Marketing
ŠKRTICA
Nisam uvredljive naravi, samo mrzim kad me vrijeđaju tako da me zbilja uvrijede. Recimo, kad me nazovu škrticom.
Ili podlom lajavicom, samo zato jer sam bezazleno izlanula istinu koju ionako već vrapci, žapci i komarci pjevaju.
I kad me psuju, a u kletve ubacuju moju djecu, to je točka na kojoj skalpiram, kastriram i uvodim totalitarnu diktaturu.
Iskreno, ne volim niti preobilne primjedbe na moju frizuru.
No dobro, za sve navedeno imam protuotrov. Ali, što odgovoriti na kvalifikaciju 'škrtica'? Kao prvo, što to uopće znači – škrtost? Kad netko nosi iste cipele pet godina? Čudna mi čuda! Imam nogu broj trideset pet i otuda su moje cipele veoma male i sitne. A ljudi se vežu uz sitnice, iz sentimenta. Uz svakojake sitnice.
Uz jednu malu, staru peć, na primjer. Veličine skromnije šupe i težine gradske vijećnice. Ali, ta čađava kanta mene podsjeća na djetinjstvo, na hvat drva ispred kuće u jesen i stričeka pilara kojem smo nosili gemište, a on bi nas zauzvrat, ukočene od ponosa, provozao kvartom na banzeku.
I sad mi ljudi kažu – riješi se te starudije, samo ti zauzima prostor! U spremištu za alat, neidentificirane objekte i ne sasvim rashodovani otpad.
A meni udare suze.
Kako da bacim na smetlište svoju staru peć? To bi bilo kao da šutke odbacim staro prijateljstvo. Ne ide.
Da bih osigurala dostojanstveni oproštaj, sročila sam kratku pohvalnicu i objavila u novinama:
«Veoma suvremenu, malo rabljenu, multifunkcionalnu gusnatu peć prodajem, za samo tristo kuna.»
Eto, bar nekoliko toplih riječi!
Ali, ljudska su srca otvrdnula i više ne razumiju iskrene osjećaje.
Javila su se samo dvojica interesenata.
Prvi se podrugljivo nacerio i ustvrdio da bismo mi morali platiti njemu da odveze tu kramu. A drugi se stao čuditi – kako je to 'multifunkcionalna'?
Tako da prvo treba nacijepati drva, što funkcionira kao kvalitetna zamjena za fitness, zatim se drva ubace u peć i ako dimnjak dobro vuče, možemo se grijati, te naposljetku – gore je ploča na kojoj se nepažljivi ukućani nerijetko opeku, pa bolje da je nakrcamo loncima i skuhamo ručak.
Uzalud! Nitko nije htio.
Na koncu, teška srca, dopustila sam svom zakonitom Debelom da, uz pomoć susjeda bodybuildera i dečki iz kluba Tarzan, digne peć na trupce i namontira kotačiće.
Istog popodneva izvezli smo je kroz hodnik i ulazna vrata, tužno i polako, kao pogrebnu lafetu.
Noć i jutro provela je ispred kuće, čekajući skupljače krupnog otpada.
Pokupili su sve što nije bilo ušarafljeno u asfalt, osim moje peći.
Kad sam ih sustigla na uglu i stala kokodakati, srezali su me efektnim argumentom da 'tko bi se kilavio dižući to sranje u kombi'?
Ali zato imaju doma, u garaži, novi kamion opremljen viličarem i još danas mogu riješiti moj problem, za samo dvjesto kuna.
Koja pljačka!
Nevjerojatno je kako ljudi koriste svaku priliku da ušićare.
Klipšući natrag, primijetila sam kako iz suprotnog smjera dolazi neobično vozilo, nešto između službenog automobila braće Trotter i tjuniranog banzeka.
Zastalo je ispred moje kuće, a poduzetnik zrele dobi obratio mi se poslovnim tonom:
«Vaša peć?»
«Da.»
«Zgodno je što ima kotačiće, mogu je vezati sajlom i fino transportirati.»
«Sjajna ideja!»
«I? Za koliko ćemo se pogoditi?»
Hm, zašto da mu nudim dvjesto, ipak nema kamion s viličarem, ispalit ću pedeset i onda ćemo se naći na stotici.
«Pedeset? Može!», reče poslovni čovjek, pa izvuče lisnicu i tutne mi u ruku Ivana Gundulića.
A u vražju strinu!
Zašto nisam rekla dvjesto?
Zašto, zašto nisam???
Vrag me nosi škrti, da me nosi, škrticu!!!
(Napomena: Spomene li sad netko u svome postu banzek, stavit ću ga na stup srama, zbog krađe literarnog motiva. Kao što ste imali priliku zaključiti iz teksta, ja sam ordinarna škrtica i stoga – na dam banzek nikome! Banzek je moj!!!)
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 14.12.2006. u 19:36 sati.
