nedjelja, 29.10.2006.
ŽUDNJA ZA ŽIVOTOM
 Već u ranom djetinjstvu Umjetnik je naslutio da nosi nešto posebno u sebi. Nosio je pelene do pete godine, opirući se malograđanskoj konvenciji sjedenja na tuti, ali nije naišao na razumijevanje bližnjih. Njegovi su živjeli u predgrađu i uzgajali piliće, bez imalo afiniteta za kreativne procese.
Ipak, kupili su mu bojice.
«Hajde, nariši koku, to je bar lako!»
Istog trenutka, kao od šale prenio je na papir svoje viđenje koke. Satkano od strastvenih kovitlaca raznobojnih črčki, fleka i divljih vrludanja kistom.
On, naime, uopće nije jasno razaznavao pojedine objekte od pozadine.
U tome se sastojao njegov osobiti talent, uz disleksiju i diskalkuliju.
Ne prepoznajući genija, nastavnici u školi samo su rutinski otaljavali svoj posao zagorčavanja dječjih života. Naposljetku, nisu ga htjeli primiti ni u jednu srednju školu koja je imala ikakve veze s umjetnošću, s izuzetkom soboslikarske zanatske.
No, genij je neuništiv, jer tu progovara sama priroda.
I doista, saznavši da se njegova sestra, verzirana pipničarka u jednom otmjenom bistrou, psihofizički zbližila s poznatim galeristom, Umjetnik je jednostavno nabacao platna u prirodni okoliš. Na bujnu travu prostrane okućnice i nasumce izlio brojne limenke boje. A onda je istjerao van stanovnike kokošinjca.
Žudnja za životom ili prozaično rečeno – instinkt preživljavanja tjerao je prestravljene kokoši da unezvjereno jure preko bijelih kvadrata i pravokutnika, umrljanih bojom, u nastojanju da izbjegnu susret sa kolcem, kojim je Umjetnik bjesomučno vitlao.
Pomno razgledavši oglednu slikariju, galerist je zaključio da 'ima nešto u tome'.
Ali baš tada, prevrtljiva se sestra zatreskala u nogometnu zvijezdu i sve je propalo.
Da stvar bude gora, u to vrijeme još se nisu koristile ekološke boje, pa se bavljenje umjetnošću pokazalo kobnim za nježna pileća bića.
Nemajući kud, Umjetnik je upregnuo sve snage da zavši zanat, a onda se zaposlio u perspektivnoj ličilačkoj firmi, radeći u dvije smjene, ne bi li roditeljima nadoknadio štetu.
Ubrzo je dobio prvi samostalni zadatak – da, uz ispomoć šegrta, osvježi prostorije Društva književnika Hrvatske.
Preko noći, ugledna je institucija zasjala novim, veoma neobičnim sjajem.
Slučaj je htio da istog jutra već ostarjeli Krleža upriliči jedan od sve rjeđih posjeta tom okupljalištu mlađih, od sveg srca prezrenih kolega.
Zamijetivši kolorit primjeren igraonici mlađe grupe dječjeg vrtića, slavni se pisac grohotom nasmijao i smjesta raspitao za identitet smjelog ličioca.
A na oglasnoj se ploči našla poruka naslovljena na Umjetnika:
«Cijenjeni gospodine taj-i-taj!
Čestitam na originalnom i svježem radu. Osobito me oduševio izbor boja. Bravo! Samo nastavite tako, pred Vama je sjajna budućnost!
S divljenjem,
Vaš Miroslav Krleža»
Tko zna bi li Umjetnik ikada saznao za ovo priznanje, da zahvaljujući posvemašnjoj rastresenosti, nije zaboravio četku i ljestve nakon obavljenog posla?
I tako se napokon šaljiva notica našla u Umjetnikovom džepu, dobivajući na ozbiljnosti sa svakim korakom na putu do Muzeja suvremene umjetnosti.
Duboko impresionirani kustos, bez razmišljanja i na neviđeno, pristao je uvrstiti deset Umjetnikovih slika, ne sluteći da su naslikane pilećim nožicama, u službeni postav najnovije izložbe.
Ostalo je povijest.
Brojni nastupi u zemlji i inozemstvu, na tisuće prodanih radova, čije cijene dosežu vrtoglave visine, te obilje laskavih osvrta iz pera likovnih znalaca.
I usprkos blještavilu bajkovitog uspjeha, Umjetnik je ostao sasvim običan i skroman čovjek, koji najradije boravi u staroj kućici u predgrađu i brine se za svoju farmu pilića.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:33 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
ponedjeljak, 16.10.2006.
VAPAJI DUŠE K BOGU
 «Propadam u dubokom glibu, gdje nema dna, tonem vodi u dubine i vali me preplavljuju», pročitala je neki dan moja frendica Marki, prčkajući nasumce po mojoj kućnoj biblioteci. Duboko se zamislila shvativši da u ruci drži Bibliju.
Nije li to uistinu čudesni događaj, kad Bog šalje poruku jednoj okorjeloj ateistkinji, kao da nema pametnijeg posla?
Osim toga, objavljuje joj da je 'u dubokom glibu', iako to i sama dobro zna.
Sve nekadašnje gejlezbo priležnice, simpatije, poznanice i nepoznanice, odnedavno su joj okrenule leđa.
Bez dobre bilanse nema romanse, a Marki ne posjeduje ništa osim dugova. I ljudskog dostojanstva, čvrstog karaktera, te nepokolebljivih principa. Koji je priječe da u beznadnoj situaciji potraži pomoć više sile, kao što rade prevrtljivi ljigavci. Dok im ide u životu – ne ide se u crkvu, a čim nešto zapne, prionu lizati oltare, ne bi li podmazali kotače providnosti da glatko kliznu u željenom smjeru.
Fuj! Marki ne bi nikad tako! Niti bi zazvala Boga, čak ni u mislima. Da on nije prvi počeo. I izvolio se javiti u mojoj radnoj sobi.
«Velečasni», obratila se istog dana ekspertu, ispod gipsanog raspela, «kako da vratim izgubljenu vjeru?»
«Pokušaj putem molitve.»
«Kako to mislite?»
«Pa, pomoliš se Gospodinu, ono – oče naš itakodalje...»
«Da, znam. Samo, nešto me kopka. Kako da se iskreno predam molitvi, kad znam da je taj Gospod, zvani Jahve, tek puka izmišljotina izraelskog svećenstva? I da stvar bude gora, čak nije ni originalna izmišljotina, nego su dobar dio svoje mitologije pokrali od Sumerana, Asiraca, Babilonaca i Kanaanskih plemena. Njihovi su, opet, vračevi ritualno uživali raznorazne biljke, koje su danas zakonom zabranjene, i onda im se činilo da imaju randevu sa duhom svetim i da čuju božje glasove. I kako da se od srca obraćam takvom entitetu, izniklom iz pradavnih baljezganja drogiranih bliskoistočnih šamana?»
«Tja, tajanstveni su putevi njegovi, samo se ti lijepo pomoli i bok!»
«Ali, kakvog smisla ima molitva, kad se osjećam glupo?»
«Zašto ne? Blaženi siromašni duhom, naše je kraljevstvo nebesko!»
«Kako je naše, kad ne mogu vjerovati da uopće postoji? Eto, kad ste već citirali iz Evanđelja, uzmimo za primjer Novi Zavjet. Svatko iole razuman mora primijetiti da vrvi budalaštinama. Od Isusovog nejasnog rodoslovlja, preko bezgrešnog začeća i rođenja u tada nepostojećem Betlehemu, do pomrčine sunca u trenutku smrti na križu, koju nijedan tadašnji astronom nije zabilježio i po proračunima današnjih stručnjaka nije se mogla desiti. A da ne govorimo o istodobnom potresu u Jeruzalemu, pri kojem su se otvorili grobovi, a mrtvaci izišli van i šetali gradom??? Kad razmišljam o svemu tome, glava me zaboli od silnih bedastoća...»
«Popij aspirin i pomoli se. Misterij vjere nadilazi ograničeni ljudski razum.»
«Hoćete reći – credo quia absurdum? Oprostite, ali to nije nikakav argument. Ako treba vjerovati zato jer je apsurdno, zašto baš u biblijske besmislice? A ne u neke druge? Ili u svaku nebulozu koju čujemo?»
«Da, u pravu si! Sad se još pomoli i to je to!»
«Ma kako je to, kad nije? Odakle, velečasni, vama vjera?»
«Ta ja sam svećenik, za ime Božje!»
«I kakve to ima veze s vjerom?»
«Vjera je moje zvanje, poziv, smisao života, ispunjenje bitka...»
«Zvuči suviše apstraktno. Možete li malo određenije?»
«To je moj posao, za koji primam plaću!»
«A tako!», sinulo je naposljetku Marki. U tome je, dakle, tajna vjere!
Odmah je odlučila da će se svakog dana pomoliti. A hoće li steći vjeru, ovisi o Bogu. On je na potezu! 10.000 eura bit će dovoljno, da Marki iskreno povjeruje.
Ali odakle će stići toliki novac, kad nema šanse dobiti kredit, ne igra loto i ne kupuje lutriju?
Jedinu nadu vidim u vjernicima koji pročitaju ovaj blog.
Odvojite malo od novca kojim vas je Bog milostivo obdario, iako ste grešnici i nevrijedni njegovih darova!
Učinite to za spas jedne zabludjele duše!!!
Šaljite na moj račun, u Zagrebačkoj banci, broj 3218220286.
Kad skupimo 10.000, stavit ću u kuvertu s naznakom 'za Marki – od Boga' i spustiti u njezin poštanski sandučić.
Sudjelujte u akciji 'spasimo Markinu dušu' i Bog će vas nagraditi! Ako ne na ovom svijetu, onda na onom drugom!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 13:57 - Dodaj komentar
(38) - Print
- #
|
|
|
