::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 05.09.2005.

MOJA POLOVICA HRABROSTI

Prekrasno plavo nebo nakon tmurnih kišnih dana napokon je natkrililo Šibenski most. Vidik je pucao na sve strane, a naročito na opremu za bungee-jumping, ponosno ustobočenu nasred ograde.
"I? Hoćeš li skočiti?", zapita me moj zakoniti Debeli.
"Skoči, mama!", zapljeskaše ručicama naše kćeri.
"Skoči, skoči", reče moj unutarnji glas. Ili mi je to povjetarac ćarlijao u uho, rastačući bijele oblačiće na horizontu u magličastu poruku: "Jump, Lucy!"
"Jump, jump!", bodrila me skupina japanskih turista, dok sam prilazila kranu na sredini mosta. Nagnula sam se preko ograde. Sam pogled nadolje uskovitlao je moje tjelesne sokove, posebno one u donjim dijelovima.
Prisjetila sam se ne tako davno viđenog prizora: ženu srednjih godina dižu nakon skoka, ljušte gumeno odijelo, a
naokolo lete...bijeli galebovi? Crne lastavice? Leptirići, žuti i šareni? Ne, nego fekalije, pretežito smećkaste.
Da, na svoje oči sam vidjela. Ili sam ipak čula od nekog? Bit će od šogorice. Ona je posvjedočila tom neslavnom prizoru, ako joj nije pričala rodica. Koja je uočila scenu baš na ovom mostu ili možda na TV-u, u nekom američkom filmu?
Svejedno, poanta je da se može desiti! Fuj!!! Želudac mi se stisnuo, a crijeva zasvirala Bumbarov let. Sve mi se zgadilo u momentu. I most i vidikovac i nasrtljivi naleti vjetra, a naročito japanski turisti, koji sladostrasno namještaju kamere.
Briga njih što ja proživljavam, važno je samo da se dočepaju što sočnijeg materijala, za pokazivanje kod kuće:
"Ovo smo snimili u divljim predjelima Evrope. Tamo su domoroci razvili osebujnu metodu za rješavanje probavnih tegoba. Gledajte ovu ženu kako stoji kraj ograde s izrazom mučnine na licu, zbog dugotrajnog zatvora. A sad je skočila i kao što se vidi u slijedećem kadru...molimo gadljive da zažmire, dakle - skidaju joj odijelo i lijepo se hihihi
može uočiti da je problem riješen, itekako! Upotrijebljenu gumenu navlaku malo properu u moru i već je..hopla! bez imalo higijenskih skrupula navlači slijedeći pacijent..."
Ohrabreni ovacijama prijatelja i susjeda, možda pošalju zanimljiv prilog lokalnoj televiziji? Ili objave moje uneređene fotografije na zadnjoj stranici tokijskih dnevnih novina, u rubrici Egzotične ludosti?!
Skiseljene face gledam tipa koji prtlja oko opreme, s valjanom namjerom da me smjesti u to čudo.
E, pa za ovo stvarno treba imati petlje!
I učinila sam ono što se moralo!
Stisnula sam zube i odlučno odustala! Smogla sam hrabrosti da razočaram djecu i muža i gospodičnu u naplatnoj kućici, a o japanskim turistima da ne govorimo.
Inače, skočila bih ja. Nisam kukavica. Samo se prokleto bojim da mi se ne desi ono čega se nimalo ne bojim. Dok sjedim na porculanskom postolju, iza zaključanih vrata i proučavam zadnju stranicu dnevnih novina.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka