Školska je godina tek počela, a ja se već čudom čudim. Ne toliko obilju domaćih zadaća, pa čak ni tome što ih stvarno treba napisati. Netko. Ili djeca ili roditelji.
Nego, zanimljivog li zahtjeva - napiši pjesmicu!
Koliko sam ja upućena, poeziju pišu odrasli ljudi, da bi se mogli predstavljati kao pjesnici i time izazivali čuđenje u svijetu i polusvijetu, a ne djeca od osam godina, koja su uostalom sasvim obična pojava, veoma česta u osnovnim školama. Kamo ih šaljemo da budu đaci, a ne čudaci.
Hoću reći, zašto bi moje kćeri pisale pjesme? Ja kažem da ne moraju i spremna sam ući u raspravu s učiteljicom, ali one su baš zapele da hoće. I nimalo ih ne obeshrabruje činjenica što se stihovi slažu po ne baš jednostavnim ritmičkim principima. S kojima se još nisu izvoljele upoznati. Kao ni autori školskih udžbenika, čiji se izbor poezije za djecu svodi na aritmička stihoklepetačka bulažnjenja, protkana prisiljenim rimama i obiljem onomatopejskih glasova. Što je grozno, ali nije ni tako loše. Jer omogućuje svakom donekle prepredenom djetetu da s lakoćom snimi taj primitivni obrazac i po njemu štanca vlastite uratke. U slučaju da mu ostali predmeti loše idu, može se nakon četiri razreda škole zaposliti u ministarstvu prosvjete, na radnom mjestu dječjeg pjesnika.
A u međuvremenu, sposobno je čak i samo pisati svoje domaće zadaće. Na primjer, o maloj osici, kojoj brz je let, sa cvijeta na cvijet, brzo sleti, brzo ode, nikad nikog ne ubode, ljubazna je, dobre volje, nema od nje bolje zolje, zuzuzu zuzuzu, zuji njezin tihi glas, ne dirajte, djeco, nju, pa neće ni ona vas, zuzuzu zuzuzu zuzuzu. Zu!
Živahno je zujala moja mlađa kći, oduševljena svojom domišljatošću.
Njezina starija blizanka, suviše naivna da kopira tuđi stil, odlučila je iznjedriti pjesmicu o tužnom zvoncu, ali jedina rima koju je smislila bijaše zvonca - lonca. A što u lijepoj i nježnoj pjesmici o zvoncu ima tražiti lonac?
U nastojanju da joj podignem samopouzdanje, stala sam dokazivati kako je sasvim ispravno staviti u pjesmu sve što inspiracija donese, uključujući i lonce. Ali, nevjerica u njezinim očima tražila je više od pukih riječi. Zahtijevala je djelo. Književno.
Staretinarnica
Lonci, čavli, lanci, panti,
pipe, bojler, tucet kanti.
Gle lavora! U njem kvake.
Kotlić zin'o, pušta zjake.
Sjajne cijevi, tko ih priječi,
do čađave legle peći.
A u kutu, sred tišine,
iza stare veš-mašine,
ispod hrpe škart ventila,
jedno zvonce s romobila.
Dakle, jedno zvonce tuguje u kutu staretinarnice, zaboravljeno i osuđeno na tišinu. A siroto, nije uspjelo doći do izražaja niti kad sam stala čitati naglas.
Već nakon uvodnog distiha, dijete je zinulo u čuđenju. Koje se ubrzo pretvorilo u zgražanje. Da bi me kod 'stare veš-mašine' prekinula uzvicima punim gnjeva: "Užas! Goru pjesmicu nikad nisam čula! Samo nabrajaš neke gadne i glupe stvari! Fuj!!!"
Puna prezira otperjala je iz sobe, zazivajući sestru.
Već nakon desetak minuta, čula sam kako veselo pjevuše. Pjesmicu o tužnom zvoncu.
"Malo zvonce zvonilo, gorke suze ronilo, zvonit jako trudi se i kuša, uzalud mu - nitko ga ne sluša, cincincin, cincincin, zvoni glasić sitan, fin. Cin, drin, drin!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 15.09.2005. u 22:36 sati.