Dok ljubav nije ušla u moj život, bio sam sasvim običan mladić. Škola mi je išla dobro i dovoljno, a ponekad sam se i isticao, osobito kad bih nosio majicu s natpisom 'snifam ljepilo'. Nakon nastave, pomagao sam majci u organiziranju escort-usluga, a slobodno sam vrijeme provodio u telepatskim kontaktima sa žiteljima sazviježđa Andromeda.
Ali, kad se pojavila Ona - sve je palo u drugi plan. Pao sam osmi razred, po drugi put i zbog rastresenosti pobrkao klijente, te zamalo upropastio majci biznis, pa mi je uskratila džeparac. Nije mi bilo važno, prodao sam teleskop, da bih imao za izlaske.
Nazivao sam Nju svakih pola sata i pitao - hoće li izići sa mnom van? Govorila je - hoće, hoće, a zatim padala u neke tuge, kao mrtvo voće... I obično bi tada spustila slušalicu. Zapravo, nisam baš sasvim razgovjetno čuo da 'hoće, hoće', nešto je mrmljala, ali to je prokušana ženska taktika - 'pravim se nedostupna, da on jače zagrize'. Jasno kao dan, dovoljno je prolistati spomenare koje cure nose u školu, u svakom piše isto: "Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva..." I tako većina muškaraca ostaje romantično blokirana. Ali, ja sam smislio dostojan odgovor:
Da, moram ti prići!
Jer me tvoje grudi
čarolijom mame
u ljubavni splet,
na njima mi leži
smisao života,
a pol metra niže:
cijeli moj svijet!
Da bih dokazao da mislim ozbiljno, oblijepio sam svojim prekrasnim stihovima cijelu Njezinu ulicu. Nakon čega je uslijedila sudska zabrana pristupa. U tom trenutku znao sam da je stvarno luda za mnom, ali mislim da je ipak malo pretjerala sa igranjem igrica.
Grozničavo sam smišljao slijedeći potez. Da izvedem pokušaj samoubojstva, pa da me nakon toga Ona posjeti u bolnici ili da se uvučem kroz prozor Njezine sobe, strpam je u vreću i otmem? A možda bi bilo najbolje pridružiti se javnom prosvjedu ljubitelja životinja i onda se pred TV-kamerama skinuti gol i zaprositi Njezinu ruku?
Tko zna kakvu bih glupost napravio, da me frend iz razreda nije uputio ovamo - na blog.
I otada, sve što želim reći Njoj - napišem ovdje - u Dnevnik jedne ljubavi. Znam da Ona čita moj blog i žali zbog svoje nepromišljenosti. Kad skupi hrabrost, javit će se i bit ćemo sretni. A u međuvremenu - pišem.
Moj život se, iz parka nasuprot Njezine kuće, preselio na internet. I imam mnoštvo pohvalnih komentara. Od dečki i cura, koji su osjećajni poput mene i duboko proživljavaju svoje ljubavi.
Nedavno sam dao i inetview za novine. Jedna starija novinarka, prijateljica kume od moje tetke, našla se na sto muka, jer je morala napisati nešto o blogu, a ne umije niti uključiti kompjutor. Srećom, tetka joj je ugovorila razgovor sa mnom i ja sam sve lijepo objasnio - da je blog jedno divno mjesto na internetu, gdje se okuplja zaljubljena mladež i piše romantične sastavke i pjesme, posvećene svojim ljubavima.
I sad odjednom, na moj blog dolaze neki bijesni ljudi i ljute se - zašto lupam gluposti u medijima? Jer da ima mnogo blogova koji se bave politikom i naukama i raznim filozofijama. Da neke blogove pišu pravi pisci, koji nisu seksualno ugroženi klinci i da je zbog mojeg neodgovornog trabunjanja, jedan navodno slavni kritičar proglasio sve blogere za 'pisce traljavih intimnosti'.
Ne znam, ja nikad nisam čuo za tog kritičara, mislim da je glupi senilac i baš me briga za njega. Niti sam čitao te dosadne staračke blogove, na kojima nema ništa o ljubavi. Uostalom, mislim da smo mi, zatreskani, u nadmoćnoj većini. A oni ostali, tobože pametni, ako im se naši nastupi u medijima ne sviđaju, neka istupe u svoje ime. Samo, čini mi se da se to neće tako brzo desiti. Ipak smo mi, mladi i ludo zaljubljeni, novinarima daleko zanimljiviji.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 19.02.2005. u 13:56 sati.