Dijete sjedi nad zadaćom, vrti olovku u rukama i upire prstićima, sve dok ne pukne. Zatim uzima drugu, gura u usta i žvače, ali olovka ostaje nepopustljiva, za razliku od zubnog aparatića. Dok roditelji razgovaraju sa ortodontom, dijete se vrpolji u zubarskom stolcu, prestalo je tuliti zbog krvavih desni i sada lagano poteže brusilicu, pa malo jače, još jače, najjače. Metalni stalak u padu pogodi reflektorsku lampu, ova eksplodira i baca iskru u kantu punu vate i gaze.
Požar je mogao biti brzo ugašen i sigurno se ne bi proširio na cijelu zgradu, da otvor vatrogasnog crijeva nije misteriozno ispao iz ležišta. Bit će da se neko zaigrano dijete zavuklo ispod vozila.
A djeca se moraju igrati. Tako razvijaju svoje podle mozgiće. Zamislimo kakve bi posljedice izazvalo sputavanje djece? Da im stalno objašnjavamo što smiju, a što ne, da ih satima držimo u zagušljivim učionicama, gdje moraju mirno sjediti, slušati notorne bedastoće i poslije još razmišljati o njima, dok pišu domaće zadaće? Umjesto čovjeka, odgojili bismo dresiranog majmuna i svijet pun frustriranih umobolnika i nuklearnog oružja.
Zbog toga, radije dopuštam svojim kćerima da nesputano istražuju, samo neka se paze ako mi unište kompjutor!
One znaju da električni aparati ne smiju doći u kontakt s tekućinom. Ali, zaborave se i sjednu sa sokićem u ruci pred monitor. Dok kuckaju, kapljica kapne na tastaturu. I ne desi se ništa. A što će biti ako kapnu dvije? Ili tri?
Nije to destruktivnost, ne, nego kreativno razmišljanje. Koje samo valja usmjeriti na prave ciljeve.
"Hoće li čovjek ostati ćelav, ako mu iščupamo jednu vlas? Neće? A ako nastavimo čupkati vlas po vlas? Kad će oćelaviti, ha?"
"Ako je taj čovjek naš tata, onda je dovoljno da mu iščupamo...hm...sedamnaest vlasi."
"Ne", oponira mlađa sestra, kojoj matematika nešto bolje ide, "tata ima puno više kose. Trebat će iščupati bar četrdeset pet."
I tako sam uspješno usmjerila dječji istraživački poriv u pravcu dnevne sobe, gdje tatica Debeli, ne sluteći zla, leži na trosjedu, s daljinskim na trbuhu. Zatim sam se brzo uvalila u ispražnjeno mjesto za tastaturom i pokušala nakucati nešto zanimljivo, provokativno i duboko, ali ništa od svega toga nije mi padalo na pamet, niti igdje drugdje. U potrazi za inspiracijom, pretraživala sam pogledom prostor i ustanovila prisutnost paučine iznad police s knjigama. Ali, o paucima sam već pisala. I o knjigama, pa čak i o polici.
Spustila sam pogled do nižih sfera i u kutu iza vrata zamijetila nešto interesantno. Osim paučine, tu se ugnijezdila jedna neobična stvarčica. Okrugla, loptasta kao loptica, samo što ne služi za loptanje. Nego za natezanje i gnječenje, pa je zato klinci zovu 'gnjecavi jo-jo'. Veličine GM jabuke, lijepo stane u šaku i zgodno je držati je, a tek pustiti da odleti na gumici i prihvatiti natrag, ma milina jedna!
"Pazi, mama, unutra je želatina, ako pukne razlit će se po kompjutoru", upozorila me mlađa blizanka, privirivši na vrata. Zapravo, došla je po savjet, jer tatica pristaje na eksperimentalno čupanje kose, tek kad izračunaju koliko dugo će operacija potrajati, ako svake sekunde iščupaju jednu vlas, a on ih ima na glavi točno 10860?
"U dlaku toliko?"
"Da, kaže da ih je prebrojio, jednom dok je čekao tebe da se spremiš za večernji izlazak."
Umjesto savjeta dala sam djetetu kalkulator i žustro nastavila s jo-jo aktivnostima. Izgleda da potiču misaone procese. Zaista, nešto se pokrenulo i odjednom - rezervoar ideja se s praskom otvorio, a sadržaj šiknuo poput naftnog izvora. Po tastaturi, monitoru, pisaču, zvučnicima, portabl-televizoru i usisavaču koji je, uključen u struju i željan akcije, nijemo očijukao s prašinom i paučinom.
Iskrilo se, dimilo i svašta još.
Nakon što se iskobeljao iz skučenog prostora ispod pretpanog stola, gdje je teškom mukom napipao i izvukao utikač produžnog kabla, tatica se Debeli još dugo hvatao za glavu i čupao kosu, u pramenovima od otprilike dvadesetak vlasi, a blizanke su se podlo cerile na vratima.
Usprkos svemu, ja se ne osjećam krivom, nimalo.
Jednostavno, kad se jednom uhvati gnjecava loptica u ruku, nemoguće je othrvati se napasti. Mora se gnječiti i stiskati dok ne pukne, to je u ljudskoj prirodi. Nitko živ ne bi odolio!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 11.09.2005. u 13:52 sati.