srijeda, 28.09.2005.
OKUS MOĆI
"I kaj sad? Bude nam šlogal ili ne?", zapitala me šapatom tetka, pogledavajući ćelavog čovjeka blistavih očiju, prepunih sjaja i nadnaravne nadmoći. Slegnula sam ramenima. Otkud znam? Nisam ja vidovita.
"Šlogal, ne šlogal, dođe na isto", prezrivo promrmlja tetak pa, tražeći kavgu, glasno izvali: "Smatram da je proricanje budućnosti obično prodavanje magle!"
"Slažem se", reče ćelavi.
"Kako to", u čudu će tetak, "zar vi niste prekognicist?"
"Ni govora", odvrati ovaj, "ja izučavam potencijale DNK zapisa."
"O, drago mi je čuti", oduševi se tetak, "i sam se bavim biokemijom, u Zavodu za deratizaciju."
U međuvremenu, šogorica je skuhala kavu i raspodijelila u šalice.
"Čujte, gospon genetičar", oglasi se tetka, "kad popijem, da prevrnem šalicu direkt na tanjurić ili treba podmetnuti salvetu?"
"Ali ja ne gledam u šalice", uvrijeđeno će znanstvenik.
"Ne?", razočarano će tetka.
"Ne, umjesto toga uzmem DNK i usporedim s informatičkom bazom paralelnih realnosti iz četvrte dimenzije."
"Interesantno", primijeti tetak, srčući kavu, "a kako uzimate i obrađujete uzorke?"
"Ovako!", reče informatičar iz četvrte dimenzije, pa skoči do tetka, istrgne mu iz ruke šalicu i otpije. Onda zakoluta očima i objavi: "Čuvajte se prosjedog muškarca kojem ime počinje sa M, on kuje urotu protiv vas!"
Duboko impresioniran, tetak objesi donju čeljust i bolno dahne: "Znao sam! Miškec!"
"Koji Miškec?", zbunjeno će tetka.
"Opet nisi popila Antisklerin", obrecne se tetak, "Miškec s kraja ulice, koji drži kokoši!"
Kako je tetak, poput svih prznica na svijetu, u vječitoj svađi sa brojnim bližim i daljnjim susjedima, bilo koje
slovo abecede uklopilo bi se u opću sliku. Ali, ovog puta kocka je pala baš na Miškeca, tko mu je kriv što nema sreće? Za razliku od tetke, kojoj je rečeno da će ubrzo naći zagubljeni predmet od velike vrijednosti. Sasvim moguće, zadnjih se godina prilično gubi. Pa onda dugo traži, a ponekad i nešto nađe.
Šogorici je obećan dug život i novčani dobitak. Nije čudo, s obzirom na brojne snopiće loto listića, odloženih posvuda po stanu.
Nervoznoj je sestrični, koja neprekidno zirka na sat i šušljeta u mobitel, u izgledu sjajna karijera.
A mojem zakonitom Debelom predstoji iznenadno okretanje novog lista. Što je točno, veoma. Bit će to novi i ujedno zadnji list, novinski. I nakon toga, bome, neće više listati štampu i izležavati se, dok ja brišem prašinu i perem prozore.
Međutim, meni slijede kaotične promjene na poslovnom planu i neizvjesni rezultati?!?
Zašto, molit ću lijepo? I kako, kad sam sve precizno zacrtala? O tim potankostima smušeni sljepar nije znao ni zinuti, jasno... Samo je nešto zamuckivao, a ja sam za to vrijeme preokrenula njegovu šalicu. Ne obazirući se na sveopću konsternaciju nad primitivnim, demodiranim, bapskim šloganjem, stala sam proricati: "Putevi su zatvoreni, nećete izlaziti, niti će itko dolaziti k vama. Izvjesno vrijeme provest ćete u kući, vjerojatno zbog bolesti, zarazne..."
"Haha, nemoguće", samouvjereno će ćelavac, "moja cerebralna povezanost sa kvantnim vakuumom omogućuje da trenutno detektiram i izbjegnem uzročnike bolesti."
"Hehe", rekoh tajanstveno. Prešutjevši da su tetak i tetka nedavno imali grdnu gripu, kojom su zarazili moju majku, ova mene i Debelog, a šogorica se tek jučer iskobeljala iz bolesničkog kreveta. I da, živčana sestrična ne hriplje od pušačkog kašlja, ne. A ćelavac je sve naše viruse lijepo posrkao zajedno s DNK uzorcima.
Međutim, da su ovi kontaminirani nije ga nitko upozorio. Čak ni njegov vlastiti vakuum, cerebralni i kvantni.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:22 - Dodaj komentar
(13) - Print
- #
srijeda, 21.09.2005.
DEČKO, DAMA, KRALJ, MARKI
"Flash Royal čeka! Igra je sigurna!", šapćem promuklim glasom u mobitel, u gluho doba noći, skrivena iza limunovog drvca na svom balkonu. Situacija je obavijena velom misterije i krajnje napeta, jer premda tvrdim da je 'igra sigurna', tko zna što se može promijeniti u zadnji čas? Sve se odvija u znaku neizvjesnosti i visokog rizika.
Dobro, priznajem, vjerojatno bi zvučalo zanimljivije kad bih vrebala na balkonu nekog stranog veleposlanstva, ali što mogu kad su ova smještena u otmjenim kvartovima, za razliku od moje frendice Marki koja stanuje na kraju naše ulice, pa sa svog balkona imam savršen pregled nad zbivanjima oko njezine kuće.
Trenutno nema nikog, što znači da Marki ima priliku da se neopazice iskrade i dođe k meni, gdje je čeka Flash Royal. Ovaj, dakako, nema veze s pokerom nego je kodno ime. Za skrivenu vezu, kontaktiranu tokom ljetovanja, koje mi je poslužilo kao paravan za tajnu misiju prijenosa podataka.
Uspješno sam prenijela poruku mještanki Niki, koju je Marki vrbovala još prošle godine, u ponoć, na nudističkoj plaži. Ali nakon toga su se morale pritajiti i suzdržati od daljnjeg kontakta, zbog opasnosti od policije. Naime, roditelji maloljetne Niki rade u policiji i vjerojatno bi podivljali od oduševljenja kad bi otkrili da se povezala, veoma tijesno, s jednom odraslom, gejlezbo orijentiranom i granično transrodnom Marki.
A kako, između ostalog, nadziru i Nikin kompjutor, jasno je da se tamo ne smije pojaviti ništa što sluti na Marki, ali zato smije moj bezopasno strejterski ICQ. Na kojem upravo sad veoma zainteresirana Niki čeka da pozovem Marki na seansu šifriranog gugutanja.
Ali, moj zadatak nije nimalo jednostavan. U igri je i Anđelka, crkvena orguljašica sa prilično izraženim sado-mazo sklonostima. Pored toga, smatra da razgovara s Isusom, što je njegov problem. I da hoda s Marki, a to je trenutno moj problem. Jer, upravo sam javila Marki da je 'igra sigurna', kad eto Anđelkinog metallic Clia na uglu.
"Igra je ugrožena! Ulazi pikova dama!", javljam promptno.
A da stvar bude kompliciranija, za ludu se Anđelku, ne sluteći njezine skrivene sklonosti, zagrijao neki pobožni stari dečko i zaintrigiran odbijanjem bračne ponude, odlučio pobliže upoznati objekt svoje žudnje, metodom praćenja i uhođenja. Kako ova znade biti veoma uspješna, pitanje je trenutka kad će zaljubljenik saznati za Marki?
I što će poduzeti, kad ga obuzme ljubomora?
"Marki, zaključaj vrata i ne izlazi iz casina! Za pikovom damom stiže dečko herc, na biciklu!"
I kao za vraga, potrefio se tu i velečasni, Anđelkin tobožnji rođak, a zapravo tata, u svom kršćanski skromnom crnom BMW-u. Parkirao je u sjeni i brižno nadzire zabludjelu ovčicu. Tako da može intervenirati, ako ova posrne pred iskušenjem preranog gubljenja nevinosti, u nježnoj dobi od tridesetdvije godine.
Eh, Marki, što te karta hoće, a sreća neće!
"Imaš pikovu damu, dečka herc i tref kralja u nizu! A Flash Royal stoji u rukavu, čekam daljnje instrukcije!"
"A niš, reci istinu", izvali Marki ojađeno.
Ma da! Tko bi povjerovao u priču o ludoj Anđelki? Umjesto toga, natipkala sam:"Marki je trenutno spriječena. Otkrit ću ti u strogom povjerenju - ona je na tajnom zadatku, radi za jednu obavještajnu agenciju..."
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:42 - Dodaj komentar
(19) - Print
- #
četvrtak, 15.09.2005.
ČUĐENJE U SVIJETU
Školska je godina tek počela, a ja se već čudom čudim. Ne toliko obilju domaćih zadaća, pa čak ni tome što ih stvarno treba napisati. Netko. Ili djeca ili roditelji.
Nego, zanimljivog li zahtjeva - napiši pjesmicu!
Koliko sam ja upućena, poeziju pišu odrasli ljudi, da bi se mogli predstavljati kao pjesnici i time izazivali čuđenje u svijetu i polusvijetu, a ne djeca od osam godina, koja su uostalom sasvim obična pojava, veoma česta u osnovnim školama. Kamo ih šaljemo da budu đaci, a ne čudaci.
Hoću reći, zašto bi moje kćeri pisale pjesme? Ja kažem da ne moraju i spremna sam ući u raspravu s učiteljicom, ali one su baš zapele da hoće. I nimalo ih ne obeshrabruje činjenica što se stihovi slažu po ne baš jednostavnim ritmičkim principima. S kojima se još nisu izvoljele upoznati. Kao ni autori školskih udžbenika, čiji se izbor poezije za djecu svodi na aritmička stihoklepetačka bulažnjenja, protkana prisiljenim rimama i obiljem onomatopejskih glasova. Što je grozno, ali nije ni tako loše. Jer omogućuje svakom donekle prepredenom djetetu da s lakoćom snimi taj primitivni obrazac i po njemu štanca vlastite uratke. U slučaju da mu ostali predmeti loše idu, može se nakon četiri razreda škole zaposliti u ministarstvu prosvjete, na radnom mjestu dječjeg pjesnika.
A u međuvremenu, sposobno je čak i samo pisati svoje domaće zadaće. Na primjer, o maloj osici, kojoj brz je let, sa cvijeta na cvijet, brzo sleti, brzo ode, nikad nikog ne ubode, ljubazna je, dobre volje, nema od nje bolje zolje, zuzuzu zuzuzu, zuji njezin tihi glas, ne dirajte, djeco, nju, pa neće ni ona vas, zuzuzu zuzuzu zuzuzu. Zu!
Živahno je zujala moja mlađa kći, oduševljena svojom domišljatošću.
Njezina starija blizanka, suviše naivna da kopira tuđi stil, odlučila je iznjedriti pjesmicu o tužnom zvoncu, ali jedina rima koju je smislila bijaše zvonca - lonca. A što u lijepoj i nježnoj pjesmici o zvoncu ima tražiti lonac?
U nastojanju da joj podignem samopouzdanje, stala sam dokazivati kako je sasvim ispravno staviti u pjesmu sve što inspiracija donese, uključujući i lonce. Ali, nevjerica u njezinim očima tražila je više od pukih riječi. Zahtijevala je djelo. Književno.
Staretinarnica
Lonci, čavli, lanci, panti,
pipe, bojler, tucet kanti.
Gle lavora! U njem kvake.
Kotlić zin'o, pušta zjake.
Sjajne cijevi, tko ih priječi,
do čađave legle peći.
A u kutu, sred tišine,
iza stare veš-mašine,
ispod hrpe škart ventila,
jedno zvonce s romobila.
Dakle, jedno zvonce tuguje u kutu staretinarnice, zaboravljeno i osuđeno na tišinu. A siroto, nije uspjelo doći do izražaja niti kad sam stala čitati naglas.
Već nakon uvodnog distiha, dijete je zinulo u čuđenju. Koje se ubrzo pretvorilo u zgražanje. Da bi me kod 'stare veš-mašine' prekinula uzvicima punim gnjeva: "Užas! Goru pjesmicu nikad nisam čula! Samo nabrajaš neke gadne i glupe stvari! Fuj!!!"
Puna prezira otperjala je iz sobe, zazivajući sestru.
Već nakon desetak minuta, čula sam kako veselo pjevuše. Pjesmicu o tužnom zvoncu.
"Malo zvonce zvonilo, gorke suze ronilo, zvonit jako trudi se i kuša, uzalud mu - nitko ga ne sluša, cincincin, cincincin, zvoni glasić sitan, fin. Cin, drin, drin!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:36 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
nedjelja, 11.09.2005.
KUD SVE ŽIVO IDE
Dijete sjedi nad zadaćom, vrti olovku u rukama i upire prstićima, sve dok ne pukne. Zatim uzima drugu, gura u usta i žvače, ali olovka ostaje nepopustljiva, za razliku od zubnog aparatića. Dok roditelji razgovaraju sa ortodontom, dijete se vrpolji u zubarskom stolcu, prestalo je tuliti zbog krvavih desni i sada lagano poteže brusilicu, pa malo jače, još jače, najjače. Metalni stalak u padu pogodi reflektorsku lampu, ova eksplodira i baca iskru u kantu punu vate i gaze.
Požar je mogao biti brzo ugašen i sigurno se ne bi proširio na cijelu zgradu, da otvor vatrogasnog crijeva nije misteriozno ispao iz ležišta. Bit će da se neko zaigrano dijete zavuklo ispod vozila.
A djeca se moraju igrati. Tako razvijaju svoje podle mozgiće. Zamislimo kakve bi posljedice izazvalo sputavanje djece? Da im stalno objašnjavamo što smiju, a što ne, da ih satima držimo u zagušljivim učionicama, gdje moraju mirno sjediti, slušati notorne bedastoće i poslije još razmišljati o njima, dok pišu domaće zadaće? Umjesto čovjeka, odgojili bismo dresiranog majmuna i svijet pun frustriranih umobolnika i nuklearnog oružja.
Zbog toga, radije dopuštam svojim kćerima da nesputano istražuju, samo neka se paze ako mi unište kompjutor!
One znaju da električni aparati ne smiju doći u kontakt s tekućinom. Ali, zaborave se i sjednu sa sokićem u ruci pred monitor. Dok kuckaju, kapljica kapne na tastaturu. I ne desi se ništa. A što će biti ako kapnu dvije? Ili tri?
Nije to destruktivnost, ne, nego kreativno razmišljanje. Koje samo valja usmjeriti na prave ciljeve.
"Hoće li čovjek ostati ćelav, ako mu iščupamo jednu vlas? Neće? A ako nastavimo čupkati vlas po vlas? Kad će oćelaviti, ha?"
"Ako je taj čovjek naš tata, onda je dovoljno da mu iščupamo...hm...sedamnaest vlasi."
"Ne", oponira mlađa sestra, kojoj matematika nešto bolje ide, "tata ima puno više kose. Trebat će iščupati bar četrdeset pet."
I tako sam uspješno usmjerila dječji istraživački poriv u pravcu dnevne sobe, gdje tatica Debeli, ne sluteći zla, leži na trosjedu, s daljinskim na trbuhu. Zatim sam se brzo uvalila u ispražnjeno mjesto za tastaturom i pokušala nakucati nešto zanimljivo, provokativno i duboko, ali ništa od svega toga nije mi padalo na pamet, niti igdje drugdje. U potrazi za inspiracijom, pretraživala sam pogledom prostor i ustanovila prisutnost paučine iznad police s knjigama. Ali, o paucima sam već pisala. I o knjigama, pa čak i o polici.
Spustila sam pogled do nižih sfera i u kutu iza vrata zamijetila nešto interesantno. Osim paučine, tu se ugnijezdila jedna neobična stvarčica. Okrugla, loptasta kao loptica, samo što ne služi za loptanje. Nego za natezanje i gnječenje, pa je zato klinci zovu 'gnjecavi jo-jo'. Veličine GM jabuke, lijepo stane u šaku i zgodno je držati je, a tek pustiti da odleti na gumici i prihvatiti natrag, ma milina jedna!
"Pazi, mama, unutra je želatina, ako pukne razlit će se po kompjutoru", upozorila me mlađa blizanka, privirivši na vrata. Zapravo, došla je po savjet, jer tatica pristaje na eksperimentalno čupanje kose, tek kad izračunaju koliko dugo će operacija potrajati, ako svake sekunde iščupaju jednu vlas, a on ih ima na glavi točno 10860?
"U dlaku toliko?"
"Da, kaže da ih je prebrojio, jednom dok je čekao tebe da se spremiš za večernji izlazak."
Umjesto savjeta dala sam djetetu kalkulator i žustro nastavila s jo-jo aktivnostima. Izgleda da potiču misaone procese. Zaista, nešto se pokrenulo i odjednom - rezervoar ideja se s praskom otvorio, a sadržaj šiknuo poput naftnog izvora. Po tastaturi, monitoru, pisaču, zvučnicima, portabl-televizoru i usisavaču koji je, uključen u struju i željan akcije, nijemo očijukao s prašinom i paučinom.
Iskrilo se, dimilo i svašta još.
Nakon što se iskobeljao iz skučenog prostora ispod pretpanog stola, gdje je teškom mukom napipao i izvukao utikač produžnog kabla, tatica se Debeli još dugo hvatao za glavu i čupao kosu, u pramenovima od otprilike dvadesetak vlasi, a blizanke su se podlo cerile na vratima.
Usprkos svemu, ja se ne osjećam krivom, nimalo.
Jednostavno, kad se jednom uhvati gnjecava loptica u ruku, nemoguće je othrvati se napasti. Mora se gnječiti i stiskati dok ne pukne, to je u ljudskoj prirodi. Nitko živ ne bi odolio!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 13:52 - Dodaj komentar
(15) - Print
- #
ponedjeljak, 05.09.2005.
MOJA POLOVICA HRABROSTI
Prekrasno plavo nebo nakon tmurnih kišnih dana napokon je natkrililo Šibenski most. Vidik je pucao na sve strane, a naročito na opremu za bungee-jumping, ponosno ustobočenu nasred ograde.
"I? Hoćeš li skočiti?", zapita me moj zakoniti Debeli.
"Skoči, mama!", zapljeskaše ručicama naše kćeri.
"Skoči, skoči", reče moj unutarnji glas. Ili mi je to povjetarac ćarlijao u uho, rastačući bijele oblačiće na horizontu u magličastu poruku: "Jump, Lucy!"
"Jump, jump!", bodrila me skupina japanskih turista, dok sam prilazila kranu na sredini mosta. Nagnula sam se preko ograde. Sam pogled nadolje uskovitlao je moje tjelesne sokove, posebno one u donjim dijelovima.
Prisjetila sam se ne tako davno viđenog prizora: ženu srednjih godina dižu nakon skoka, ljušte gumeno odijelo, a
naokolo lete...bijeli galebovi? Crne lastavice? Leptirići, žuti i šareni? Ne, nego fekalije, pretežito smećkaste.
Da, na svoje oči sam vidjela. Ili sam ipak čula od nekog? Bit će od šogorice. Ona je posvjedočila tom neslavnom prizoru, ako joj nije pričala rodica. Koja je uočila scenu baš na ovom mostu ili možda na TV-u, u nekom američkom filmu?
Svejedno, poanta je da se može desiti! Fuj!!! Želudac mi se stisnuo, a crijeva zasvirala Bumbarov let. Sve mi se zgadilo u momentu. I most i vidikovac i nasrtljivi naleti vjetra, a naročito japanski turisti, koji sladostrasno namještaju kamere.
Briga njih što ja proživljavam, važno je samo da se dočepaju što sočnijeg materijala, za pokazivanje kod kuće:
"Ovo smo snimili u divljim predjelima Evrope. Tamo su domoroci razvili osebujnu metodu za rješavanje probavnih tegoba. Gledajte ovu ženu kako stoji kraj ograde s izrazom mučnine na licu, zbog dugotrajnog zatvora. A sad je skočila i kao što se vidi u slijedećem kadru...molimo gadljive da zažmire, dakle - skidaju joj odijelo i lijepo se hihihi
može uočiti da je problem riješen, itekako! Upotrijebljenu gumenu navlaku malo properu u moru i već je..hopla! bez imalo higijenskih skrupula navlači slijedeći pacijent..."
Ohrabreni ovacijama prijatelja i susjeda, možda pošalju zanimljiv prilog lokalnoj televiziji? Ili objave moje uneređene fotografije na zadnjoj stranici tokijskih dnevnih novina, u rubrici Egzotične ludosti?!
Skiseljene face gledam tipa koji prtlja oko opreme, s valjanom namjerom da me smjesti u to čudo.
E, pa za ovo stvarno treba imati petlje!
I učinila sam ono što se moralo!
Stisnula sam zube i odlučno odustala! Smogla sam hrabrosti da razočaram djecu i muža i gospodičnu u naplatnoj kućici, a o japanskim turistima da ne govorimo.
Inače, skočila bih ja. Nisam kukavica. Samo se prokleto bojim da mi se ne desi ono čega se nimalo ne bojim. Dok sjedim na porculanskom postolju, iza zaključanih vrata i proučavam zadnju stranicu dnevnih novina.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:15 - Dodaj komentar
(18) - Print
- #
|
|
|
