::LUCY FAIR::

subota, 06.01.2007.

KAKO VAM DRAGO

Na blagdan Tri kralja trebali bismo darivati dječicu. Ako baš inzistiraju. Eto, ja sam svojim kćerima velikodušno poklonila slobodu. Da se mogu slobodno igrati na dvorištu, nakon što pročitaju lektiru i detaljno mi prepričaju sadržaj.
Za razliku od mene skeptične, duboko religiozna majka male susjede Dančike obdarila je svoje dijete daleko upečatljivijim darom. Kuhačom po turu. Više puta. Jer ne želi ići u crkvu i krivotvorila je majčin potpis da bi se ispisala s vjeronauka.
I dok moje kćeri napucavaju loptu, u susjednom dvorištu Dančikina mama radi isto sa svojom zabludjelom ovčicom, ne bi li je vratila na pravi put.
«Dančika, jebem ti sunce! Ne budeš ti meni šurovala sa Sotonom, dok sam ja živa, mamicu ti nevjerničku!»
Međutim, na spomen Sotone, kao da se osjetila pozvanom, u dvorištu se nacrtala Dančikina starija sestra, studentica Verica. Iako su drukčijih svjetonazora, otkako je ušla u svijet odraslih sve bolje se slaže s roditeljima. Na primjer, u tom trenutku činilo se da će složiti majku na beton.
Osobno, smatram da je sasvim u redu kad ljudi koji fizičke kazne drže korisnima i sami osjete tu blagodat. Ali, umjesto da hrabro prilijepi poludjeloj staroj dvije-tri vruće za uho i priušti susjedima nezaboravan prizor, Verica je hladnokrvno prilijepila uz uho mobitel i procvrkutala: «Hrabri telefon?»
«Čekaj, dušica draga», stala je kumiti majka, pokazujući da i nije baš toliko luda kao što izgleda, «nemoj tak!»
«Nego kak, kad nisi normalna? Misliš da silom možeš natjerati malu da vjeruje u sranja koja nemaju veze s mozgom?»
«Ko, jel ja? Ni govora, sunce moje! Ne bi ja Dančiku silom natjeravala da vjeruje, kaj god! Nego samo da ide na vjeronauk.»
«Evo, opet tupiš! Halo, Hrabri telefon?»
«Ne, ne, pazi sim Verica, da ti mamica objasni. Gledaj, to je za njezino dobro. Zato da se ne izdvaja. Jer svi idu na vjeronauk. Evo – i blizanke preko. Jel tak, suseda, da vaše curice slušaju vjeronauk?»
«Ne, ispisala sam ih», odgovaram spokojno i vedro.
«Stvarno? Pa kak to?»
«Nisu više imale volje. Mi smo, znate, agnostici.»
«Aha, tak! Vidiš, Verica, oni su subotari i drže svoje.»
«Isuse», zavapi Verica, «tko li je tebi dao diplomu?»
«Pusti ti moju diplomu, rađe gledaj kak budeš došla do svoje. Nego, hoću reći, normalno je da nejde na vjeronauk ko je druge vjere. Ali ne vjerovati u niš, to se nemre u današnje vrijeme. Znaš da je papa izjavio da su ateisti u službi mraka. A onda si možeš misliti kaj budu tek pričali župnici u crkvama i katehete djeci na vjeronauku. Nećeš valjda da ti sestru napadaju da je sotonjara?»
«Da! Baš to hoću! A onda ću proslijediti tužbu Evropskom sudu za ljudska prava, protiv poglavara Rimokatoličke crkve, jer govorom mržnje podstiče nasilje u školama.»
«Verica, si ti pri sebi? Nemreš se s rogatim bosti!»
«Tko je rogat?»
«Onaj ko ima rogove!»
«Hoćeš reći da papa ima rogove?»
«Mama, jel to znači da je on vrag?», oglasila se i Dančika.
«Možda je, a možda nije, nemam pojma», zakriještala je očajna majka, «ali bitno je da se pojavite na misi. Pa taman tam meditirale na treće oko. Ili molile Očenaš naopak. Možete kak vam drago. Samo da vas ljudi vide u crkvi!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka