Maksova maksimala

nedjelja, 29.01.2012.

ŠTO DALJE OD HRVATSKOG MORALA

U subotu oko osam sati ujutro nebo iznad Ogulina bilo je potpuno išarano onim bijelim prugama što ih ispuštaju avioni u svrhu nečega i nekoga. Kada sam pročitao razmišljanja Krešimira Mišaka koji je i sam odstupio od normalnog razmišljanja povučen svojom tv-emisijama Na rubu znanosti, i nakon gostovanja u toj emisiji Davida Ickea, počeo sam i sam vjerovati da je svijet krenuo k Vragu. Da li se vrag piše velikim slovom? Ili da ga titlujemo sa „šejtan“, „đavo“. Kad smo već kod titlovanja upravo sam pročitao novinara Darka Lukića kako je gledao srpski film s titlovima i da je u filmu izraz „pička“ preveden kao „pizda“. To je hrvatski! U Anićevom Rječniku hrvatskoga jezika te dvije riječi su istoznačnice, ali se sjećam srpskog filma iz nekih sedamdesetih godina prošloga stoljeća; Variola vera, gdje u jednoj sekvenci Rade Šerbeđija tumači razliku imeđu ta dva izraza i kazuje; Pička je ženski spolni organ, a pizda je karakterna osobina. Obaju spolova.
Krešimir Zubak kazuje da su ti tragovi kemijske supstance koje utječu na čovjekovu psihu, kao što štedne žarulje, po riječima Davida Ickea, djeluju nakon njihova razbijanja u kontejneru ili u kući! A utjecaj na psihu vrše neke organizacije na višoj razini koje misle pokoriti sav svijet i uništiti ga. Ne htijući, naravno.
Ovakve sam bijele tragove uočavao i 1989. godine kada se počelo potkradati i krasti vlastite firme. Šaranje neba bilo je uočeno potkraj devedesetih prošloga stoljeća kada se zaljuljala sudbina HDZ-a. Išarano nebo ukazivalo se i kada je Sanader pljačkao svoj narod kao njihov premijer! Možete li si zamisliti čovjeka koji vodi hrvatsku državu da kaže kako nitko ne može voljeti Hrvatsku više od njega? Tako nešto govore i lažni branitelji. I to su ljudi bez časti, Sanader je njihov vođa i vođa plejade lopova bez karaktera. Poznato nam je da i mafijaši imaju ponos i da je pravi mafijaš uvijek od riječi. Ali ovi … Subotnje šaranje neba moguća je zakašnjela reakcija na 4. prosinca 2011. ili nagovještaj promjene političke slike Ogulina. O tome iduće nedjelje, nadam se.
Narod će se trebati dignuti na ustanak, ali ne kako Sačić kaže protiv referenduma, već protiv kapitalizma. Ti kapitalisti zovu u pomoć socijalizam kada padnu u krizu. Najnoviji dokaz tomu su sanacije banaka u cijelom svijetu na račun države, odnosno poreznih obveznika. A u krizi su jer se bogate i otpuštaju radnike. To čini i EU. Traži reformaciju tržišta rada s pitanjem odnosa cijene rada i produktivnosti što se smatra sniženjem plaća, a poslodavcu lakše zapošljavanje i lakše otpuštanje radnika.
Idioti samo mogu smatrati da se produktivnost rada podiže sa strahom od otpuštanja. Produktivnost se može povećati samo s pošteno plaćenim radom prema stvarnom učinku (gdje se može mjeriti), i mjesečne financijske situacije za izvršene radove, a ne od straha. Osim toga plaćanje doprinosa mora biti prije isplate plaće, a poslodavac ju mora isplatiti uvijek istog dana u mjesecu, a ne da umjesto plaće radniku kupuje jahte i nekretnine. Ako ne može naplatiti situaciju neka proda nešto ili se zaduži kod bajnih banaka. Tako se to radilo kada je radnik bio cijenjen u samoupravnom socijalizmu, ma kako ekonomisti vrištali na to društveno uređenje. Što nam je donesao kapitalizam? Potpuno uništenje industrije, rasprodaju društvenog i prirodnog bogatstva, nezaposlenost i pljačku svoga naroda. Pronađite na ovom blogu post o tomu što je rekao Bruno Bušić za hrvatski narod kada se osamostali! Rekao je, da ne tražite, ovako: „ ... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?!"
Sva ova muka do sada napisana samo je uvod u ono najvažnije što sam htio reći, a to je kratki komentar jednog otvorenog pisma diplomirane profesorice hrvatskoga jezika i književnosti iz Preloga koja sa svojih dvadeset i sedam godina ne može naći posao u Hrvatskoj, a sada smo vidjeli ni u Europskoj uniji. Perspektiva njene egzistencije leži u Novom Zelandu, Australiji, Kanadi ili Americi, bilo kojoj. Ta mlada djevojka javlja sa na svaki natječaj za bilo koje radno mjesto i do sada je dobila oko 350 odbijenica, a samo su je jednom pozvali na razgovor i to za portira kada su joj izjavili da nije dovoljno kvalificirana za to mjesto!? A kada je našla vezu za zaposlenje rečeno joj je da trebam donijeti 5.000 eura »Zato ću, kao i tisuće istih ili sličnih meni, reći "Zbogom" Hrvatskoj, ali ovog puta nećemo pjevati i skladati žalopojke i rekvijeme za ostavljenom domovinom, ovog ćemo puta pjevati od sreće što smo je ostavili. Odlazim osramoćena, prebijena, zlostavljana, očajna iz ove zemlje i nadam se da ću se jednog dana vratiti, ali samo kako bih izvukla svoje roditelje i sestru iz nje.«
Ovo je pismo mlade osobe toliko katastrofično za ovaj kapitalistički svijet da ga ne mogu uljepšati ni Zoran Milanović, a još manje Jose Manuel Barroso.

nedjelja, 22.01.2012.

TITLOVANJE TITLOVA

Neki idiot ili šaljivđija poslao je žalbu Vijeću za elektroničke medije da se RTL ne pridržava članka 4. Zakona o tim medijima po kojem su dužni objavljivati program na hrvatskom jeziku i latiničkom pismu. Razlog je što RTL nije titlovao (zamislitite hrvatski; titlovao) srpski serijal Tesna koža, nego je valjda taj gledatelj morao platiti prevoditelja ako je htio razumijeti što nam to Srbi u tom serijalu poručuju. Trebao je gledati taj serijal kada se prikazivao premijerno prije 1990. kada je još razumio i srpsku varijantu jezika kojim se služe, govore i razumiju Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci.
No, taj šaljivđija je postigao što je htio. Zaintrigirao je Vijeće za elektroničke medije koji su bez primjedbi preuzeli Zakon i sada će ovom žalbom opteretiti Vladu, koja je već pod kušnjom što s predsjedničkom mirovinom, kako osigurati nastupe euroskeptika Željka Sačića, Dražena Keleminca i drugih, što će s Đurđom Šušak, a svakako kontinuirano brinuti i o stanju trudnoće Severine Vučković. O stanju Keruma, njegove Seke i Miroslava Tuđmana brine Jaca.
Ako smo godine 2000. promjenu vlasti dočekali kao spasiteljicu još jednog nenarodnog režima, proživjeli smo ju kao labuđi pjev jedne generacije socijaldemokrata koja nije učinila mnogo od onoga što je obećavala u predizbornoj kampanji. Dobro je napravila što je probila blokadu Hrvatske od Europe i svijeta i što je eliminirala nelikvidnost, ali je zatajila što od nekoga straha nije promijenila garnituru korumpiranih ljudi u državnim strukturama i državnim poduzećima, što nije procesuirala pljačkaše narodne imovine u pretvorbi i privatizaciji, što je brzopleto donijela neku deklaraciju o Domovinskom ratu i što se morala baviti s koalicijskim partnerom i njegovim bolesnim čelnikom. Desnica je tada, istinabog, bila puno snažnija i bilo ju je teško zanemariti. To je donekle rehabilitiralo vladavinu tadašnje koalicijske Vlade, ali nije zadovoljila većinu glasača pa je tako i brzo razriješena briga.
Danas, desetak godina kasnije, stanje je sasvim drugačije i ova se Kukuriku koalicija ne može izvući na teška vremena u političkom smislu. Teška vremena su u gospodarskom smislu zahvaljujući općem stanju u svijetu i posebno nekompetenciji i korumpiranosti vlasti zadnjih osam godina. Ova vlast rješena je brige o ulasku Hrvatske u Europsku uniju upravo na današnji dan i nema opravdanja da zbog ulaska u EU moraju popuštati lopovima, korumpiranima i nacionalistima.
Sada se može komotno okrenuti unutarnjim problemima i organizirati jedno civilizirano društvo znanja, rada i morala. Rezultate na planu standarda neće onda biti iluzorno očekivati. A očekujemo da ova vlast krene od ustrojstva države po pitanju općina, gradova, kao jedinica lokalne samouprave, i županija. Te prkobrojne institucije su legla nerada, nekompetencije, opstrukcije i korupcije. Dakle svega onoga čega se moramo riješiti da bi oslobodili prostor za stvaranje zdravoga društva i bijega iz krize.
Nadamo se da će ova vlast imati vremena i volje riješiti vječitog gubitnika na račun poreznih obveznika, Hrvatske željeznice, i da će konačno krenuti nizinska pruga o kojoj se govorilo još u onomu mraku, doduše Kupskom dolinom, ali ipak. Imat će ova vlast vremena uhvatiti se u koštac s Hrvatskim vodama, jednom samozatajnom institucijom s ogromnim sredstvima za koja nitko ne zna kako se troše, i da se provede program obrane od poplava i sustav navodnjavanja. Sustav navodnjavanja, kažu, zadovoljava potrebe iz 19. stoljeća.
Ukoliko se vlast bude bavila i iscrpljivala na želbe ovakvih šaljivđija s početka ovoga posta, ukoliko ih mediji budu prozivali i opterećivali beznačajnim sitnicama izgubit će energiju i orjentaciju za ono za što je izabrana. A ovima koji ne razumiju srpsku varijantu jednoga policentričnog jezika preporučam da pročitaju djelo Snježane Kordić, žene koja je magistrirala i doktorirala kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i petnaestgodišnjim radom na sveučilištima u Bochunu, Münsteru, Berlinu i Frankfurtu napisala mnogo lingvističkih radova. Napisala je i knjigu koju preporučam; „Jezik i nacionalizam“ kao jednu od rijetkih uradaka kod nas u slobodnoj prodaji koji kazuje o instrumentalizaciji jezika za nacionalističke ciljeve, kako se falsificira prošlost i izgrađuju mitovi koji podupiru ideološki poželjnu sliku stvarnosti.
Ako pažljivo pročitamo ovo prilično teško štivo, puno ćemo naučiti i poželjeti da ovakva literatura bude udžbenik srednjih škola kako bi pokušali izbjeći ideološku sliku stvarnosti, a time izbjeći nacionalističke ideje koje dovode do konstrukcije identiteta, mržnje i ratova.
Ovu smo vlast izabrali da pokuša izbjeći ovakve zamke i da ovo društvo dovede do stupnja življenja dostojnog čovjeka, bez obzira bio on vjernik, agnostik ili ateist.

nedjelja, 15.01.2012.

REFERENDUM O ULASKU U EUROPSKU UNIJU (2)

Taj Igor Mandić je jedan stari konj koji je toliko drzak da izjavi istinu koju se nitko ne usudi reći. Neće potegnuti nikakve posljedice jer se ne boji. Svi se mi drugi bojimo!
Evo što je on izvalio na sam pravoslavni Božić 2012. godine kada je upitan koje su neuralgične točke našega društva? „Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti nesposobnjakovići ili lopovi, mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati izvana fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Ovo zvuči možda malo previše dešperatno, presmiono za jednu malenkost kakav sam ja.
Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovoljno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve investicije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastaviti uzaludni trud.“
Igor Mandić je uz Slavka Kulića rijedak pošteni protivnik ulaska u UE, ali to čine od samog početka bez fige u džepu. Ali, ako su i ova i prošla vlast, i predsjednik države, u prioritetu svojih programa imali ulazak u EU i u tome ih nisu sputavali današnji euroskeptici, kako se onda euroskeptici mogu čuditi da Vlada daje pozitivne vibracije ulasku u EU kada su to obećali, na tome dobili izbore i normalno je da za referendum traže glasanje za ulazak. Pa neće Vlada sada trošiti novce na reklamiranje sadržaja koji se protive ulasku u EU. Takve stvari mogu tražiti Sačić, Srb, Nenad Ivanković i eventualno Miroslav Tuđman i Zdravko Mamić, ili Zdravko Tomac. Uz bok bi im mogli doći i fosilni ostaci Hrvatskog nogometnog saveza. Potrebno je imati oporbu za taj referendum da bi narod mogao odvagnuti prednosti i mane europske asocijacije i po svojoj volji donijeti odluku 22. siječnja ove godine. U svakom slučaju je to teška i riskantna odluka, ali moramo odlučiti.
Ja ću glasati za ulazak u EU, ali, kao što reče jedan komentator, bio bih najsretniji da se ona raspadne do 1. srpnja 2013. godine, a da se mi vladamo europski, mislim civilizacijski.
A civilizacijski se možemo ponašati ako organiziramo pravnu državu koja će pratiti provedbu zakona koji će za sve biti jednaki i ako politička garnitura zamijeni podobne ljude nagomilane u državnoj upravi i državnim poduzećima.
Na ovom mjestu ovoga posta bio je ubačen popis od deset točaka koji je išao u korist protivnika ulaska u EU, ali sam u zadnji čas primijetio da je komentator „x-man“ u subotu u 15,17 ubacio taj popis među komentare prošloga posta pa sam, eto, prisiljen dodati nešto novo.
A novo sam pronašao na HRT-u u emisiji Na rubu znanosti u petak oko ponoći. U emisiji je gostovao izvjesni David Icke, kontroverzni cijenjeni engleski putopisac, književnik i govornik, koji o stanju u Hrvatskoj, Europskoj uniji i svijetu, priča ne samo na rubu znanosti, već i na rubu pameti. Zavjera koja se u svijetu i Europi vodi protiv ekonomsko političkog sustava, zavjera koja se vodi protiv naroda, protiv njegova standarda pa i egzistencije, poprima katastrofalne dimenzije, a sve zbog kapitala. Sve u svijetu može propasti, ali banke i njen kapital ne smije. A savršen primjer ispravne odluke naroda je Island. On je dozvolio da banke propadnu, ali je opstao narod! Ako banke ne mogu poslovati pozitivno neka propadnu, sugestija je Davida Ickea i upućuje nas da glasamo NE ulasku u EU, jer ona samo traži, a ne daje puno, kako bi rekao i Slavko Kulić.
Ja vas upućem na Google da potražite „David Icke“ i saznate više o njegovu razmišljanju o lažnom svjetskom poretku koji je zanemario čovjeka.
Ovdje bih, međutim, ja dodao protuargument; neulaskom u EU Hrvatska ostaje blokirana, izolirana od Europe i prepuštena sama sebi. Može li opstati samo na turizmu? Ako i njega ne budu blokirali!

nedjelja, 08.01.2012.

IDEMO NA REFERENDUM 22. SIJEČNJA

„Svršeni su računi ove godine. Bila je Boga mi crna po nas Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore nemože biti nego što je sada... sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojmovi.“
Ovo je fragment iz dnevnika književnika Augusta Šenoe napisan na staro ljeto, 31. prosinca 1880. godine. Dakle prije 131 godine, a zvuči kao da je napisan 31. prosinca 2011. iščupan iz dnevnika bilo kojeg stanovnika Republike Hrvatske, koji je u stanju uopće voditi dnevnik. Ovakvi fragmenti iz dnevikâ hrvatskog življa pojavljuju se u većem broju već 1991. godine promjenom vlasti i političkog sustava i umnožavaju se do današnjih dana. Ne želi se ovdje reći da takvih fragmenata nije bilo i do 1991. godine, ali svakako u manjem i blažem obliku. Što zbog strožijeg režima, što zbog moralnog i materijalnog stanja nacije.
I pazite sada; Šenoa je ovo pisao na kraju banovanja Ivana Mažuranića koji je vršio reformu Hrvatskoga sabora i „autonomne Hrvatske“ u smislu uvođenje načela pravne jednakosti, diobe vlasti, vladavine prava itd. Mažuranićeve su reforme prema svojima osnovnim obilježjima dio europskih modernizacijskih procesa te su, uz izvjesno kašnjenje i poneke ograničenosti, povezale proces izgradnje modernog oblika hrvatske državnopravne subjektiviranosti sa modernima europskim vrijednostima i institucionalnim oblicima, dajući unutarnjem ustroju hrvatske autonomije moderni europski identitet. Te reforme je, stoga, moguće promatrati i kao svjesni te razmjerno sustavni projekt ubrzane modernizacije na temeljima europske civilizacije toga doba.
Povijest se, kažu, ponavlja. Pa ako je ona učiteljica života, mi od nje nismo naučili ništa. Današnje stanje po moralnom i materijalnom blatu je isto kao pred 130 godina, a reforme u smislu europske integracije provode se užurbano, ne baš dragovoljno, već po diktatu civilizirane Europe. Učiteljica života šalje nam poruku: Hrvatsko pučanstvo, imate pravo odabrati svoj put u budućnost na referendumu 22. siječnja 2012. godine. Pravo referenduma iskoristili smo već jednom, 19. svibnja 1991. godine, kada smo izglasali hrvatsku samostalnost, a sada nas čeka novi izazov po pitanju; da li želimo u integraciju s Europskom unijom, ili ne! Budući da imamo slobodu izjašnjavanja rezultat referenduma je neizvjestan i nije nikakva mudrost zaključiti da ima pobornika i jedne i druge opcije. No, dade se zaključiti još nešto. Samostalnost nismo stekli samo referendumom, samostalnost, suverenost, stekli smo i krvlju, nažalost! Ali smo tu samostalnost ubrzo upropastili opljačkavši sami svoj narod i prodavši veći broj ekonomskog i narodnog bogatstva, uništivši usput postojeću industriju!
Interesantno je danas kako ima dosta, i to vrlo glasnih, aktivista koji se bore protiv ulaska Hrvatske u Europu naglašavajući da ulaskom u Europu gubimo suverenitet, samostalnost. Imaju argumenata i imaju pravo da će se dio suverenosti izgubiti, međutim ti isti ljudi imali su i pravo i dužnost zaštititi hrvatsku samostalnost i u proteklih dvadeset godina kada smo ju prodavali po korupcijskim metodama kao privatnu prćiju. To što nam je ostalo od samostalnosti neće narušiti članstvo u EU; hrvatski jezik i granice katastarskih općina. No, da li bi ekonomski i pravno mogli opstati bez EU - to je ozbiljno pitanje. Da nismo prodali banke, telekom, Inu i uništili industriju, mogli smo imati sasvim drukčija polazišta u pregovorima za ona 35 poglavlja!
Od protivnika ulaska Hrvatske u EU jedina moralna vertikala je profesor Slavko Kulić koji se svojim neospornim autoritetom borio protiv prodaje banaka i narodnog blaga od osamostaljenja, ali ga nitko nije slušao. On naglašava da smo utrošili 87 milijardi kuna za sanaciju banaka, a prodali smo ih za 5 mijijardi, da je hrvatski narod prihvatio neoliberalnu eutanaziju i da je 1991. godine počeo IV. svjetski rat; globalizacija i neolibaralizam je ekonomsko robstvo bez kompetencije i kompeticije. Narod je prevaren i ultimativno kreće u EU koja samo uzima, a ne daje ništa!?
Još jedan autoritet kojega treba spomenuti je Predrag Matvejević koji je Hrvatsku morao napustiti jer se protivio razlazu Jugoslavije prije njenog ulaska u EU pred dvadeset godina. I on danas kaže da je EU loše rješenje, ali manje zlo od balkanske krčme (u slobodnom prijevodu).
Ministrica vanjskih i europskih poslova, Vesna Pusić, naglašava da euroskeptici govore kako će sve poskupiti ulaskom u EU, a to govore na granici sa Slovenijom gdje su upravo kupili autogume, ili na granici s mađarskom u kojoj su kupili špeceraj. A Slovenija i Mađarska su u UE već sedam godina! E, nije spomenula da je mađarski seljak svoje vinograde morao prodati Englezima, a sada u vinogradima radi kao najamnik! To je strašno. I to je, između ostaloga, cijena članstva u EU.

No. prije ulaska u Europsku uniju svim kršćanima koji se orijentiraju po Julijanskom kalendaru želim sretan Božić. HRISTOS SE RODI!

nedjelja, 01.01.2012.

S OPTIMIZMOM NA BJELOLASICU

Ah, teško mi je pratiti pisce i novinare koji pišu na jednoj višoj razini i puno puta ih ne razumijem. Tada svakako pomislim da bih trebao malo više čitati i naučiti nešto više, ili se prepustiti štivu u Areni ili nekoj žutoj štampi. Zamislite kada mi Slobodan Šnajder spomene što je to rekao Ionesco, ili Nietzsche. Tada shvatim da je novinarska profesija neusporedivo teža i pokvarenija od sudačke, recimo. Iako, radili vi jednu ili drugu profesiju, ne možete biti normalan čovjek. Evo, recimo; uzmite vi Slavka Lozinu ili Branka Milanovića, kao suce. Uzmite vi Milana Vukovića, Smiljka Sokola i Vicu Vukojevića kao vrhunske suce Vrhovnog suda. I sada ove, netom spomenute, usporedite s novinarima Predragom Lucićem, Viktorom Ivančićem, Igorom Lasićem, ili nedajbože, s Dragom Hedlom! Jedni, drugi i treći vrše svoju profesionalnu dužnost na, za njih, najsavjesniji način. I najprofesionalniji. Nama promatračima; jednima su po volji, drugima nisu. Koja je to institucija koja će objektivno ocijeniti njihov, ili bilo čiji rad, i gdje je granica istine koju svi želimo čuti od njih, pa bili oni suci, „vrhovni“ suci ili novinari!? I koji je to institut koji će odrediti sa sigurnošću gdje je granica lijepog ponašanja, prekršaja, a gdje vaga kaznenog djela?
A sve ovo meditiranje navrlo je zbog komentiranja na ovom blogu i nerazumijevanja što je to „pjesnik htio reći“. Ako netko mene ne može razumijeti neka odustane čitati te pamflete. Nitko ga ne sili. Neka čita „Pošla koka na pazar“ ili nešto slično. I; nije važno tko piše, već što piše!
Ovaj uvod bio je, što je još važnije, i zbog HOC-a Bjelolasice, izgradnje restorana i kuhinje ispod nekog šatora s početkom unatrag 40 dana od Nove godine na zgarištu nekadašnjeg restorana. Od siječnja ove godine, kada je restoran izgorio, pa do studenoga, nitko od lobista i zaljubljenika u HOC nije nježnikom mrdnuo; ni direktor HOC-a d.o.o., ni direktor Ustanove HOC, ni Agencija za upravljanje državnom imovinom, da ne govorimo o predsjedniku NO, UO, ministarstava; financija, sporta i kulture, Vlade, Olimpijskog odbora i još kojekoga koji su trebali razriješiti problem Hrvatskog olimpijskog centra.
Najzad se pronašla državna firma Club Adriatic d.o.o. koja se specijalizirala spašavati posrnula poduzeća, koja je naučila kako dizati potenciju mrtvom magarcu i odjednom ima novaca za plaće radnika, za božićnicu čak, za izradu projekata i radova koji će iz pepela dići HOC i dočekati Novu godinu ispod stijena šatora, pripremiti dječje klizalište i sanjkalište Tintilinić. Još će i Jaques Houdek na Staru godinu otpjevati djeci novogodišnju pjesmicu točno u podne kako bi ih za dana preveo u 2012. godinu isto onako kako se žedne prevodi preko vode. Sve je to lijepo i potrebno, da ne kažem potrebito, našemu narodu, posebno djeci, ali ostaje otvoreno pitanje zašto se od toga naroda uvijek nešto skriva, zašto se mulja. Zar taj narod nije zaslužio da mu se kaže da je netko usr'o motku, da smo potrošili lovu za izgradnju ceste, dvorane, staza, toplinske stanice, kako mi to umijemo, da smo nekako spiskali novac od osiguranja izgorene zgrade ugledavši se na bivšeg premijera, bivšu Vladu i sve bivše ministre.
Tko je to potegnuo čarobnim štapićem i pronašao direktora Cluba Adriatic d.o.o. mr.sc. Ivicu Prevolšeka koji se isti tren zaljubio u tu gorsku ljepoticu, njene obline i podnožje. Četrdeset dana je, kaže ovaj stručnjak, premalo da se osposobi glavna žičara i slalomska staza, da se osigura voda i topovi za zasnježivanje, ali će to za drugu sezonu biti pripremljeno prije roka. U ljeti, ako zatreba.
Odakle toliki optimizam na obrazima direktora Cluba Adriatic d.o.o. i direktora HOC-a Bjelolasice d.o.o., odakle toliki optimizam u njihovom rječniku kao da je Djed Mraz istresao stotinu vreća novaca došavši furgonom. Taj optimizam treba svakako podijeliti s domaćim življem u Vrelu i Jasenku, podijeliti s radnicima Bjelolasice i sa svim građanima ogulinske jedinice lokalne samouprave. To će biti zarazni optimizam koji će zahvatiti cijelu Hrvatsku, to će biti epidemija optimizma. Pandemija, čak!
Ovo možda djeluje sarkastično, ali nakon dvadeset godina propadanja društva u neku vrstu anemije, frustracije, ovaj je narod zaslužio stres nakon kojega će okrenuti ploču i zasvirati veselice, a one pogrebne tišine ostaviti samo za nuždu. Bjelolasica će sa svojim otvaranjem programa na Staru godinu na dječjem igralištu Tintilinić u Vrelu otvoriti i novu stranicu olimpijskog centra. Stranicu optimizma i to na simboličan način – s mladima na kojima svijet ostaje!
Ako je vjerovati da s mladošću na Bjelolasici otvaramo novu stranicu hrvatske budućnosti za očekivati je uskoro i nogometnu reprezentaciju na pripremama u HOC-u, reprezentaciju u kojoj neće biti mjesta za Markoviće, Srebriće, Pavloviće, Mamiće i ostale sumnjivce koji su hrvatski nogomet doveli na sramne grane po kvaliteti i korupciji. Ako moramo slušati njihov primitivizam kako su svi oni ljudi koji se bore protiv ovakvoga stanja u našem nogometu i društvu u cjelini, elementarne nepogode, onda svakako moramo prihvatiti da su oni - mentalne nepogode ovoga društva.
No, ostajmo pri onom optimizmu i kliknimo: SRETNIJA NAM NOVA 2012. GODINA<!

<	siječanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv