::LUCY FAIR::

nedjelja, 29.10.2006.

ŽUDNJA ZA ŽIVOTOM

Već u ranom djetinjstvu Umjetnik je naslutio da nosi nešto posebno u sebi. Nosio je pelene do pete godine, opirući se malograđanskoj konvenciji sjedenja na tuti, ali nije naišao na razumijevanje bližnjih. Njegovi su živjeli u predgrađu i uzgajali piliće, bez imalo afiniteta za kreativne procese.
Ipak, kupili su mu bojice.
«Hajde, nariši koku, to je bar lako!»
Istog trenutka, kao od šale prenio je na papir svoje viđenje koke. Satkano od strastvenih kovitlaca raznobojnih črčki, fleka i divljih vrludanja kistom.
On, naime, uopće nije jasno razaznavao pojedine objekte od pozadine.
U tome se sastojao njegov osobiti talent, uz disleksiju i diskalkuliju.
Ne prepoznajući genija, nastavnici u školi samo su rutinski otaljavali svoj posao zagorčavanja dječjih života. Naposljetku, nisu ga htjeli primiti ni u jednu srednju školu koja je imala ikakve veze s umjetnošću, s izuzetkom soboslikarske zanatske.
No, genij je neuništiv, jer tu progovara sama priroda.
I doista, saznavši da se njegova sestra, verzirana pipničarka u jednom otmjenom bistrou, psihofizički zbližila s poznatim galeristom, Umjetnik je jednostavno nabacao platna u prirodni okoliš. Na bujnu travu prostrane okućnice i nasumce izlio brojne limenke boje. A onda je istjerao van stanovnike kokošinjca.
Žudnja za životom ili prozaično rečeno – instinkt preživljavanja tjerao je prestravljene kokoši da unezvjereno jure preko bijelih kvadrata i pravokutnika, umrljanih bojom, u nastojanju da izbjegnu susret sa kolcem, kojim je Umjetnik bjesomučno vitlao.
Pomno razgledavši oglednu slikariju, galerist je zaključio da 'ima nešto u tome'.
Ali baš tada, prevrtljiva se sestra zatreskala u nogometnu zvijezdu i sve je propalo.
Da stvar bude gora, u to vrijeme još se nisu koristile ekološke boje, pa se bavljenje umjetnošću pokazalo kobnim za nježna pileća bića.
Nemajući kud, Umjetnik je upregnuo sve snage da zavši zanat, a onda se zaposlio u perspektivnoj ličilačkoj firmi, radeći u dvije smjene, ne bi li roditeljima nadoknadio štetu.
Ubrzo je dobio prvi samostalni zadatak – da, uz ispomoć šegrta, osvježi prostorije Društva književnika Hrvatske.
Preko noći, ugledna je institucija zasjala novim, veoma neobičnim sjajem.
Slučaj je htio da istog jutra već ostarjeli Krleža upriliči jedan od sve rjeđih posjeta tom okupljalištu mlađih, od sveg srca prezrenih kolega.
Zamijetivši kolorit primjeren igraonici mlađe grupe dječjeg vrtića, slavni se pisac grohotom nasmijao i smjesta raspitao za identitet smjelog ličioca.
A na oglasnoj se ploči našla poruka naslovljena na Umjetnika:
«Cijenjeni gospodine taj-i-taj!
Čestitam na originalnom i svježem radu. Osobito me oduševio izbor boja. Bravo! Samo nastavite tako, pred Vama je sjajna budućnost!
S divljenjem,
Vaš Miroslav Krleža»
Tko zna bi li Umjetnik ikada saznao za ovo priznanje, da zahvaljujući posvemašnjoj rastresenosti, nije zaboravio četku i ljestve nakon obavljenog posla?
I tako se napokon šaljiva notica našla u Umjetnikovom džepu, dobivajući na ozbiljnosti sa svakim korakom na putu do Muzeja suvremene umjetnosti.
Duboko impresionirani kustos, bez razmišljanja i na neviđeno, pristao je uvrstiti deset Umjetnikovih slika, ne sluteći da su naslikane pilećim nožicama, u službeni postav najnovije izložbe.
Ostalo je povijest.
Brojni nastupi u zemlji i inozemstvu, na tisuće prodanih radova, čije cijene dosežu vrtoglave visine, te obilje laskavih osvrta iz pera likovnih znalaca.
I usprkos blještavilu bajkovitog uspjeha, Umjetnik je ostao sasvim običan i skroman čovjek, koji najradije boravi u staroj kućici u predgrađu i brine se za svoju farmu pilića.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka