Danas su mi ukucani velikodusno odobrili izlazak, pa sam u društvu frendice Marki prošetala gradom. U strogom centru ugledasmo novootvoreni butik, privlačnog imena Vertigo. I zaista, u izlogu stoje cijene od kojih normalan, pošten svijet dobiva vrtoglavicu. Tko li samo kupuje na takvim mjestima?
"Vidi je, ljigavicu", vrisne Marki.
Stvarno, u butik ulazi napirlitana spodoba, inače urednica razvikanog ženskog časopisa. Nekad davno Marki joj je poslala dvije erotske priče. Koje je ova promptno objavila, ali je propustila doznačiti honorar. Nije čudo da može kupovati u Vertigu, žena zna s novcem. A koji apetit ima! U ciglih pet minuta nakrcala je puni naramak dronjaka i pravac u kabinu.
"Ha, da nam je sad kamera, pa da uletimo unutra, usnimimo celulitičnu pozadinu i pošaljemo fotke konkurentskom časopisu", sanjarim ja naglas.
"Imam bolju ideju", reče Marki i uđe u shop.
"Joj, krasnih li trapki sa zmazanom fazonicom, za samo 1700 kuna! Dajte mi, molim vas, ove i broj manje, može i broj veće, sve ću isprobati", dogovori Marki s prodavačicom, pa pohitasmo u raskošnu kabinu, veličine moje kuhinje.
"Čuj sister, misliš da bracek i Ivančica kane osporiti oporuku?", zapita me unutra poluglasnim šapatom.
"Ne znam, možda, vjerojatno", odgovorim uvjerljivo.
"Nek im bude, ne mogu nam niš dokazat! Pokojna teta ostavila je svima jednako, uključujući i nakit. Samo, nije specificirala sadržaj škrinjice. Sva sreća kaj smo na vrijeme sklonile kamenčiće. A ovi nek se kolju oko zlatnine, baš nas briga..."
"Ma da, zlato je sitnica u usporedbi s kamenjem", potvrdim ja.
"Možemo utopit na crno, prek moje veze u Amsterdamu. Ali, moramo pričekat bar godinu-dvije dok se duhovi smire."
"Nema problema, roba je na sigurnom."
"Samo, pazi da ne zaboravimo mjesto! Južni prilaz otoku, 30 koraka od WC-a prema veslačkoj stazi, ispod debele topole. A da ih ipak premjestimo? Jarun je frekventna lokacija, mogao bi netko..."
"Naći?", čudim se ja. Pa nastavim: "Tko bi kopao metar i pol u dubinu, kaj ti je?"
"Ne znam, valjda sam se udebljala", reče Marki, bezuspješno pokušavajući zakopčati veće traperice.
Kad smo napokon izišle van, susjedna je kabina bila prazna. Prodavačice su razvrstavale krpe na police, negodujući:
"Mogla je bar nešto kupit, kad je već cijeli tovar unijela u kabinu, ccc..."
"A kak je samo izjurila van, nije ni pozdravila!"
"Ha, možda se sjetila da mora nekaj hitno obaviti", ubaci se Marki u razgovor, vraćajući hlače, "na primjer - skoknuti u željeznariju, po jednu dobru lopatu!"
"Fino", nastavi kad smo se našle vani, " a sad idemo u foto-shop, po film za noćno snimanje u prirodi. Tvoja kamera s daljinskim objektivom još funkcionira?"
"Da, Marki, ali nisam baš oduševljena planom koji uključuje smucanje po Jarunu u gluho doba noći..."
"Je, ova sigurno ne bude krenula prekopavat javnu povrsinu usred bijela dana. A zamisao je tvoja - da je fotkamo u nezgodnoj situaciji i objavimo, ne?"
Istina! Tko mi je kriv što imam ideje?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 01.02.2005. u 15:36 sati.