i položio u prvom roku!
MORONA: Da, da, vjerujemo.
HRUŠT: No, dobro, u trećem, ali poanta je da postojimo samo u toposu jezika, kao što kaže Lacan, vezano uz Heraklita i Dannyja DeVita, sve do besmislenosti tvrdnji modernih šamana da je gotovo s kritičkim mišljenjem, a s čime se mnogi pokojni filozofi ne bi složili, kad bi, na primjer, ustali iz mrtvih...
MORONA: Oprostite, ali pod milim bogom ništa ne razumijemo!
HRUŠT: Jasno!
MORONA: Nije jasno!
HRUŠT: Svejedno. Schopenhauer kaže da talent nadilazi radnu sposobnost prosječnih, ali ne i njihovu moć razumijevanja, dok genij nadilazi jedno i drugo. Meni je nerazumijevanje očekivani kompliment. Štoviše, ni sam nimalo ne razumijem što sam sve nadrobio u svojim knjigama.
MORONA.: Vaša volja da čitate vlastite rukopise zadivljuje. Mi smo pokušali, zajedničkim snagama cijele redakcije, pročitati dva vaša romana, ali sasvim bezuspješno. Naime, nedostaje im smislena radnja. Nema priče, niti ikakve poveznice između likova, ako se te plošne, neuvjerljive tvorbe mogu tako nazvati. Sve se svodi na nabacane fragmente, ispunjene što nadrifilozofskim lupetanjima, što besmislenim psovkama. A ostalo je takozvana erotika, uglavnom prepisana iz pornografskih časopisa.
HRUŠT: Veoma primitivna konstatacija. Danas se to ne zove prepisivanje, nego citatnost. A što se ranije rečenog tiče, mogu se samo složiti sa Mariom Vargasom Llosom, koji smatra da su mnogi uspješni romanopisci veoma loši pripovjedači.
MORONA: Znači, usprkos svemu, još uvijek se nadate velikom književnom uspjehu? Da biste privukli čitatelje, počeli ste pisati blog?
HRUŠT: Niste dobro informirani. Ne samo da sam počeo, nego sam među najzapaženijim blogerima.
MORONA: Proveli smo anketu među blogerima i nitko nije čuo za vaš blog, osim jednog cyber-manijaka, koji se zaklinjao da to umobolno sranje od vaše stranice više nikad neće otvoriti...
HRUŠT: Fenomenološki gledano, blogeri su polupismeni zombiji, naizgled obuzeti kreativnošću, a zapravo quasidnevničkom antiknjiževnošću, koja zaokružuje proširenu definiciju totalitarne stvarnosti besubjektivno nesvjesnih simulacruma.
MORONA: O, mila majko! Nego, pored književnog rada bavite se i praktičnim društvenim pitanjima. Nedavno ste Ministarstvu kulture uputili zanimljiv prijedlog.?
HRUŠT: Da, smatram da bi u bibliotekama trebalo bilježiti svaku posudbu knjige pojedinih domaćih autora. Broj bi poslužio kao osnova za izračun odgovarajuće financijske naknade najčitanijima.
MORONA: Znači, pokupili biste desetak neiskorištenih iskaznica od znanaca i cijele dane trčali po knjižnicama, posuđujući svoje knjige? Zgodno zamišljeno!
HRUŠT: Financijski i općeniti status pisaca nije zavidan, a rad na polju kniževnosti težak je i naporan, mi svakodnevno silazimo u dubinske slojeve jezika, probijajući se kroz elementarna titranja površinskih značenja i muda izdavačima, da bismo dospjeli do golog središta univerzalno ljudskog imaginarija...
MORONA: Smilujte se i prestanite trabunjati! I za kraj, što poručujete našim čitateljicama, koje će mahom zaključiti da ste bezvezni, pretenciozni kreten?
HRUŠT: Mogu zaključiti što god hoće, pogotovo ako kupe ponešto od mojih brojnih izdanih radova. Ili neka bar svrate na moj blog i ostave komentar.
MORONA: Dobro, dajte adresu, pa ćemo staviti link.
HRUŠT:Hm, imam je tu negdje, među citatima i drugim bilješkama. Ja samo naizgled živim u neredu, a zapravo u kontinuiranom kreativnom procesu samodiscipliniranja. Malo sačekajte, za sat-dva ću sigurno naći. Vi, u međuvremenu, slobodno prelistajte moju tek ukoričenu zbirku eseja, priča, trica, kučina, žalopojki i ostalih bulažnjenja.
MORONA: Arggghhhh!!!
U ime preživjelih članova redakcije, sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:34 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
|
|
|
