::LUCY FAIR::

srijeda, 03.01.2007.

MNOGO BUKE NI OKO ČEGA

Velika je stvar prelazak u sljedeću kalendarsku godinu, ogromno je tu pregnuće uloženo – da se izbroji čak 365 dana, pa je i red da se proslavi.
Samo, molit ću lijepo – ne s halabukom! Nego dostojanstveno i odmjereno, kao što priliči zrelim ljudima.
«Prvo večerica, a onda bumo suknuli pirotehniku s balkona», planiraju tetak i šogor.
«Joj, ne s balkona, imam nove rolete. Osim toga, naša susjeda je stara i bolesna, nema smisla da je uznemiravamo.»
«Tko? Klopotecka? Izgleda da voli biti uznemirena, inače ne bi došla k nama.»
Gle, stvarno! Svake je godine nekako zaboravim pozvati, ali ovog je puta ljubazno odlučila ispraviti moj propust, tako što se pozvala sama. Baš lijepo od nje. Ona je inače veoma simpatična gospođa i nadasve voli uveseljavati društvo pripovijedajući uvijek jednu te istu prokušano zabavnu priču. Toliko zanimljivu, da je nakon tri minute tetak zastenjao:
«Isusek i Marija, ovo je za ponoreti. Idemo van, hititi malo pirotehnike!»
Može i puno, čak ću i osobno sudjelovati, samo da ne slušam Klopotecku.
Predvođene šogorovom curom, moje su kćeri uspješno potpalile fitilje patriotske raketne triade: crven-bijeli-plavi, a meni se obrela u ruci petarda kalibra teleće goljenice. Zafrljila sam je od srca, tako da je preletjela cestu i prasnula u nečije dvorište. Vrlo važno, ionako se nitko normalan neće svađati zbog malo buke u novogodišnjoj noći.
No, pokazalo se da naš novi susjed misli drukčije.
Mahao mi je policijskom značkom ispred nosa i zahtijevao da smjesta pođem s njim u stanicu. Rezigniranim tonom rekoh neka pričeka da uzmem osobnu. Krenula sam niz ulicu, prema svom ulazu, pa u hipu uskočila za volan šogijeve sportske makine, okrenula ključ i oštro startala. Nisam valjda luda da idem u rešt zbog bezazalene gluposti? Vozit ću se malo oko kvarta, dok se bijesni drot smiri i ode na spavanje.
Izbila sam na glavnu cestu i lagano klizila, kadli začujem zvuk sirene. Dva policijska auta na mom repu! Potegla sam brže i da bih izbjegla križanje gdje je čekalo cijelo leglo murje, skrenula oštro preko školskog igrališta i parka, pa između stambenih zgrada i niz naizgled slijepu ulicu, ravno kroz truli drveni plot i gusto grmlje do goleme novogradnje. Tamo ću stati dok gužva ne prođe. Bit će da sam se slučajno našla usred policijske potjere, valjda gone bandu opasnih kriminalaca, bolje da se maknem s puta.
Srećom, u svome sam kvartu i sve mi je poznato, proći ću između masivnih betonskih stupova i sparkati iza dizalice i bagera. Kojih nema. I stupovi više nisu betonski, nego zahvaljujući munjevitoj brzini naše građevinske industrije, kompletno obloženi mramorom, a između je staklo kroz koje munjeno munjevitom brzinom prolazim, udaram u prepreku i ispadam iz auta. Iz te, do maloprije krasne makine, sada zgužvane poput čika, koji se što dimi, što gori, dok gromoglasni plotuni odjekuju.
A mršavko u uniformi maše rukama i viče:
«Ne pucajte, predajem se!»
Prije nego sam uspjela objasniti da ne pucam ja, nego petarde u šogorovom gepeku, bacio je nešto prema meni. Bombu? Ne. Nego pištolj.
S valjanom namjerom da vratim tuđi predmet, krenula sam u susret čuvaru, a ovaj se stao drati:
«Nemojte me ubiti! Evo, odmah ću otvoriti sef!»
I stvarno, otključao je sef i krenuo trpati svežnjeve eura u plastičnu vreću, dok su policijske sirene paklenski zavijale, a megafon urlao:
«Opkoljeni ste! Prekinite pljačku! Obustavite paljbu! Bacite oružje i iziđite van s podignutim rukama!»
Svakako bih bacila oružje i podigla ruke, da mi se u tom trenu na glavu nije obrušio specijalac iz helikoptera, a tucet policajaca jurilo je prema meni, vitlajući električnim pendrecima.
Zato sam se radije hitro pretvorila u sićušnog bijelog miša, protrčala između mnogih nogu, šmugnula u prvu rupicu, pa kroz tunele mišje infrastrukture – ravno kući!
Natrag u moje tijelo, koje je spavalo u špajzi, na hoklici, nosa zapiknutog u pitu od sira, po koju sam otišla kad je susjeda Klopotec razvezala priču. A kako miševi vole sir, ostala sam tako do neko doba iza ponoći, sve dok nisu ispucali pirotehniku, a Klopotecka se pokupila u krpe. Onda sam obrisala njušku, poravnala glazuru na kolaču i vratila se za blagdanski stol. Nitko nije ništa zamijetio.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka