::LUCY FAIR::

nedjelja, 30.04.2006.

VODA NOSI NEŠTO

Svi smo mi dobri, vrijedni i pametni, samo nam treba malo više sreće u životu. Ili bar da osvane lijep, sunčan dan i da nas nitko ne gnjavi.
Jednog takvog dana moje su kćeri odlučile da idemo na Jarun. Ponijele su loptu, role, bicikle, rekete za badminton, zmajeve, kajak jednoklek, mađioničarske rekvizite i pribor za pecanje.
Auto je bio krcat krame, ali djeca se moraju nečim zabaviti.
I zaista, lijepo su se zabavljale, skačući na trampolinu.
Tatica Debeli, sav ushićen, snimao ih je kamerom.
Ne znajući što bih, uzela sam ribičku mrežicu i stala brčkati po površini vode, bez ikakvih namjera. Jednom u životu držala sam ribički štap i u pola sata nisam uhvatila ništa. Pametnome dosta, ali ribičima nije. Oni tako provedu cijele dane. Eto ih i ovdje. «Pih», zgražala sam se, brčkajući mrežicom. Odjednom, nešto se zakoprcalo. Debeljuškasta ribica. Zlatna.
«Pusti me», rekla je, «i ispunit ću ti želju.»
«Samo jednu? Možda ipak haluciniraš, jer trebale bi biti tri, ne?», rugao se Debeli, «Eto što se desi kad se kljukaš analgeticima, umjesto da odeš zubaru. Baci je brzo u vodu, prije nego klinke primijete.»
«Mama je ulovila ribicu!!! Hajde da je odnesemo doma, u akvarij!»
«Ali mi nemamo akvarij!»
I ne samo da nemamo, nego ne znamo ništa o akvarijima. Tako da su nam u obližnjem salonu za kućne ljubimce mogli uvaliti zadnje smeće, da su htjeli. Ali valjda nisu. Bit će da je pukim slučajem došlo do neke greške. Jer, tek što smo se odvezli niz ulicu, moje su kćeri digle dreku.
U omanjem akvariju, inače sasvim simpatičnog, četvrtastog izgleda, opremljenog cjevčicama i pumpicama nejasne namjene, te pješčanim dnom i algicama oko kojih su, u malo vode, plivale sitne srebrnaste ribice, došlo je do situacije.
Dvije najmanje isplivale su na površinu, s trbuščićima prema gore.
«Mrtve su!», zavapile su novopečene vlasnice akvarija.
«Možda samo odmaraju», brundao je tatica Debeli.
«Umrle su! Ovaj akvarij ne valja!»
«Možda su preminule od starosti. Ili zbog nesretne ljubavi, kao Romeo i Julija», izmišljao je Debeli.
«Nemaš pojma, tata i pričaš bez veze!»
«Ah, zašto imamo takve roditelje, koji ništa ne znaju?», jadikovala su neutješno naša uboga djeca nad zlehudom sudbom.
A da stvar bude gora, primijetila sam da mi je međunožje sasvim mokro, u nimalo ugodnom smislu. Vrećica u koju sam smjestila zlatnu ribicu i zadržala je tamo, jer je akvarij u transportnoj fazi sadržavao premalo vode, vidno se smanjivala. Voda je neumitno kapala iz sićušne rupice na dnu i okolnosti su zahtijevale da se nešto poduzme.
«Hoćemo drugi akvarij!»
«U kojem ribice neće umirati!», cmoljile su cure. Bilo je jasno da namjeravaju zavijati sve dok ih tatica ne odveze natrag u pet-shop i pobrine se da dobiju jedan pošteni i u svakom smislu pouzdani akvarij, kako god zna, iako o akvarijima ništa ne zna.
Što mu ja mogu? Neka se potrudi, on im je otac, na kraju krajeva. Ja sam ih samo rodila i stvarno ne vidim razloga zašto bih slušala taj nepodnošljivi cvilež?
Umjesto toga, izašla sam mokrog tura iz auta, pod izlikom da ću u dućanu preko puta nabaviti nepropusnu vrećicu. Ali, prošla sam kraj ulaza i nastavila trkom između zgrada, pa preko poljane, prema Savi.
Da, pustit ću jadnu ribicu, nije fair da zaglavi u smrtnonosnoj klopci. Samo zato jer je cvilidrete koje su mi podvalili u rodilištu silom žele imati, a tip za kojeg sam se udala u trenutku smanjene uračunjivosti, nije u stanju nabaviti normalan akvarij?
Ne dam im ribicu, moja je, ja sam je ulovila.
Pustit ću je i ona će mi ispuniti želju.
Na primjer – zgoditak na lotu. Tako ću moći svašta priuštiti djeci, bit će iz dana u dan sve razmaženije i na koncu će urlati za svaku sitnicu. Ne, nije sve u novcu.
Dobro zdravlje i dug život najveće su bogatsvo. Ipak, što vrijedi dug život, ako je ispunjen jadom, mukom i dječjim tuljenjem?
Sreća, to je ono za čime svi čeznu! Ali, što je uopće sreća? Duhovno ispunjenje? Ili odsutnost nesreće i neugodnih zvukova?
Zanesena u filozofske misli, doklipsala sam do rijeke i izvrnula vrećicu, u zadnji čas.
A želja? Što sam na koncu zaključila? Nemam pojma, prekinula mi se nit. Ne mogu se sabrati, a trebala bih zaželjeti. Nešto. Važno. O čemu li sam ono razmišljala?
«Ah», sinulo mi je iznebuha, «da bar Debelom daju dobar akvarij, pa da klinke napokon prestanu cendrati!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka