::LUCY FAIR::

petak, 02.02.2007.

VESELE ŽENE WILENDORFSKE

Da mi je znati zašto su čudnovati paleolitski nalaz iz Wilendorfa okrstili Venerom? I tvrde da je predstavljala nekakav tamo ideal.
Ma dajte, molim vas! Resursi hrane tada su bili krajnje limitirani. A u vremenima oskudice iznad svega se cijeni suzdržanost. U takvoj atmosferi spomenuti kipić nikako nije mogao predstavljati uzor kojem se teži. Nego prije psihološko pomagalo, u smislu da su je pokazivali plemenskim proždrljivcima, s riječima - 'jedi manje, inače ćeš izgledati ovako'!
I to nije tek puka teorija. Nego itekako djeluje. Otkako reprodukciju znamenite figurice držim na frižideru, ubrzano se vraćam u formu. I osjećam se izvrsno.
Život mi je kao pjesma. Eto na primjer, dok čekam djecu u muzičkoj školi, moja crijeva ne samo da pjevaju, nego izvode kompletne orkestralne skladbe, savršeno primjerene ambijentu. Pojedini taktovi podsjećaju na najljepšu klasiku, u izvedbi priučenog duhačkog orkestra, pod naslovom 'Bachova je fuga pregolema'.
I stvarno, nema joj kraja, nikako da prestane. Ma da samo tuli, nego još i glasno šuška? Ne, ipak ne šuškaju moje iznutrice, već dvije pretile ženske spodobe u kutu.
Šuškaju i mljackaju. Slastičarske slastice. Čokoladne, s lješnjacima, bademima, mljevenim orasima, a i kokosom.
Mhm, što mi idu na živce! Kako bi bilo kad bi svi obavljali fizičke radnje u javnosti? Seks, depilaciju, masažu, pražnjenje probavnog trakta. Punjenje žderulaca. I to čokoladnim kolačićima, sunce im njihovo! Zašto ne žvaču jabuku, kad već moraju nešto? Ali ne, jabuka je hrana, a ove se ne hrane, nego se drogiraju. Čokolada potiče sintezu endorfina. Dakle, endogenih morfina. Opijata! Droge! Sa svojstvom da promptno djeluje na atrofične nakupine moždanih kvržica, koje tiho venu, besperspektivno ukliještene u usaljenim glavicama, dok se njihove vlasnice od svega toga ushićeno smješkaju.
Samo da im ne padne na pamet da podijele sreću sa mnom. Stanu li me nutkati, bit će plač i škrgut zuba. Kad im skrešem bez pardona, sve što mislim.
Uostalom, najbolje da unaprijed obeshrabrim svaku primisao na mogućnost da me vrbuju u društvo veselih izjelica. Zračeći drčnom razmetljivošću, raskopčala sam jaknu i pogledima izložila neupitno savršenstvo ravnog trbuha. Kad se već čuje, neka se i vidi! Kroz pripijenu majicu i uske hlače jasno su se ocrtavale nečuveno čvrste pločice. A iz svake se orilo kao iz Marshallovog zvučnika.
Neka zavija dokle hoće! Izdržat ću ja sve na putu do pobjede i konačnog pobjedonosnog trijumfa volje!
«Jeste li za bajaderu?»
Što??? 'You talkin' to me?', u sekundi mi je znameniti monolog iz Taksista projurio glavom. Nemoj da isučem kolt iz rukava, skakavac iza pojasa, bazuku iz nogavice. Nemoj! Ne igraj se sa životom!
Srećom, nije bilo upućeno meni. Radilo se o sasvim izlišnom, retoričkom pitanju, koje je bez imalo smisla prožuborilo kao zbrzani preludij pohlepnom otvaranju kutije bajadera. Tek što su smazale obimni sadržaj škarnicla. Užas!
Ne samo da je nezdravo, nego je nemoralno. S obzirom na milijune koji gladuju. Neki i umiru. Upravo sad, dok se ove prežderavaju. Razmišljajući o silnoj nepravdi u svijetu, zadrhtala sam od bijesa, a navala adrenalina dodatno je motivirala moju izbezumljenu utrobu, dok su mi njeni sablasni vapaji jezovito odjekivali u ušima, sve dok mi se nije zavrtjelo u glavi.
«Nije vam dobro? Blijedi ste kao zid!»
«Izgleda da vam je pao šećer u krvi, uzmite bajaderu!»
No, napokon! Napokon da me ponude, ženturače bešćutne! Dobro da nisu čekale da se onesvijestim.
Naravno da sam uzela bajaderu. Jednu. I još jednu. I još. Ozarena blaženo blesavim osmijehom, shvatila sam da puštam s lanca bjesomučnu zvijer. Koja će, po povratku kući, slistiti sve što nađe u frižižderu. I pritom šeretski namigivati maloj, razbacanoj Veneri, ukipljenoj posred košare s bombonima.
Bah! Pa što? Obline su oduvijek bile na cijeni kao ideal ženstvenosti.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka