subota, 26.02.2005.
JAZBINA
Stojim danas u ljupkom kvartovskom kafiću, otmjenog imena Jazbina i dok čekam da se pojavi moja frendica Marki, zabavljam se osluškujući razgovor dviju penzionerki, koje tamane mineralnu za obližnjim stolom.
"Si čula, Micika, kak je ona ženska rodila nezakonito dete i hitila ga v špajzu? Jezus Marija, to bi ubiti trebalo!"
"Pa je, ubila ga je, ne?"
"Ma nju bi ubiti trebalo!"
"Aha, nisam te razmela. Tak je, Fanika, i nju bi takaj trebalo isto - v špajzu!"
"Ne, Micika, nju bi trebalo prikopčati na struju!"
"Kaj na struju? Ja bi njoj zatvorila i struju i vodu i plin, kak su susedi Drotar, kad ni imala za platiti račune, pa nek onda proba živeti, prasica jedna!"
"Ne razmeš, Micika, ženska je kriminaljka! Ona je skrivala brentu, znači da je planirala devet meseci, smišlala je kak bu napravila ubojstvo..."
"Ili dulje, ko zna? Morti je isplanjirala i kak bu ostala trudna, ak se drapala s muškima iz predumišlaja? Kurva palandra, fuj! Ti mladi danas, sam o seksu razmišlaju, ccc..."
"Kak ne bi, Micika, kad se na teveju furt gole ženske šećeju i non-stop pripovedaju o slobodama i ludskim pravima..."
"Je, Fanika! I o tim konjtracepcijama i abortusima!"
"Umesto da mladima pokažeju pravi film o abortusu, kakav sam ja kod župnika gledala, da vidiju kak se nerođeno dete migolji i beži kad ga hoćeju abortirati, bokček!"
"Joj, sećam se, bilo je jemput na teveju! Kak su doktori hteli pozračiti maloga sa zelenim zrakama, a on je siromaček tak bežal i skakal i letil je okolo, je..."
"Ma ne, Micika, to ti je bil sajensfrikšn film, o Supermenovom sinu. Ali čula sam u crkvi kak su naši doktori zmrznuli petsto malih bebica i držiju ih u frižideru, zamisli!"
"Jezus dragi, sačuvaj nas!"
"Daj vam bog zdravlja, tetke! Imate dvije kune?", ubaci se tada prosjačić, ne stariji od deset godina.
"Nemamo niš! Ko te pustil nutra? Beži proć!", vrisnule su u duetu i nastavile razgovor.
"Je, Micika, zato moraš dojti na naš sastanak i potpisati petingciju!"
"A kaj je to?"
"To ti je dokument gde piše da sva dečica, od prvog dana začeća, moraju biti pod zaštitom, tak da ih niko više ne bi abortiral, ni zamrzaval i metal u špajze i frižidere. Zato jer su deca božji dar i naša briga, od svih nas..."
"Tetka, može kunu?", opet će prosjačić.
"Nemamo! Mrš!"
"Ko te učil prosit? Sram te bilo!"
"Jezus Marija! Moj geljdtašn!!!"
"Držite lopova!!!"
"Ljudi", tulila je gospa Fanika, "fkral mi je nofčanika! Sa celih pedeset kuna nutra, vrag lopovski! Koja je to prostitutka donesla na svet??? Kaj nikad ni čula za konjtracepciju i abortus, flundra jedna??? Ne bu reda dok ne uvedeju smrtnu kaznu, ne!!!"
Ali kako ponovno uvođenje smrtne kazne ipak iziskuje nešto vremena, dvojica su nestrpljivih skinsa smjesta izjurila van, za malim tatom. Premda se iz njihovog kratkog dijaloga dalo zaključiti kako nisu baš sigurni pripada li ovaj romskoj nacionalnoj manjini ili ne? Ali, izvjesno je da mu svakako namjeravaju prebrojiti sva krvna zrnca kad ga uhvate.
A ja nemoćno stojim kraj šanka, jalovo pipkajući pozivni za policiju na mobitelu, kojem je baš u nevrijeme krepala baterija.
I u tom mučnom času u Jazbinu upada mokra i zadihana Marki, sa mobitelom u ruci. Raspadnutim. A u drugoj - kišobran, svinut poput upitnika.
"Sori kaj kasnim, ali zamisli kaj se desilo? Pičim ja cestom, kad prema meni trči mali klinjo, a za njim jure dvojica odraslih tipova. I odmah vidim kaj je - gej par ima teskoca sa odgojem djeteta. A kako sam i ja, kao lezba, u istoj problematici, pohitam dečkima upomoć, da uhvatimo odbjeglog malca. Ali, kak sam se okrenula na raskršću, zapel mi je kišobran o semafor. I ja se rastepla uzduž i poprijeko! A jadni gej tateki ravno prek mene! Jedan je razbil nos, a drugi je nagnječil kuk i mobitel, koji mi je u padu izletil iz džepa. Koji peh! Klinac je zbrisal, a ja više nemam ni mobitel, ni kišobran i k tome - kasnim..."
"Nema veze, Marki! Važno je da si stigla živa, zdrava i čiste savjesti." A kako i ne bi? Put u Jazbinu popločen je najboljim namjerama.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:14 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
utorak, 22.02.2005.
MAJSTORICA I MARGARITA
Stojim neki dan u banci i uživam u zvucima prelijepe glazbe, dok mi službenica servira kapucchino, a direktor usrdno moli da im ukažem povjerenje i uzmem dugoročni kredit, bez kamata i jamaca. Ma, ne! Nego sam plaćala račune. A šalter za isplate - zatvoren zbog pauze. Iza linije diskrecije raste potmulo komešanje i zavjerenički žagor u brojnoj skupini umirovljenika. Lukava je to čeljad, bit će da nešto smišljaju. I zaista, iz grupe izlazi susjeda Klopotec, s obećanjem da 'bu ona sredila stvar'.
Poštapajući se o kišobran prilazi šalteru i kucka. Kuc-kuc!
"Gospica Margaritica!"
Dražesno oslovljena gospođa Margarita, inače, stanuje u našoj ulici i dobro poznaje susjedu Klopotec, još iz vremena dok je njezinoj zaigranoj škvadri bušila lopte, koje bi slučajno zatekla u svom dvorištu. Samo, trenutno ne igra graničara, nego pijucka kavicu i lista otmjeni ženski časopis. Kuc-kuc!
"Gospica Margaritica!"
Gospica Margaritica manikiranim kažiprstom otvara majušni prozorčić, uz kiseli osmjehić.
"Susjeda Klopotec, znate da ne smijem uzimati prek reda..."
"Znam, kak ne bi znala. Ne rivam se ja prek reda, nego vam moram nekaj važno reći. Čujte, ovi moji penzijoneri su već jako živčani od čekanja i to ne bu dobro...počeli su pričati grde stvari...o vlasti i političarima..."
"O, super!", naceri se gospođa Margarita.
"Bome, ne štediju ni upravu banke!"
"Hehehe!"
"A da znate da i o vama svakaj pripovedaju!"
"O meni?", zainteresirala se Margarita.
"Aha! O vašim privatnim stvarima. Tak vas tračaju da mi je sve muka slušati..."
"Mene???"
"Da, kak ste bivšem mužu nabili rogove s kim god ste stignuli i maltretirali ga sve dok nije, siromaček, pobegel od vas..."
"Kaaaj???"
"Je, ja sam im isti čas rekla - da kak se moreju tak zmišlavati? Svi znaju da je gospica Margarita poštena, vredna ženska i uzorna mamica, ali oni se ne daju krstiti, ma kakvi, nego da menjate lubavnike kak kuhinske krpe i da sve novce od aljimentacije stumplate na provode..."
"Ko, ja???"
"Veljim vam da sam se posvadila sa tima prascima i prasicama, tak me znerviralo kaj su žlabrali o vama, evo poglećte - kak mi se ruke treseju! Moram iti doma - popiti apaurinčeka. Nego vas lepo prosim, dajte mi isplatite penziju sad kad sam tu, jer nemrem natrag među onu bagru. Zgadili su mi se i nećem više imati posla s njima!"
Vrijedni manikirani prstići gospice Margarite začas su ispunili obrasce, napunili geldtašn susjede Klopotec i s treskom zatvorili šalter.
A Klopotecka je, uz sućutni uzdah, izvijestila svoje penzionere o rezultatu mislije:
"Dečki, cure, kaj da vam veljim? Morti bute čekali celi dan. Ja sam je probala odobrovoliti, dala sam sve od sebe, ali nejde! Ljuta je kaj vrag!!!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:49 - Dodaj komentar
(22) - Print
- #
subota, 19.02.2005.
VIRTUALNI DNEVNIK JEDNE LJUBAVI
Dok ljubav nije ušla u moj život, bio sam sasvim običan mladić. Škola mi je išla dobro i dovoljno, a ponekad sam se i isticao, osobito kad bih nosio majicu s natpisom 'snifam ljepilo'. Nakon nastave, pomagao sam majci u organiziranju escort-usluga, a slobodno sam vrijeme provodio u telepatskim kontaktima sa žiteljima sazviježđa Andromeda.
Ali, kad se pojavila Ona - sve je palo u drugi plan. Pao sam osmi razred, po drugi put i zbog rastresenosti pobrkao klijente, te zamalo upropastio majci biznis, pa mi je uskratila džeparac. Nije mi bilo važno, prodao sam teleskop, da bih imao za izlaske.
Nazivao sam Nju svakih pola sata i pitao - hoće li izići sa mnom van? Govorila je - hoće, hoće, a zatim padala u neke tuge, kao mrtvo voće... I obično bi tada spustila slušalicu. Zapravo, nisam baš sasvim razgovjetno čuo da 'hoće, hoće', nešto je mrmljala, ali to je prokušana ženska taktika - 'pravim se nedostupna, da on jače zagrize'. Jasno kao dan, dovoljno je prolistati spomenare koje cure nose u školu, u svakom piše isto: "Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva..." I tako većina muškaraca ostaje romantično blokirana. Ali, ja sam smislio dostojan odgovor:
Da, moram ti prići!
Jer me tvoje grudi
čarolijom mame
u ljubavni splet,
na njima mi leži
smisao života,
a pol metra niže:
cijeli moj svijet!
Da bih dokazao da mislim ozbiljno, oblijepio sam svojim prekrasnim stihovima cijelu Njezinu ulicu. Nakon čega je uslijedila sudska zabrana pristupa. U tom trenutku znao sam da je stvarno luda za mnom, ali mislim da je ipak malo pretjerala sa igranjem igrica.
Grozničavo sam smišljao slijedeći potez. Da izvedem pokušaj samoubojstva, pa da me nakon toga Ona posjeti u bolnici ili da se uvučem kroz prozor Njezine sobe, strpam je u vreću i otmem? A možda bi bilo najbolje pridružiti se javnom prosvjedu ljubitelja životinja i onda se pred TV-kamerama skinuti gol i zaprositi Njezinu ruku?
Tko zna kakvu bih glupost napravio, da me frend iz razreda nije uputio ovamo - na blog.
I otada, sve što želim reći Njoj - napišem ovdje - u Dnevnik jedne ljubavi. Znam da Ona čita moj blog i žali zbog svoje nepromišljenosti. Kad skupi hrabrost, javit će se i bit ćemo sretni. A u međuvremenu - pišem.
Moj život se, iz parka nasuprot Njezine kuće, preselio na internet. I imam mnoštvo pohvalnih komentara. Od dečki i cura, koji su osjećajni poput mene i duboko proživljavaju svoje ljubavi.
Nedavno sam dao i inetview za novine. Jedna starija novinarka, prijateljica kume od moje tetke, našla se na sto muka, jer je morala napisati nešto o blogu, a ne umije niti uključiti kompjutor. Srećom, tetka joj je ugovorila razgovor sa mnom i ja sam sve lijepo objasnio - da je blog jedno divno mjesto na internetu, gdje se okuplja zaljubljena mladež i piše romantične sastavke i pjesme, posvećene svojim ljubavima.
I sad odjednom, na moj blog dolaze neki bijesni ljudi i ljute se - zašto lupam gluposti u medijima? Jer da ima mnogo blogova koji se bave politikom i naukama i raznim filozofijama. Da neke blogove pišu pravi pisci, koji nisu seksualno ugroženi klinci i da je zbog mojeg neodgovornog trabunjanja, jedan navodno slavni kritičar proglasio sve blogere za 'pisce traljavih intimnosti'.
Ne znam, ja nikad nisam čuo za tog kritičara, mislim da je glupi senilac i baš me briga za njega. Niti sam čitao te dosadne staračke blogove, na kojima nema ništa o ljubavi. Uostalom, mislim da smo mi, zatreskani, u nadmoćnoj većini. A oni ostali, tobože pametni, ako im se naši nastupi u medijima ne sviđaju, neka istupe u svoje ime. Samo, čini mi se da se to neće tako brzo desiti. Ipak smo mi, mladi i ludo zaljubljeni, novinarima daleko zanimljiviji.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 13:56 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
utorak, 15.02.2005.
ROMEO, ROMEO, ROMEO I JULIJA
(Noć. Capulletijev vrt. Julija stoji na balkonu.)
JULIJA: Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?
ROMEO: Zato jer su me majka i otac tako nazvali.
JULIJA: Tko si ti, tu pod plaštem noći?
ROMEO: Vaš novi vrtlar Romeo. Došao sam zaliti biljčice u vrtu, jer nisam dospio tokom dana...
JULIJA: Dobro, vrtlaru. Samo, pazi dok zalijevaš oko kuće - nikako nemoj stati ispod balkona. Danas su radnici probijali nova vrata za podrum, pa tu zjapi duboka rupa.
VRTLAR: Hvala na upozorenju, mlada gospodarice.
(Vrtlar pali fenjer, vješa ga kraj bunara i izvlači vodu za zalijevanje. Iz neosvijeteljenog dijela vrta čuju se koraci, netko dolazi.)
JULIJA (stoji na balkonu, osluškuje): Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?
VRTLAR: Rekao sam već da su me tako roditelji...
JULIJA: Ma tko tebe pita?
ROMEO: A zašto ne bih bio Romeo? Baš je lijepo ime. Dao mi ga krsni kum, jer i on se isto zove Romeo.
JULIJA: Tko si ti, tu pod plaštem noći?
ROMEO: Vaš novi kuhar Romeo. Krenuo sam u ostavu provjeriti zalihe i postaviti mišolovke.
JULIJA: Dobro, kuharu. Ali pazi dok prolaziš kraj kuće, ispod balkona je duboka rupa.
KUHAR: Hvala, mlada gospodarice.
(Dugo se čuje samo škripanje čekrka na bunaru i pljuskanje vode. Odjednom, koraci iz neosvijetljenog dijela vrta.)
JULIJA: Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?
ROMEO: Zanimljivo pitanje! Zaista, zašto?
JULIJA: Kad ime nije ništa! Što nazivljemo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom...
ROMEO: Hm, točno...Baš šteta što nemam vremena baviti se filozofskim temama, jer mi dani prolaze uglavnom u društvu brojeva. Neprekidno brojim - mnoge posjede koji mi pripadaju, dvorce širom Evrope, ergele konja, proizvode iz mojih radionica i dakako, goleme količine zlatnika, koji se danonoćno slijevaju u moju riznicu. Ja sam, naime, bogati trgovac i došao sam sklopiti posao sa gospodinom Capulletijem.
JULIJA: Tako ste uspješni, a još sasvim mladi?
TRGOVAC ROMEO (primiče se balkonu): Dvadeset i dva ljeta punim.
JULIJA: Pazite, ispod balkona je rupa, radije se odmaknite!
(Trgovac Romeo se odmiče od kuće i prilazi bunaru. Obasja ga svjetlo vrtlarevog fenjera.)
JULIJA: Oh, vi ste veoma naočit muškarac, mladi trgovče!
TRGOVAC ROMEO: Mnogi tako kažu.
JULIJA: Vaša je supruga zacjelo veoma sretna žena?
TRGOVAC ROMEO: Vjerujem da bi bila sretna, kad bih je imao. Ali djevu koju bih poželio zaprositi - još nisam sreo. Sve do sada...
JULIJA. Oh! Znate što, mladi trgovče? Nema smisla da usred noći lupate na vrata i budite moje roditelje. Ja ću sići i u tišini vas pustiti u kuću. A zatim - nudim vam svoje društvo, do kraja živo...ovaj, hoću reći, do jutra, hihi...
TRGOVAC ROMEO: Iznenadnu naklonost prelijepe Fortune zar bi itko odbiti mogao?
(Vrtlar je završio s poslom, skida fenjer i odlazi iz vrta.)
JULIJA (popravlja frizuru, ulazi u sobu, zove mladu služavku): Dođi ovamo, ogrni se mojim velom, stoj na balkonu i čekaj. Kad dođe neki klinac od sesnaest godina i počne baljezgati o sjajnom suncu, blijedom mjesecu i djevojačkim očima, blistavim poput zvijezda, reci mu da ne čuješ dobro - neka priđe bliže balkonu!!!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 05:54 - Dodaj komentar
(27) - Print
- #
subota, 12.02.2005.
ŽENA BEZ MAŠTE
"Marki je trenutno veoma zauzeta, baš je usred važnog poslovnog sastanka i nije u mogućnosti da se javi. Podsjetit ću je da vas nazove kasnije", glasio je tekst Markine sekretarice. A čitala sam ga ja, sa zgužvane salvete, svaki puta kad bi zasvirao Markin mobitel. Jer Marki je veoma zauzeta gledanjem TV-a sa mojeg trosjeda i ima važan sastanak sa zdjelom punom grickalica. I ne može se javiti, zbog punih usta, a i zato jer ne želi. Što me, moram priznati, veoma čudi. Da Marki, kao deklarirana gejlezba, izbjegava komada i to ne bilo kakvog, nego...
"Veliš, Marki, izgleda baš kao Angelina Jolie?"
"Da, kao klon, replikantica, jednojačana blizanka..."
"I ti se ne želiš javiti curi koja je pljunuta Anđa Đoli?"
"Ne, taman bila hračnuta i zrigana Đoli! Ženska nije normalna!"
"Ma daj, Marki! Zgodna je, mlada i po profesiji liječnica, kaj joj fali?"
"Laže! Nije doktorica, nego medicinska sestra..."
"A jesi našla kaj buš joj zamjerila! Većina ljudi se na netu predstavi u nešto ljepšem svjetlu, uobičajna stvar."
"Ma nije to u pitanju, nego je manijak!"
"Seksualno poremećena?"
"Da, totalno je nastrana i abnormalna!"
"Zar to nije upravo ono što se u gejlezbo krugovima traži, mislim, nastranost?"
"Da, ali ne tolika!"
"Znači, do te mjere je pohotna, da je čak i tebi previše?"
"Oh, da mi je sresti jednu takvu!"
"Nego? Voli grubosti?"
"Ha, sado-mazo bih, do neke granice, podnijela!"
"Želi u troje - da uključite frajera?"
"Čak bih se i s time donekle složila, kad je takav komad u pitanju..."
"Čuj Marki, sad mi je dosta! Ne bum ti dala mira, dok mi točno ne objasniš kaj ta Penicilinka izvodi na seksualnom planu? I hoću detalje!"
"Izvodi da nikakvih detalja nema."
"A kak to postiže?"
"Tako što laže! I to loše, jer nema mašte..."
"Gdje laže, u krevetu?"
"Ne, nego na netu. Dođe na lezbo-chat i lažno se predstavlja kao takva..."
"A zapravo je strejterica?"
"Nije ni to, nema dečka. Ni obitelj. Nema nikog u životu, očajno je usamljena, depresivna, bezidejna i sama sebi dosadna, a silno želi pridobiti neko žensko stvorenje da joj bude nerazdvojna frendica. I kud je baš zapela za mene? Kak sam joj ja zabavna, super i otkačena!"
"A neće seks? Nego te uporno zivka samo zato jer želi da dođeš k njoj, tak da skupa gledate TV, grickate kikiriki i da cijelu večer sluša tvoje gluposti? I nju bi takva tlaka beskrajno usrećila?"
"Da, shvatila si, napokon! I sad reci - jel ona normalna?"
E pa, stvarno - nije!!!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 11:41 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
četvrtak, 10.02.2005.
O SLAVNIM ŽENAMA
Drage čitateljice, ženski internet časopis Morona nudi vam pregršt zanimljivosti, od kojih biste dobili kronične gastrointestinalne konvulzije, da ste duševno normalni. Ali s obzirom da niste - evo niza savjeta kako Ga zadovoljiti i usrećiti, kad se umoran vrati sa svog odgovornog posla u gradskoj kanalizaciji. I dakako, provjereni recepti za postizanje vječne mladosti, ljepote, vitkosti, uspješnosti i spremnosti na shopping. Koje samo za vas pišu ofucane, dosadne alkoholičarke, jer ih nitko osim nas neće zaposliti, budući da ništa pametno ne znaju raditi, a smatraju se intelektualkama.
Pored stalne rubrike Priče i basne iz života bogatih i slavnih, u kojima možete uživati tokom predaha između kućanskih i inih obaveza, a osobito ako su vam se u mozgu naselili mikroorganizmi otporni na sve poznate antibiotike, u novom broju donosimo - senzacionalne ispovijesti poznatih žena! Upitnik Ne volim/Volim za naše vjerne čitateljice ispunila je Milka Krmelj, urednica, voditeljica, ton-majstorica i DJ radija Prek plota, najslušanije postaje u Donjem Gumnu.
Milka Krmelj, ekskluzivno!
Ne volim:
vremenske nepogode i protuprirodne katstrofe, ljude što se žale da im je teško pa me traže novce, radio i TV emisije gdje se nerazumljivo priča, dosadne knjige, čitat, kad me pitaju kad ću se udat, pospremat i čistit, prat i peglat robu, ljude što puno čitaju pa blebeću svašta, rano se ustat i puno radit, kad mi neko govori što valja a što ne, davat poklone za svadbe i krštenja, dvolične osobe koje se prave da su prijatelji a kad pitam za pišivih sto eura - kaže da nema.
Volim:
livade, vjetar, sunce, domaće životinje, kad me neko škaklja pa se smijem, da mogu govorit drugima šta valja a šta ne, boju pljesnjive kuruze, svoju radio-stanicu, putovat do Zagreba, nosit hulahopke na gaće, kliberit se, trošit novce, dobit novce, gledat kino, plastične operacije, naše Sveučilište što su mi dali diplomu, najest se krvavica sa zeljem, slušat muziku bilo koju - da nešta drnda nek je veselo.
U slijedećem broju upitnik Ne volim/Volim ispunit će pjevačica, TV-voditeljica i spisateljica Manda Preklapača, samo za čitateljice Morone! Kojima uredništvo želi puno sreće i uspjeha, te neometan napredak cerebralne ishemije, do slijedećeg čitanja!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 02:59 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
utorak, 08.02.2005.
SLUČAJ CRNOG PETRA
Jednog srpanjskog ponedjeljka, tokom rutinskog jutarnjeg obilaska rubnih područja Las Vegasa, policijska je patrola na odlagalištu otpada iza streljane pronašla golo tijelo sredovječnog bijelca, sa šest prostrijelnih rana u prsima, alpinistickim cepinom u glavi, žlicom u grkljanu i vilama u trbuhu. Elitni tim 57. policijske stanice odmah počinje s istragom: radi li se o ubojstvu, nesretnom slučaju ili je luda zabava u nekom striptiz-baru za dame krenula u neželjenom smjeru?
Dok vrhunski istražitelji pokušavaju odrediti identitet žrtve, forenzičarka Gummyflex preuzima truplo i nakon višesatne obdukcije zaključuje da su ozljede nanesene s izvjesnom namjerom, koju je zasad nemoguće pouzdano utvrditi, ali najvjerojatnije da se naruši fizički integritet. Analiza DNK iz drvene drške vila ukazuje da dotični predmet vodi porijeklo od endemske patuljaste omorike Yellowstonea, kao i DNK preminulog. Koji isto potječe iz gorštačkih predjela Wyominga.
Rezultati do kojih su došli istražitelji podudarali su se sa forenzičkim nalazom - pokojnik je prepoznat kao Peter Smartass, rođen u planinarskoj kolibi na Dead Indian Peaku, po zanimanju profesionalni kockar, poznat pod nadimkom Crni Petar. Proslavio se time što je proteklog vikenda uspio srušiti banku u tri najveća gradska casina, a zadnji puta viđen je u nedjelju poslijepodne, kako u društvu vlasnika dotičnih kockarnica ulazi u crni Lincoln, da bi slično vozilo iste večeri bilo zamijećeno u blizini streljane, koja također pripada trojici spomenutih biznismena.
Spremno se odazvavši pozivu na saslušanje, oni su potvrdili iskaze svjedoka - sa preminulim Peterom Smartassom sastali su se da bi proslavili njegov trostruki dobitak, te su u to ime popili nekoliko pića, provozali se gradom i stali iza streljane, gdje su poveli prijateljsku raspravu o poeziji Thomasa Stearnsa Eliota, s posebnim osvrtom na Umorstvo u katedrali.
Međutim, Peter Smartass ubrzo je izrazio želju da malo prošeta, te je izišao iz automobila, a oni su se, ne sluteći zla, vratili u grad.
Nadzornik streljane potvrdio je njihovu priču - da, u nedjelju uvečer vidio je sredovječnog muškarca kako izlazi iz crnog Lincolna i polako šeće oko odlagališta otpada. Samo desetak minuta kasnije zamijetio je jednu tamnu pojavu kako se šulja u mraku iza streljane, slijedeći usamljenog šetača. U policijskoj stanici nadzornik je razgledao albume sa fotografijama registriranih prijestupnika i sa stopostotnom sigurnošću prepoznao lice čovjeka kojeg je vidio s leđa prethodne večeri.
Osumnjičeni je identificiran kao Dungy Whogivesashit, nezaposleni Afroamerikanac, koji živi u blizini streljane i bavi se skupljanjem neupotrebljivog otpada, te preradom u upotrebljivi. Nakon povratka iz Zaljevskog rata povremeno je čistio staje na farmama srednjeg zapada, što objašnjava porijeklo vila nađenih u trbuhu žrtve. Analizom predmeta u kuhinji njegovog stana utvrđeno je da od jedaćeg pribora koristi samo žlicu, a još kao maloljetnik bio je osuđen zbog krađe u dućanu alpinističke opreme. Meci u prsnom košu žrtve, ispaljeni iz šest različitih cijevi, vjerojatno su zalutali iz streljane kroz otvore za ventilaciju, te slučajno pogodili već mrtvo tijelo Petera Smartassa, glasilo je izviješće forenzičarke Gummyflex, a balističko vještačenje izdvojilo je sest odgovarajucih revolvera iz arsenala registriranog za potrebe streljane.
Tako je policija Las Vegasa uz pomoć najsuvremenijih znanstvenih metoda riješila još jedan nadasve misteriozan slučaj.
Dungy Whogivesashit osuđen je na 720 godina zatvora, dvije doživotne robije i studij modnog dizajna, bez prava na pomilovanje.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:41 - Dodaj komentar
(13) - Print
- #
četvrtak, 03.02.2005.
TEATAR OKRUTNOSTI
"Svatko je odgovoran za vlastiti život i zdravlje. Bolesnici su ljudi koji se zločinački odnose prema sebi, krivi su i ne zaslužuju milost, kao ni okorjeli kriminalci."
Moram priznati, ima nekog smisla. Čudnog i sumnjivog. Samo, u čemu je catch? Otkad Marki navija za oficijelnu medicinu? I to na mojem kompiću, jer se njezin iznenada razbolio. Vjerojatno svojom krivicom. Ali, ja mu rado opraštam, jer mi time omogućuje da virkam preko Markinog ramena i čitam daljnji chat sa osobom pod maštovitim nickom Penicilin. Koja se žali kako je maltretiraju njezini glupi pacijenti. Umjesto da zahvali sudbini na milosti. Jer, kako bi tek prošla da su, kojim slučajem, pametni?
I Marki joj uporno daje za pravo. Marki, kojoj su liječnici, ne tako davno, htjeli sprašiti u venu kanister ženskih hormona. A odustali su tek kad je homoseksualnost službeno prekrižena na spisku boleština. I umjesto da bude osvetoljubiva kučka, kao što joj i priliči, ona tjera vodu na njihov mlin.
"Da sam na tvom mjestu, ja bih za početak izbacila iz ordinacije sve pušače i alkose. Mrš na odvikavanje! Zatim, lijene mrcine koje život provode u sjedećem položaju i žderu, kao da su plaćeni za uništavanje štetne hrane. A skupa s njima izbacila bih i živčane luđakinje, koje histeriziraju sa dijetama. Nakon njih, otkantala bih žrtve profesionalnih oboljenja. Što oni hoće? Umjesto da promijene posao, gnjave liječnika. Htio bi imati menadžerska primanja, a kuka zbog stresa? Nek se prekvalificira u smetlara, pa će mu sve biti ravno. I uštedjet će zdravstvu dva-tri bypassa. A tek blesani koji pokupe zaraze! Što ne paze gdje se smucaju, ccc... Iskreno, divim ti se kako izdrzis s takvom stokom!!!"
O, da nas bar službeno proglase za stoku, mislim ja. Onda bismo imali pravo na veterinarsku zaštitu. Što je daleko povoljnije. Jer, još nisam čula da je ijedan veterinar grubo vrijeđao svoju pacijenticu i nazivao je kravom, čak ni gospođu Šarulju kad se neoprezno najede djeteline u poodmakloj trudnoći. I sumnjam da postoji veterinar koji ima srca izdirati se na bolesnu svinju - da nije čudo što ima crijevne parazite, kad svašta trpa u gubicu i živi u svinjcu!
Ne, takve svinjarije rezervirane su samo za ljudske uši!
Stoga stvarno namjeravam pozvati Marki na red! Zna dobro da ne trpim okrutnosti, a volim snimati njezine razgovore. I onda mi ovako nateže živce.
"Marki, kak se osjećaš, kako zdravlje, mozak i ostale drangulije?", priupitah, kad se konačno odlijepila od monitora.
"Super! Kaj pitaš?"
"Vidim da visiš na medicinskom chatu, ne?"
"Ne! Bila sam na svojem chatu, regularnom..."
"Gejlezbo?"
"Aha! Ova Penicilinka je komad i pol. Malo je zamorna, puna je sebe i svoje profesije, treba joj laskat i izvodit predstave, ali vrijedilo je truda. Dala mi je broj mobitela!"
A tako! U tom slučaju, Marki, opraštam ti. U ljubavi i ratu - sve je dozvoljeno!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:47 - Dodaj komentar
(20) - Print
- #
utorak, 01.02.2005.
IMATI I NEMATI
Danas su mi ukucani velikodusno odobrili izlazak, pa sam u društvu frendice Marki prošetala gradom. U strogom centru ugledasmo novootvoreni butik, privlačnog imena Vertigo. I zaista, u izlogu stoje cijene od kojih normalan, pošten svijet dobiva vrtoglavicu. Tko li samo kupuje na takvim mjestima?
"Vidi je, ljigavicu", vrisne Marki.
Stvarno, u butik ulazi napirlitana spodoba, inače urednica razvikanog ženskog časopisa. Nekad davno Marki joj je poslala dvije erotske priče. Koje je ova promptno objavila, ali je propustila doznačiti honorar. Nije čudo da može kupovati u Vertigu, žena zna s novcem. A koji apetit ima! U ciglih pet minuta nakrcala je puni naramak dronjaka i pravac u kabinu.
"Ha, da nam je sad kamera, pa da uletimo unutra, usnimimo celulitičnu pozadinu i pošaljemo fotke konkurentskom časopisu", sanjarim ja naglas.
"Imam bolju ideju", reče Marki i uđe u shop.
"Joj, krasnih li trapki sa zmazanom fazonicom, za samo 1700 kuna! Dajte mi, molim vas, ove i broj manje, može i broj veće, sve ću isprobati", dogovori Marki s prodavačicom, pa pohitasmo u raskošnu kabinu, veličine moje kuhinje.
"Čuj sister, misliš da bracek i Ivančica kane osporiti oporuku?", zapita me unutra poluglasnim šapatom.
"Ne znam, možda, vjerojatno", odgovorim uvjerljivo.
"Nek im bude, ne mogu nam niš dokazat! Pokojna teta ostavila je svima jednako, uključujući i nakit. Samo, nije specificirala sadržaj škrinjice. Sva sreća kaj smo na vrijeme sklonile kamenčiće. A ovi nek se kolju oko zlatnine, baš nas briga..."
"Ma da, zlato je sitnica u usporedbi s kamenjem", potvrdim ja.
"Možemo utopit na crno, prek moje veze u Amsterdamu. Ali, moramo pričekat bar godinu-dvije dok se duhovi smire."
"Nema problema, roba je na sigurnom."
"Samo, pazi da ne zaboravimo mjesto! Južni prilaz otoku, 30 koraka od WC-a prema veslačkoj stazi, ispod debele topole. A da ih ipak premjestimo? Jarun je frekventna lokacija, mogao bi netko..."
"Naći?", čudim se ja. Pa nastavim: "Tko bi kopao metar i pol u dubinu, kaj ti je?"
"Ne znam, valjda sam se udebljala", reče Marki, bezuspješno pokušavajući zakopčati veće traperice.
Kad smo napokon izišle van, susjedna je kabina bila prazna. Prodavačice su razvrstavale krpe na police, negodujući:
"Mogla je bar nešto kupit, kad je već cijeli tovar unijela u kabinu, ccc..."
"A kak je samo izjurila van, nije ni pozdravila!"
"Ha, možda se sjetila da mora nekaj hitno obaviti", ubaci se Marki u razgovor, vraćajući hlače, "na primjer - skoknuti u željeznariju, po jednu dobru lopatu!"
"Fino", nastavi kad smo se našle vani, " a sad idemo u foto-shop, po film za noćno snimanje u prirodi. Tvoja kamera s daljinskim objektivom još funkcionira?"
"Da, Marki, ali nisam baš oduševljena planom koji uključuje smucanje po Jarunu u gluho doba noći..."
"Je, ova sigurno ne bude krenula prekopavat javnu povrsinu usred bijela dana. A zamisao je tvoja - da je fotkamo u nezgodnoj situaciji i objavimo, ne?"
Istina! Tko mi je kriv što imam ideje?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 15:36 - Dodaj komentar
(7) - Print
- #
|
|
|
