::LUCY FAIR::

nedjelja, 30.04.2006.

VODA NOSI NEŠTO

Svi smo mi dobri, vrijedni i pametni, samo nam treba malo više sreće u životu. Ili bar da osvane lijep, sunčan dan i da nas nitko ne gnjavi.
Jednog takvog dana moje su kćeri odlučile da idemo na Jarun. Ponijele su loptu, role, bicikle, rekete za badminton, zmajeve, kajak jednoklek, mađioničarske rekvizite i pribor za pecanje.
Auto je bio krcat krame, ali djeca se moraju nečim zabaviti.
I zaista, lijepo su se zabavljale, skačući na trampolinu.
Tatica Debeli, sav ushićen, snimao ih je kamerom.
Ne znajući što bih, uzela sam ribičku mrežicu i stala brčkati po površini vode, bez ikakvih namjera. Jednom u životu držala sam ribički štap i u pola sata nisam uhvatila ništa. Pametnome dosta, ali ribičima nije. Oni tako provedu cijele dane. Eto ih i ovdje. «Pih», zgražala sam se, brčkajući mrežicom. Odjednom, nešto se zakoprcalo. Debeljuškasta ribica. Zlatna.
«Pusti me», rekla je, «i ispunit ću ti želju.»
«Samo jednu? Možda ipak haluciniraš, jer trebale bi biti tri, ne?», rugao se Debeli, «Eto što se desi kad se kljukaš analgeticima, umjesto da odeš zubaru. Baci je brzo u vodu, prije nego klinke primijete.»
«Mama je ulovila ribicu!!! Hajde da je odnesemo doma, u akvarij!»
«Ali mi nemamo akvarij!»
I ne samo da nemamo, nego ne znamo ništa o akvarijima. Tako da su nam u obližnjem salonu za kućne ljubimce mogli uvaliti zadnje smeće, da su htjeli. Ali valjda nisu. Bit će da je pukim slučajem došlo do neke greške. Jer, tek što smo se odvezli niz ulicu, moje su kćeri digle dreku.
U omanjem akvariju, inače sasvim simpatičnog, četvrtastog izgleda, opremljenog cjevčicama i pumpicama nejasne namjene, te pješčanim dnom i algicama oko kojih su, u malo vode, plivale sitne srebrnaste ribice, došlo je do situacije.
Dvije najmanje isplivale su na površinu, s trbuščićima prema gore.
«Mrtve su!», zavapile su novopečene vlasnice akvarija.
«Možda samo odmaraju», brundao je tatica Debeli.
«Umrle su! Ovaj akvarij ne valja!»
«Možda su preminule od starosti. Ili zbog nesretne ljubavi, kao Romeo i Julija», izmišljao je Debeli.
«Nemaš pojma, tata i pričaš bez veze!»
«Ah, zašto imamo takve roditelje, koji ništa ne znaju?», jadikovala su neutješno naša uboga djeca nad zlehudom sudbom.
A da stvar bude gora, primijetila sam da mi je međunožje sasvim mokro, u nimalo ugodnom smislu. Vrećica u koju sam smjestila zlatnu ribicu i zadržala je tamo, jer je akvarij u transportnoj fazi sadržavao premalo vode, vidno se smanjivala. Voda je neumitno kapala iz sićušne rupice na dnu i okolnosti su zahtijevale da se nešto poduzme.
«Hoćemo drugi akvarij!»
«U kojem ribice neće umirati!», cmoljile su cure. Bilo je jasno da namjeravaju zavijati sve dok ih tatica ne odveze natrag u pet-shop i pobrine se da dobiju jedan pošteni i u svakom smislu pouzdani akvarij, kako god zna, iako o akvarijima ništa ne zna.
Što mu ja mogu? Neka se potrudi, on im je otac, na kraju krajeva. Ja sam ih samo rodila i stvarno ne vidim razloga zašto bih slušala taj nepodnošljivi cvilež?
Umjesto toga, izašla sam mokrog tura iz auta, pod izlikom da ću u dućanu preko puta nabaviti nepropusnu vrećicu. Ali, prošla sam kraj ulaza i nastavila trkom između zgrada, pa preko poljane, prema Savi.
Da, pustit ću jadnu ribicu, nije fair da zaglavi u smrtnonosnoj klopci. Samo zato jer je cvilidrete koje su mi podvalili u rodilištu silom žele imati, a tip za kojeg sam se udala u trenutku smanjene uračunjivosti, nije u stanju nabaviti normalan akvarij?
Ne dam im ribicu, moja je, ja sam je ulovila.
Pustit ću je i ona će mi ispuniti želju.
Na primjer – zgoditak na lotu. Tako ću moći svašta priuštiti djeci, bit će iz dana u dan sve razmaženije i na koncu će urlati za svaku sitnicu. Ne, nije sve u novcu.
Dobro zdravlje i dug život najveće su bogatsvo. Ipak, što vrijedi dug život, ako je ispunjen jadom, mukom i dječjim tuljenjem?
Sreća, to je ono za čime svi čeznu! Ali, što je uopće sreća? Duhovno ispunjenje? Ili odsutnost nesreće i neugodnih zvukova?
Zanesena u filozofske misli, doklipsala sam do rijeke i izvrnula vrećicu, u zadnji čas.
A želja? Što sam na koncu zaključila? Nemam pojma, prekinula mi se nit. Ne mogu se sabrati, a trebala bih zaželjeti. Nešto. Važno. O čemu li sam ono razmišljala?
«Ah», sinulo mi je iznebuha, «da bar Debelom daju dobar akvarij, pa da klinke napokon prestanu cendrati!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

četvrtak, 20.04.2006.

O KOMEDIJI I TRAGEDIJI

Drago mi je primijetiti da na tako neobaveznom mjestu kao što je blogosfera, ima ljudi koji budno paze na preciznu upotrebu riječi, posebno onih čije im značenje nije poznato. Nekima je tako zasmetalo što sam Gibsonovu 'Pasiju' nazvala komedijom smrti. Jer, ipak je to velik film – traje tri sata i prodaje Krista za više od 300 milijuna dolara, što je značajan napredak u odnosu na Judinih bijednih 30 srebrnjaka.
Ali, usput prikazuje i muku Isusovu.
A riječ 'komedija' u tom kontekstu kao da nema sasvim ispravan i vjeronaučno korektan prizvuk?
Zaista, dirljiva je riješenost naših samozvanih dušebrižnika da svo svoje duboko kršćansko znanje, stečeno gledanjem holivudskih filmova, upregnu ne bi li obranili od uvrede samog tvorca svemira. Koji, po njihovom mišljenju, nije dovoljno sposoban niti da raspozna kad je uvrijeđen, a kad nije, a kamoli da se sam obrani. Od strašnih, napadačkih riječi, kao što je n.pr. komedija. Za koju, međutim, stručnjaci tvrde da uopće nije psovka, nego samo jedna književna vrsta, čija je specifičnost da 'počinje u nevoljnim okolnostima, ali njen predmet ima sretan ishod'. Napisao je 1318. Dante Alighieri.
Za informaciju filmski obrazovanim katehetama, on je jedan dosta važan tip kojeg spominju u thrilleru 'Sedam', pa čak i sam Brad Pitt lista njegovu knjigu. Onu, sa živopisnim ilustracijama, zove se 'Božanstvena komedija', iako unutra uopće nisu zapisani religijski vicevi, nego počinje obilaskom pakla, a završava u raju.
Dakle, sama činjenica sretnog rješenja ili filmski – happy enda, bila je dovoljna da se djelo nazove komedijom.
Čak i ako prethodni sadržaj obiluje detaljnim prikazima mučenja svetaca i svetica. Ali, njihove duše na koncu odlaze u raj i samim time sve smije biti lepršavo, zabavno, a bome i komično. Smatrala je srednjovjekovna dramatičarka Hrostwitha.
Da, znam da to ime našim kršćanskim znalcima malo vrijedi, jer o njoj nije snimljen nijedan film, čak ni evropski, a kamoli američki.
Ipak, bila je saksonska redovnica iz benediktinske opatije Gandersheim.
I usuđujem se tvrditi da je vjeru razumijevala dublje od njegove presvjetlosti Mela Gibsona. Znam da zvuči stravično i nadasve heretično, ali rekla bih čak i da je uspješnije vladala složenim dramskim tehnikama!
Jer, ruku na srce, Gibsonova su sredstva krajnje jednostavna: najvažniju biblijsku priču sveo je na puku fizičku radnju. Moglo bi se reći – na skeč !
Koji je kasnije, prostim dodavanjem slow motiona doveden do forme cjelovečernjeg filma.
Da je časna Hrostwitha imala na raspolaganju filmsku kameru, sigurno bi obavila daleko bolji posao.
Naime, ona je dramaturgiju učila iz Terencija (sorry, još jedan tip o kojem nije snimljen film), a mr. Gibson iz 'Mad Maxa'. Zvuči jadno, upravo tragično, ali za potonjeg smo, nažalost, svi čuli!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 14.04.2006.

KOMEDIJA SMRTI

Moje devetogodišnje kćeri odlučile su gledati 'Pasiju' Mela Gibsona. Po preporuci vjeroučiteljice.
Da, to je film prepun krvi, nasilja, krvavih prizora i scena bogatih krvoliptanjem. Shvate li svo to krvoproliće suviše ozbiljno, djeca bi mogla ružno sanjati.
Ipak, ne treba histerizirati. Zašto klinkama braniti da promatraju torturu? Budimo iskreni, javna mučenja i smaknuća stoljećima su predstavljala vrhunski spektakl i razonodu za mase. Razumljivo je da moje kćeri nikako ne žele propustiti takvu zabavu, to je ono iskonski ljudsko u njima.
Na meni je samo da im pokušam pokvariti zadovoljstvo objašnjavajuću kako je krv lažna, mrcvarenje fingirano i sve skupa filmski trik sa svrhom da se zgrne puno novca. Po prokušanoj formuli: imamo glavnog junaka, on je veliki frajer. Jako veliki i veći od drugih. Odlučno se bori protiv nepravde, podnosi poniženja, batine, ranjavanja i u toku filma izgubi desetak litara krvi, ali na kraju pobijedi. Njegovi neprijatelji ispadaju dripci, a on guba, faca i glavni kit! Kao Bruce Willis u 'Umri muški'. Ili Mel Gibson u 'Smrtonosnom oružju'. Ili Isus Krist u 'Pasiji'. Ista stvar.
E sad, izvjesni problem moglo bi predstavljati vjeronaučno inzistiranje na povijesnoj istinitosti. Učenje da je dotični zbilja živio i umro strašnom smrću, pa i nakon dvije tisuće godina zaslužuje naše suosjećanje, tugu, suze i padanje u očaj.
Čekajte malo!
Postavimo stvari na pravo mjesto.
U Bibliji piše da je bio božji sin, zar ne? Mogao je svoje mučitelje dezintegrirati u subatomske čestice, da je htio. No dobro, zagovarao je princip nenasilja, pa se to ne bi skladno uklopilo. Ali, činjenica je da je imao više prilika da pobjegne. Da kaže 'sorry, tata' i odustane. I? Ni govora. On je riješio dokazati da je veliki frajer, veći od svih drugih, pod svaku cijenu. Sam je pristao na sve.
Ima li tu sažaljenje ikakvog smisla?
Znao je da će biti žrtvovan i mnogo puta govorio o tome. Što je rekao, to su mu i učinili. Zašto ne? Na kraju krajeva, slijedili su božju volju.
Dobio je batine, raspeće i smrt. Umro je i priča je gotova? E, nije! Nego dolazi do nevjerojatnog obrata. On se diže iz groba i šeće uokolo.
Pazite foru!
Odjednom, neočekivano, izvlači iz rukava čarobne moći. I to kakve! Pokemoni su luk i voda u usporedbi s njim. Mora se priznati, tu igra postaje pomalo prljava.
Tipovi koji su izvodili nad njim najgroznije radnje koje su uspjeli smisliti, ispadaju totalni bedaci. Znojili su se uzalud, jer njemu nije ništa. Frajer je uskrsnuo! Oni su dripci, a on guba, faca i glavni kit!
A da stvar bude gora, dobili su i mjesto u paklu. Zašto, molit ću lijepo? Koji su grijeh počinili? Da su ga ubili, bilo bi razumljivo. Ali nisu. Frajer se samo vješto pretvarao. Cijelo vijeme je znao da je besmrtan. A tobože jauče u smrtnom strahu. Dobar štos! Čudo je kako se uspio suzdržati da im se grohotom ne naceri u brk. I sad oni ispadaju krivi. Zato što su bili obmanuti u svojoj prostodušnoj naivnosti?
Recite što hoćete, ali nije fair! Čak je i tužno, jako tužno. Za rasplakati se!
Šmrc, sretan vam Uskrs!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 07.04.2006.

BJESOVI

Moje mišljenje o Dostojevskom.

Ja mislim da je Dostojevski pisac koji prezire književnost, služila mu je uglavnom da zaradi novac za povrat kockarskih dugova. Stoga, on ne drži do umijeća pisanja, likovi su mu u funkciji ideja koje zastupa (kao i u kasnijem klasiku sovjetske literature 'Kako se kalio čelik'), bez ikakve karakterizacije i nijanse između osobe A i osobe B. Štoviše – ne samo da nema nijanse, nego u njegovim djelima čak nema ni spomenutih osoba. Baš nitko se tamo ne zove A i B.
Za razliku od individua, kolektiv je opisan strasno, ali opet sasvim plošno – pravoslavna duša utjelovljena u ruskom narodu je super, a katolički svijet je zlo, naopako i poklonik Sotone, Židove naziva Ćifutima i prikazuje kao lukave misleće životinje, Nijemci su gramzivi slabići, žene - bijedne kokoši ili razmažene koze, a za muslimane smatra da nisu vrijedni ni pogrde, pa ih stoga nigdje ne spominje. Što je čisti fašizam.
Njegovi poklonici uživaju u tvrdnjama kako je Dostojevski u svoje vrijeme bio šokantan, kontroverzan, provokativan i subverzivan, ali on je zapravo bio i ostao samo konzervativan i ništa više. Nijedna njegova ideja, a ni o čemu se u njegovim romanima i ne može govoriti osim o idejama, nije u suprotnosti s prevlađujućim patrijarhalizmom i kršćanskom tradicijom. A kao što smo već rekli, ima i fašizma.
On je neprijateljski raspoložen prema svemu modernom, u njegovim ubitačno opsežnim romanima sve vrvi od knezova, generala, kapetana i gubernijskih upravitelja, dok se druženja s običnim svijetom srami i nikad ga ne bi upoznao da nije morao, silom prilika, boraviti u zatvoru.
Iako i sam teško poremećen, iza prividnog suosjećanja gaji najcrnji prezir spram bolesnika, osobito duševnih. Zar je tako teško napisati 'osoba sa specijalnim potrebama zbog specifičnih mentalnih odstupanja'? Očito da je, sve dok postoji lijepa riječ 'idiot'. Tako draga eugeničarima i fašistima.
Na primjeru svog bijednog, promašenog života, dokazao je kako svaki čovjekov problem počinje od majke. Koja je bezosjećajna kučka ili odsutna ili pasivna cmizdravica, te od oca ženskara, pijanca i rasipnika, a ponekad se uzrok traume širi i na ostalu rodbinu, susjede i slučajne prolaznike duž obližnjeg šetališta. Sve je to, metodom vlastite kože i krzna, dobro poznato našem domaćem intelektualcu, a osobito onom tikvanu, koji je takvog dosadnog bilmeza kao što je Dostojevski, uvrstio u školsku lektiru.
I ne samo da je tikvan, nego je i fašist, jer on i njemu slični izvode najstravičniji teror nad učenicima, namećući svoje gnjile ideale uber alles.
Idolopoklonstvo otmjenog, načitanog, fašističkog društva koje se javlja na sam spomen Dostojevskog jednako je slinjenju kuharica, sobarica i kolumnistica u ženskim časopisima nad 'Gričkom vješticom', s tom razlikom što Zagorka nije bila kronično alkoholizirana padavičarka, pa je pisala daleko jasnije i čitljivije.
Također, našem se intelektualcu-fašistu silno dopada piščeva seksualna devijantnost. U njegovim romanima ima svega – od sadizma i mazohizma do pedofilije. Znakovita je, suptilnošću balkanskog kamiondžije opisana, epizoda u 'Bjesovima', gdje aristokratski mamlaz Stavrogin, bolestan od ateizma, nihilizma, debilizma, sotonizma, polupismenosti, viška slobodnog vremena i udobnih financijskih prilika, ne zna što bi drugo sa sobom, pa ostvaruje seksualni kontakt sa dvanaestogodišnjom djevojčicom.
Iako nije nimalo isključeno da se radi o autobiografskom detalju, to nikoga dosad nije zasmetalo u obožavanju lika i djela tobožnjeg velikana Dostojevskog, u stvari – propalice, pijanice, kockara, ruskog kretena, šovinista, vjerskog fanatika, duševnog bolesnika i seksualnog napasnika. I fašista.
Eto, to ja mislim o njemu, kad već moram iznijeti svoje misli, s obzirom da nam se fašistički prijetilo jedinicama ako budemo prepisivali s interneta.
Kako sam količinom teksta daleko premašio zadani minimum za prolaznu ocjenu, koji je, da podsjetim, iznosio 'deset redaka vlastitih rečenica' i posvetio zadaćnici dragocjeno vrijeme koje sam mogao provesti gledajući nogometnu utakmicu, smatram da zaslužujem bar vrlo dobar.
A na eventualno objavljivanje mog sastavka u školskom listu ne pristajem bez prehodnog dogovora o pristojnom honoraru.

Iz školske zadaćnice Miljenka Dječačića, IIIc, prenijela

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 02.04.2006.

ŠALA

Hvala nebesima, prošao je taj glupi prvi travnja-nja-nja. Ili aprili-li-li. Kad svi misle da moraju izvesti neki stravično zabavni trik. Osobito zaposlenici u ozbiljnim medijima, opterećeni spoznajom da duhovitost zahtijeva ponešto duha, dok je za ozbiljnost dovoljno biti glup. Jedva dočekaju prvi četvrti da podijele sa javnošću teret jedne uboge podvale koju su smišljali cijele protekle godine.
Predlažem da, u znak protivljenja toj bljutavoj pojavi, izmjestimo dan šale u drugi travnja. Bilo bi zanimljivije, jer prvog ionako svi očekuju da netko s njima tjera šegu.
U vrtiću je još zabavno, ali s godinama dosadi.
Koliko sam samo puta na taj datum čula: «O, zrihtala si se, slaviš majmunovo?»
«Da, danas mi je rođendan.»
«Ma daj, zezaš se! Tko normalan ima rođendan na prvi april?»
E, to boli! Mi, prvotravanjski izopćenici obilježeni smo porugom, kao da se majka priroda našalila s nama.
A da ne govorimo kakve čestitke primam. Pingvin sjedi na santi leda, ispod piše 'keep cool'. I rukom dodano – 'usprkos godinama, hehehe'!
Da sam rođena bilo kojeg drugog dana, dobila bih uobičajna srčeka, leptiriće, cvjetiće, puno zagrljaja i najljepših želja. A ovako – dugi nos!
Pokloni su u istom stilu. Kutijica rajsnegla, a unutra – Rolex. Ili ključevi automobila usred paste za cipele, a dijamantni prsten u porciji ćevapa, prekriven lukom. Odvratno!
Neko vrijeme uopće nisam slavila rođendan. Ali i samozatajnost s vremenom dodija. Napokon, ove sam godine odlučila samu sebe iznenaditi lijepim poklonom u sukladno lijepom pakovanju.
Stoga, darovala sam si face-lifting.
Da, znam da je površno, ali zašto ne bih jednim jednostavnim zahvatom vratila sve godine koje su prohujale, sramotno obilježene cirkusijadama od rođendana?
A jučer sam upriličila cjelodnevni shopping, samo za sebe.
Prodavačice su se lomile od ljubaznosti.
Pogotovo kad bih napomenula da mi je rođendan.
«Zaista? A koji?»
«Pedeset drugi!», slagah glatko.
«Nemoguće! Zafrkavate se? Aprili-li-li?»
«Ne, stvarno sam rođena prvog travnja.»
«Nevjerojatno! Tko bi vam rekao? Vi ste fenomen, izgledate super, ultra, turbo...fenomenalno!!!»
Naravno! Tako sam se i osjećala. A još bolje u sljedećem shopping centru, gdje sam izvalila da punim pedeset osmu. Nakon čega su uslijedili uzvici oduševljenja i divljenja, dvoje prisutnih se onesvijestilo, a ostali su me okružili, spustivši se na koljena, sa suzama u očima, samo neka dopustim da vršcima drhtavih prstiju dotaknu rubove moje odjeće.
Oni najsmjeliji slijedili su me, puzeći poput glista tragovima mojih stopa, ne bih li se smilovala i otkrila im tajnu vječne mladosti.
No, napokon da doživim rođendan kakav, odbacimo li lažnu skromnost, moja magnetična osobnost i zaslužuje!
Šireći diskretni šarm vedrine, optimizma i vizije za spas čovječanstva.
I sad, dok ovo pišem, izvrsno sam raspoložena. Premda sam face-lifting izvela samo u photo-shopu. Ali, uvjerena sam da ima naivčina koje su nasjele.
Hahaha, jesam vas!
Aprili-li-li!
Drugi!!!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

Proba boja i smajlića::