ponedjeljak, 26.02.2007.
KOMEDIJA BLUDA
 Kolo sreće se okreće, ali kakve to veze ima s Marki? Nedavno je u tramvaju upoznala jednu dobru dušu, štoviše Dušicu. Iako u deminutivu, ta nikako nije sitna duša. Ne samo da je spasila Marki od napada razdražene tramvajske kontrolorke, nego joj nudi posao u svom uredu.
S obzirom da bi joj dobro došao stalni izvor prihoda, Marki bi rado prihvatila ponudu, da Dušica ponešto ne pretjeruje s dobrotom. Saznavši da je njena mlada štićenica solo, odmah je spomenula mjesto u svom krevetu, koje stoji ispražnjeno, nakon što je šutnula muža, neliječenog alkosa. Ali, Marki baš nema volje zauzeti poziciju glave obitelji, koja se sastoji od iscrpljene majke Dušice i petoro neposlušne djece, u toj kombinaciji ne odgovara joj ni glava, ni stražnjica, ni ono između. Jednostavno, Dušica joj nije nimalo napeta. Naprotiv, ižmikana je i zgužvana, s obiljem nemilo visećih elemenata.
Ipak, Marki nije tako plitka da samo zbog fizičkih atributa prekriži cijelu osobu, koja nesebično nudi prijateljsku ruku. Ne, prihvatit će ruku, a ostalo što bude ponuđeno namjerava lukavo eskivirati, praveći se nevješta.
Stoga je došla k meni, da joj svojom vještinom pomognem oko kamuflaže.
Složile smo frizuru, šminku, nakit i naposljetku, u mojoj staroj trudničkoj haljinici, koja je širinom odgovarala Markinom muškom torzu, ova je djelovala poput sasvim pristojnog transvestita.
Uspješno prerušena u nezdravoseljačku strejtericu, odlučno je otcupkala u restoran na večeru, uz koju će se dogovoriti o Markinom novom poslu. Da bi se dodatno osigurala, čim je stigla objavi kako se baš maloprije zaljubila u jednog pravog heteroseksualnog dečka, koji ima pravi penis! Pravi ili krivi, krivo se izrazila, jer čim se dohvatila muškosti i muškaraca, konverzacija je krenula u neželjenom smjeru.
Protkana aperitivima, Dušica stade na pasja kola ružiti 'proklete falusare', genetski programirane da unište život svakoj poštenoj ženi, te u istom dahu preklinjati Marki da se spasi zle sudbine, odbaci dlakavog gada i prikloni se čarima ženske ljubavi.
Gradeći se neupućenom, Marki namjesti patnički pogled ukriž, pa ga sramežljivo obori u juhu od gljiva, s nadom da će prizor nevinosti bez zaštite ganuti napasnicu.
I zaista, ova se toliko raznježila nad neiskusnim stvorenjcem, da je smjesta privukla stolac bliže i stala zaštitnički maziti, poganim muškim očima izložena, djevojačka koljena, trtljajući zavodnički o trljanju, kotrljanju, oralnim radostima i višestrukim orgazmima. A da bi pokazala kako, pored pukog fizičkog žara, posjeduje i očaravajući smisao za romantiku, šaputala joj je u uho profinjene stihove. Ovakve: «Kada padne pica preko tvoga lica, nećeš znati gdje si, lizat ćeš ko Lesi!»
Za to vrijeme, Lesi se nije usuđivala niti cijuknuti, smišljajući kako bi se što hitrije vratila kući? Na svu sreću, nesuđena je gazdarica, shrvana množinom aperitiva i silinom uzbuđenja, ubrzo nemoćno klonula u Markin dekolte i tamo zahrkala, ne budeći se ni dok ju je ova piška-lonca nosila iz restorana i ubacivala u taksi.
Uvjerena da je profućkala šansu za zaposlenje, Marki se već sutradan prepustila uobičajnoj rutini, izležavajući se do podne. Vjerojatno bi produžila do dva, da je nije trgnuo telefonski poziv.
Nemalo se začudila, začuvši Dušicu, kako se skrušeno ispričava. Zbog svog sinoćnjeg ponašanja? Ni govora! Nego zbog ponašanja svoje zle, pokvarene i perverzne blizanke, koja je iznenada banula, zaključala je u kupaonicu i otišla na sastanak, preuzevši identitet dobre, poštene, heteroseksualne sestre. Ali, sada je napokon iza brave psihijatrijskog odjela i više se nikada neće pojaviti, tako da Marki može bez bojazni doći sutra na posao.
«Nevjerojatne li koincidencije!», uskliknula je Marki, «I mene je sestra blizanka jučer zaključala u kupaonicu. Ona je jedna podla strejterica i htjela je na prijevaru zgrabiti moj posao, ali kad sam se oslobodila, dobila je svoje! Tako da nema više bojazni od nje, sutra ću doći ja! Ovakva kakva jesam, gej od glave do pete, ali budi bez brige – znam da si hetero i neću te napastovati!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 02:45 - Dodaj komentar
(18) - Print
- #
petak, 16.02.2007.
UKROĆENA GOROPADNICA
 Ima li većeg razočaranja, nego kad shvatite da su vam cijelog života lagali? Kao da su se urotili protiv vas, ponavljali vam gluposti tipa 'trud se isplati'?!
Ma nemoj? Da se isplati, onda bi Marki sad inkasirala. Nakon što se svojski potrudila da, putem obmane i ucjene, dobije na čuvanje stan u centru. I detaljno isplanirala kako će ga potajno iznajmljivati neprijavljenoj erotskoj djelatnici za ilegalne poslove i ubirati lihvarsku najamninu.
Ali, kad je došlo vrijeme da uživa u plodovima svog intelektualnog rada – ništa! Ni kune na računu!
Kipteći od ljutnje, otišla je u stan da vidi što se zbiva, ali nije vidjela ništa osim vrata, a ova baš nisu obilovala događajima. I tako je stajala tamo neko vrijeme, zijajući kao tele u nova vrata, premda su ostala ista kao prije, samo je brava bila zamijenjena.
Predmnijevajući da je spomenuta erotska djelatnica naumila prekršiti dogovor o isplati najamnine i besplatno prisvojiti poslovni prostor, Marki stane plakati od nemoćnog bijesa. Odjednom, čovjek u crnom prodrma joj desnicu, prošapće 'moje saučešće' i pritisne zvonce kraj vrata.
Stupivši u predsoblje, Marki se nađe usred karmina. Vlasnik, s kojim je sklopila ugovor o čuvanju stana, nesretnim je slučajem preminuo u afričkoj misiji, od ujeda crne mambe, pobješnjele gorile, plemenskog vrača, poglavičine žene, komandanta lokalnih paravojnih postrojbi i vratara bolnice.
Sirota Marki, da je bar iznevjerena od spominjane droce, dala bi si oduška mlateći lijevo i desno, ali kako da udari mrtvaca, kad je lijes čvrsto zatvoren?
Dok je ridala od gnjeva, prisutni su je tješili, ali od toga se samo osjećala jadnije, pa naposljetku iziđe van, na ulicu i silovito se ugura u tramvaj, puna mržnje na sve živo i mrtvo. A posebno na ono što veselo pjevuši. I baš to nasadilo se kraj njezinog uha - ižmikana Bezveznjakinja Bezveznjaković, vjerojatno majka petoro delikventne djece i supruga neliječenog alkoholičara, jedna od onih koje imaju razloga za sreću samo kad zabunom uzmu trostruku dozu Prozaca. Što pored pjevušenja izaziva suludo smješkanje, prijateljsku razgovorljivost i općenite tendencije ka zbližavanju.
Njušeći napast, Marki se oglasi potmulim režanjem, smrknuta kao olujni oblak i riješena da zakrene vratom svakome tko joj se usudi obratiti.
I tko zna kako bi priča završila, da u tom presudnom trenu u tramvaj nije ušla ona?
Eterično biće, nalik na androginog anđela, žena kakvu je Marki oduvijek željela sresti, upoznati, dodirnuti, zgrabiti. I eto je odjednom ovdje! U sekundi, svi su mučni osjećaji nestali i Marki se, preplavljena oduševljenjem, zagleda u privlačnu pojavu, koja znakovito uzvrati pogled. Dugi kontakt očima pokretao je leptiriće u trbuhu, dok je neznanka polako prilazila. Spremna da joj smjesta padne u zagrljaj, Marki zausti da kaže sudbinsko 'da', ali divna je žena preduhitri, kimne glavom i reče:
«Kartu, molim!»
«A?», oglasi se upitana, pa stane grozničavo mozgati bi li odglumila strankinju ili gluhonijemu osobu, sve dok nije iznenada osjetila čvrst dodir na stražnjici, uslijed kojeg mahinalno pipne dotični organ, da provjeri što se tamo zbiva. Na svoje golemo iznenađenje, iz stražnjeg džepa izvuče tramvajsku kartu. Odahnuvši, usrećena spoznajom da se ipak nisu svi urotili protiv nje, Marki se okrene i pogledom punim zahvalnosti, ganuća i kajanja obdari svoju novu, blaženim osmijehom ozarenu prijateljicu.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:33 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
petak, 09.02.2007.
SAN ZIMSKE NOĆI
 Vjerovali ili ne, veoma često imam proročke snove. Na primjer, tek što smo se vratili s godišnjeg sanjala sam biblijski potop i glas s visine koji prijeteći kaže: «Za ovo ćeš platiti!» I zaista, sutradan nam je pukla cijev u kupaonici. Da je koštala – koštala je!
A kad sam u snu pokušavala čitati partituru, besmisleno ispunjenu samim violinskim ključevima, vremešna je susjeda Klopotec neoprezno pala sa jukeboxa, prilikom veselice u klubu umirovljenika i slomila ključnu kost.
Neku noć sam, zamislite, sanjala kako preskačem nečiji plot, u okrilju mraka, sa skijaškom maskom na licu i pajserom odvaljujem vrata, dok mi u glavi odjekuje: «Brojevi, moram naći brojeve!»
Dakako, to ne znači da ću se odati kriminalu, nego će uslijediti značajni događaji, vezani uz brojeve. Možda dođem do važnog matematičkog otkrića, onako laički spontano, u snu? Ili mi samo iznenada sine? I stvarno, nakon kraćeg razmišljanja sinulo mi je da sam početkom ljeta sanjala kako stojim ispred velikog plakata na kojem piše 'Sretno Valentinovo!', s loto-listićem u ruci i napregnuto memoriram niz od šest, masnom crvenom bojom istaknutih brojeva.
Odmah sam se probudila, s namjerom da zapišem dragocjene podatke, na prvu stranicu Shakespeareovog 'Sna ljetne noći'. Ali kako sam spomenutu komediju davno posudila nekome tko nema afiniteta za vraćanje knjiga, zapisala sam u 'Romea i Juliju'. Srećom, imam dva primjerka – jedan je reprezentativan, u tvrdom uvezu, a drugi – prastaro, ofucano izdanje koje teško da bi itko tražio na posudbu.
Naravno da sam dobitnu kombinaciju lukavo zabilježila baš tamo.
I naravno da je baš sad nikako ne mogu naći.
Stoga što su moje starmalo racionalne kćeri svojoj sestrični radije posudile neugledni primjerak, jer ako ga izgubi – bit će manja šteta. Škripeći zubima od zadovoljstva, spremno sam pohvalila zavidnu promišljenost i odmah dohvatila novu knjigu, s namjerom da je istog časa predam nećakinji, u zamjenu za pohabanu.
Ipak nije u redu da jedna prelijepa djevojka, koja je između svih osmašica nadmoćnom većinom glasova izabrana da utjelovi Juliju na školskoj priredbi, uči ulogu iz ružne kupusare.
Međutim, moja nećakinja ne samo da je lijepa, nego je i pametna i dobra, te je ulogu već odavno naučila, a onda dobrohotno posudila knjigu Romeu, da ne zaostaje na probama.
Ovaj, dakako, daje sve od sebe da ne zaostane za glumačkom partnericom i zdušno je prati u svemu, a osobito iz škole kući. Eto ga i večeras. Stoje pred vratima i zavjerenički se došaptavaju, usta na usta. Zaista su marljivo prionuli na dodijeljene im zadatke!
Kad se Julija napokon odlijepila i ušla u kuću, Romeo je još nježno treptao, zavodnički namigujući vratima, a zatim se polako udaljio. Kao što sam, bremenita iskustvom, predmnijevala – ubrzo se vratio i stao zaljubljeno dreždati ispod naših balkona. Bit će da uvježbava grimase za istoimenu scenu, nadajući se usput da će možda još jednom prije spavanja ugledati dražesni lik na prozoru.
Zašto da mladić ode kući razočaran?
Usrećena sitnim stasom, bešumno sam se iskrala na balkon i skrivena iza ruže penjačice, zazvala tankim glasićem:
«Kss, kss, Romeo!»
«Što svijetli kroz prozor taj? Gle, to je istok, a Julija sunce...»
Bla-bla-bla-trabunj-trabunj, jedva sam dočekala kraj monologa, pa da napokon dođe red na mene:
«Romeo, o, Romeo! Zašto si Romeo? A osim toga, reci – mi možeš vratit' knjigu? Nekaj se brkam u replikama, pa mi treba da utvrdim!»
«Posudil sam Merkuciu.»
«I sad je kod njega?»
«Ne, dal je Tibaltu, a Tibalt Parisu.»
«Paris ima malo teksta, znači da je već naučil, pa može vratit', ne?»
«Vratil bi da nije posudil tvojoj dadilji. Nego, da se popnem na balkon?»
«Ni govora, stara mi visi u sobi.»
«Na minutu!»
«Ne, ne!!!»
«Samo dvije puse!»
Nemam srca priznati što sam sve obećala ostvariti u bliskoj budućnosti, samo da skinem s vrata napaljenog petnaestogodišnjaka. I ne znam bi li se moje baljezganje moglo okvalificirati kao krivično djelo pedofilije ili tek kao pokušaj zavođenja maloljetnika, ali upalilo je.
Nakon toga, brzo sam iz vreće seminarskih bilješki iskopala diletantski esej o ljubavi u elizabetinskom teatru i banula mladoj Juliji, dok je večerala čokolino.
Ozbiljno raspredajući o važnim dramaturškim pitanjima, uzgred sam priupitala za ulogu dadilje. Kroz bujicu mladenačke blagoglagoljivosti, saznala sam tko je dotična, s kime hoda i gdje stanuje. Da zbog razočaranja što joj je izmaknula glavna rola, nije baš odviše zagrijana za sporednu ulogu i da je danas opet izostala sa probe, jer je cijela obitelj otputovala na važno zavičajno sijelo, s time da se vraćaju tek u ponedjeljak.
A izvlačenje lota je u nedjelju!
U toku večernje šetnje lako sam pronašla rečenu adresu i zamijetila da je, zahvaljujući razbijenoj uličnoj svjetiljci, kuća u potpunom mraku. Vrata bi se vjerojatno dala obraditi robustnijim odvijačem, ali bolje da ipak ponesem pajser. Sačekat ću gluho doba noći, negdje oko tri.
U svakom slučaju, moj će se san ostvariti - do Valentinova bit ću na dobitku!
Dobit ću ili jackpot ili dokaz o neizmjernoj ljubavi voljene osobe. Dok bude poduzimao sve da me izvuče iz zatvora.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 02:33 - Dodaj komentar
(35) - Print
- #
petak, 02.02.2007.
VESELE ŽENE WILENDORFSKE
 Da mi je znati zašto su čudnovati paleolitski nalaz iz Wilendorfa okrstili Venerom? I tvrde da je predstavljala nekakav tamo ideal.
Ma dajte, molim vas! Resursi hrane tada su bili krajnje limitirani. A u vremenima oskudice iznad svega se cijeni suzdržanost. U takvoj atmosferi spomenuti kipić nikako nije mogao predstavljati uzor kojem se teži. Nego prije psihološko pomagalo, u smislu da su je pokazivali plemenskim proždrljivcima, s riječima - 'jedi manje, inače ćeš izgledati ovako'!
I to nije tek puka teorija. Nego itekako djeluje. Otkako reprodukciju znamenite figurice držim na frižideru, ubrzano se vraćam u formu. I osjećam se izvrsno.
Život mi je kao pjesma. Eto na primjer, dok čekam djecu u muzičkoj školi, moja crijeva ne samo da pjevaju, nego izvode kompletne orkestralne skladbe, savršeno primjerene ambijentu. Pojedini taktovi podsjećaju na najljepšu klasiku, u izvedbi priučenog duhačkog orkestra, pod naslovom 'Bachova je fuga pregolema'.
I stvarno, nema joj kraja, nikako da prestane. Ma da samo tuli, nego još i glasno šuška? Ne, ipak ne šuškaju moje iznutrice, već dvije pretile ženske spodobe u kutu.
Šuškaju i mljackaju. Slastičarske slastice. Čokoladne, s lješnjacima, bademima, mljevenim orasima, a i kokosom.
Mhm, što mi idu na živce! Kako bi bilo kad bi svi obavljali fizičke radnje u javnosti? Seks, depilaciju, masažu, pražnjenje probavnog trakta. Punjenje žderulaca. I to čokoladnim kolačićima, sunce im njihovo! Zašto ne žvaču jabuku, kad već moraju nešto? Ali ne, jabuka je hrana, a ove se ne hrane, nego se drogiraju. Čokolada potiče sintezu endorfina. Dakle, endogenih morfina. Opijata! Droge! Sa svojstvom da promptno djeluje na atrofične nakupine moždanih kvržica, koje tiho venu, besperspektivno ukliještene u usaljenim glavicama, dok se njihove vlasnice od svega toga ushićeno smješkaju.
Samo da im ne padne na pamet da podijele sreću sa mnom. Stanu li me nutkati, bit će plač i škrgut zuba. Kad im skrešem bez pardona, sve što mislim.
Uostalom, najbolje da unaprijed obeshrabrim svaku primisao na mogućnost da me vrbuju u društvo veselih izjelica. Zračeći drčnom razmetljivošću, raskopčala sam jaknu i pogledima izložila neupitno savršenstvo ravnog trbuha. Kad se već čuje, neka se i vidi! Kroz pripijenu majicu i uske hlače jasno su se ocrtavale nečuveno čvrste pločice. A iz svake se orilo kao iz Marshallovog zvučnika.
Neka zavija dokle hoće! Izdržat ću ja sve na putu do pobjede i konačnog pobjedonosnog trijumfa volje!
«Jeste li za bajaderu?»
Što??? 'You talkin' to me?', u sekundi mi je znameniti monolog iz Taksista projurio glavom. Nemoj da isučem kolt iz rukava, skakavac iza pojasa, bazuku iz nogavice. Nemoj! Ne igraj se sa životom!
Srećom, nije bilo upućeno meni. Radilo se o sasvim izlišnom, retoričkom pitanju, koje je bez imalo smisla prožuborilo kao zbrzani preludij pohlepnom otvaranju kutije bajadera. Tek što su smazale obimni sadržaj škarnicla. Užas!
Ne samo da je nezdravo, nego je nemoralno. S obzirom na milijune koji gladuju. Neki i umiru. Upravo sad, dok se ove prežderavaju. Razmišljajući o silnoj nepravdi u svijetu, zadrhtala sam od bijesa, a navala adrenalina dodatno je motivirala moju izbezumljenu utrobu, dok su mi njeni sablasni vapaji jezovito odjekivali u ušima, sve dok mi se nije zavrtjelo u glavi.
«Nije vam dobro? Blijedi ste kao zid!»
«Izgleda da vam je pao šećer u krvi, uzmite bajaderu!»
No, napokon! Napokon da me ponude, ženturače bešćutne! Dobro da nisu čekale da se onesvijestim.
Naravno da sam uzela bajaderu. Jednu. I još jednu. I još. Ozarena blaženo blesavim osmijehom, shvatila sam da puštam s lanca bjesomučnu zvijer. Koja će, po povratku kući, slistiti sve što nađe u frižižderu. I pritom šeretski namigivati maloj, razbacanoj Veneri, ukipljenoj posred košare s bombonima.
Bah! Pa što? Obline su oduvijek bile na cijeni kao ideal ženstvenosti.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:40 - Dodaj komentar
(34) - Print
- #
|
|
|
