nedjelja, 19.11.2006.
MALA PRODAVAONICA NIČEGA
'Konzumizam je nehuman, otuđuje nas i usmjeruje isključivo prema novcu', pročitala sam neki dan u jednom ženskom časopisu kod frizera. Nažalost, brzo sam došla na red, pa nisam stigla temeljito proučiti članak, ne bih li otkrila na koju se točno stranu moram okrenuti da se usmjerim ravno prema novcu. Naslaganom na veću hrpicu, po mogućnosti. Bit će da se krećem pogrešnim ulicama, jer nikako da se sretnemo.
Eto, baš jučer sam uzela pravac kroz kvart, žureći da nabavim neke sitnice u super-marketu. Gdje vlada hladna, otuđena atmosfera i sve je krajnje nehumano usmjereno prema novcu. Onom u mom novčaniku.
A i treba mi nekih desetak minuta da stignem do tamo.
Kadli primijetim mali dućančić na uglu. Novootvoreni. U retro stilu, nalik na one prije konzumističke ere, u kojima smo kupovali pecivo i salamu za školski gablec, a mesnata, topla ruka tete prodavačice majčinski bi pogladila naše bedaste glavice kad bi nam usfalila koja kovanica.
S toplinom u srcu stupila sam u neveliki prostor. Oćutjevši ugodnu opuštenost, kao da ulazim u dvorište svoje susjede. Koja štedi baterije slušnog aparata, pa nikako da me primijeti i otpozdravi. I odijeva se u šlafroke s cvjetnim dezenima, baš kao i prodavačica u našoj novoj trgovini. Jedino što, zbog poodmaklih godina, ne bi mogla iz sjedećeg položaja dignuti noge na kasu, što je daleko mlađoj trgovkinji sjajno uspjelo.
I ne samo da je u izvrsnoj formi, nego i sasvim dobro čuje. Kad sam treći put pozdravila, sa šištećim je uzdahom spustila Cosmopolitan i smrknutim mi pogledom prosvrdlala rupu u glavi. Kako i ne bi? Zbog mene je prekinula čitanje znanstvenog članka pod naslovom 'Lijepi ljudi su entelegentniji' i tko zna kako će opet naći rečenicu na kojoj je zastala, sad kad sam joj pomutila koncentraciju?
Jasno da se ljuti, samo za razliku od izvještačenih zaposlenika u velikim trgovinskim centrima, ne želi vrijeđati mušterije usiljenim cerekanjem i lažnom ljubaznošću.
Ona je iznad toga, uzvišena kao velemudrakinja s Istoka.
Pa kad smo se već našle na tim koordinatama, smjerno sam zamolila kilu riže.
«Riža je uvezena iz krajeva gdje se legalno eksperimentira s genetskim modifikacijama i bojnim otrovima. Ali ako baš želite rak gušterače, molim! Eto vam je gore, na trećoj polici. Popnite se na ljestve i dohvatite sami, ja neću sudjelovati u tome!»
Ostala sam paf!
Oborila me s nogu!
Radije ću kupiti njezinu rižu, pa makar bila obogaćena mišomorom, nego da dajem novac gramzivcima koji se kurtoazno prenemažu u super-marketu.
«Salatu imamo kristalku, čvrsta je i krupna, prskana novom serijom pesticida i uzgojena u stakleniku kraj odvojka za Krško. Zaslađivač sadrži aspartam i tutkalo, a grašak pliva u uobičajno toksičnom konzervansu. Provucite se između škrinje i hladnjaka, polugom odmaknite sanduk s krumpirima i pri povratku složite mesne konzerve po veličini.»
Hitro sam obavila naloge zen-učiteljice, skrivene iza lika beznačajne prodavačice i riži na pultu pridružila grašak, salatu i zaslađivač.
Nešto još fali. Da, Pom-pom.
«Pom-pom? U kavu i čaj stavljate zaslađivač, a onda žderete čokoladno-kremasto smeće, puno bijelog šećera? Fuj!»
«A ne, vaša prosvjetljenosti, Pom-pom je za djecu.»
«Vi imate djecu??? Prestrašno! Otrov koji tražite je dolje, ispod pulta.»
Bez krzmanja spustila sam se na sve četiri, zavukla ispod nogu produhovljene-vidjelice-blistavog-puta i iščeprkala Pom-pom. Jedan.
«Srećom po vašu djecu, ostao je samo jedan.»
Ali, ja imam dvije kćeri i ne usuđujem se vratiti kući sa samo jednim komadom.
«Hm, onda neću uzeti ništa.»
«Molim??? Nagnjavili ste me, ispreturali cijeli dućan i naslagali robu na pult, tako da ću ja u sljedećih sat-dva morati doslovno ustati iz stolca i vraćati stvari na mjesto, jer vi sad odjednom nećete kupiti ništa?!?»
«Da. Ionako moram u super-market, po Pom-pom. Čemu da teglim vrećicu odavde? Radije ću sve kupiti tamo.»
«I još se usuđujete reći da namjeravate otići u bezvezni super-market? Nakon svega?! Ne, vi niste normalni. Trebate psihijatra. Najozbiljnije vam kažem. Razmislite, duboko razmislite!!!»
Razmislila sam. Sviđa mi se ovdje. Mislim da ću češće navraćati. Po ništa.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 17:46 -
Dodaj komentar
(19) -
Print
-
#
petak, 17.11.2006.
VELIKA PRODAVAONICA NIČEGA
"Kao što ste vjerojatno primjetili, Blog je u subotu oko 20:00 postao nedostupan. Kod nas je tada počela havarija i sve što je moglo poći krivo - pošlo je. Pola sata kasnije ustanovljen je kvar na jednom od RAID diskova. Oni upućeniji vjerojatno znaju da u takvim slučajevima server treba i dalje nastaviti rad, jer se radi o zapisu podataka na dva diska istovremeno, no iz nekog razloga stroj se srušio. Itd..."
Darius, vaš dopisnik iz Zone sumraka
- 08:33 -
Dodaj komentar
(12) -
Print
-
#
