Maksova maksimala

nedjelja, 27.11.2011.

KAKO GLASATI ZA HRVATSKU

Isprovociran sam početi ovaj post s izjavom Vladimira Gredelja: Branim stranku koja je Hrvatsku izvukla iz blata!!! Ako je i od Gredelja, previše je. Sada se tek vidi kakvo je bilo naše pravosuđe kada je jedan ovakav tip mogao biti predsjednik Udruge sudaca, on je kao odvjetnik preuzeo HDZ, jer vjerojatno nitko drugi u ovom trenutku nema takav želudac! I to je to. A davno prije nego je Gredelj ovo izjavio, u dane kada Ivo Josipović nije bio predsjednik države, Josipović je je za Gredelja rekao da je to jedna od većih štetočina u hrvatskom pravosuđu.
Gurnuvši hrvatsko društvo u blato Jadranka Kosor u predizbornoj kampanji na teret poreznih obveznika luta Hrvatskom i doživljava ju kao Alisa Zemlju čudesa; pleše, pjeva, pljuje po konkurenciji, polaže razno temeljno kamenje i otvara knjižnice i paštete. Nabavila je i tintu za nalivpero koje joj je darovao papa pri zadnjem poljupcu na zagrebačkom klecalu, kojim će nalivperom staviti svoj potpis na ugovor o pristupu Hrvatske u EU. Moguće je, međutim, da se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju ta asocijacija raspadne, ne samo zbog Hrvatske, nego zbog ponašanja njenih članica manirom HDZ-a –svakako.
Jadranka Kosor će svoju pobjedu na nedjeljnim izborima, u koju ni ona sama ne vjeruje, posvetiti braniteljima, drugi dan reče da će ju posvetiti Franji Tuđmanu, još preostaje da ju posveti i EU. Jedino što je u izgubljenosti uspjela jest da sinu Franje Tuđmana osigura ulazak u Sabor da si taj isluženi tramvajac popravi mirovinu na račun gladnoga naroda.
Nitko ne bi mogao tvrditi da je program HDZ-a promašena stvar, ali nijedan program ne može provesti Kosorova sa ovim društvom jer je ono naprosto sustavno odgojeno za pljačku naroda i prirodnih bogatstava ove lijepe zemlje. Dokle je moralno pala predsjednica HDZ-a govori i podatak da pomoć u izborima traži od jednog Miroslava Tuđmana, Zdravka Tomca ili Željka Keruma!? A u isto vrijeme njen glavni ekonomski savjetnik, Željko Lovrinčević, izjavljuje: „Hrvatska se nalazi u delikatnoj situaciji, goroj od one kad je odlazio bivši premijer Ivo Sanader“!
HDZ je uvijek znao svaki svoj promašaj pripisati drugom ili ga tumačiti kao uspjeh, sve svoje mane slavio je kao vrline, krizu nikada nije priznao, ali priznaje izlazak iz krize kada se BDP poveća za 0,2 % (!?)
HDZ-ov glavni konkurent SDP živi, nažalost, dosta samozatajno. Nisam primijetio da je SDP, kao reformirani slijednik SKH, ikada naglasio da je Ustav SFRJ iz 1974. godine djelo Josipa Broza i SKH, na temelju kojega ustava je Hrvatska mogla izglasati odcjepljenje od Jugoslavije i postati samostalna! Taj Ustav nije bio po volji Srbima, ali je ipak izglasan. To je kapital s kojim bi se HDZ hvalio od jutra do mraka.
Nadalje, ne naglašava se da je Račanova vlada uvela Hrvatsku u Europu! Od 1990. pa sve do 2000. godine HDZ i Franjo Tuđman stjerali su Hrvatsku u izolaciju od cijeloga svijeta radi pljačke u pretvorbi i privatizaciji te korupcije koja se tada usadila i održavala sve do danas.
Nadam se da će poslije 4. prosinca SDP sa svojom koalicijom iskoristiti priliku izvesti i treći povijesni potez – izvesti Hrvatsku iz moralne i gospodarske krize.
Bilo bi nepošteno ne reći, kada je moral u pitanju, da je jednu priliku već propustio. Nisu se ogrezli u sustavni kriminal (dokazuje se odbijanjem kaznenih prijava), ali je moralno upitno i teretno učešće Radimira Čačića u radu koalicije, a još više kolebanje oko gradonačelnika Varaždina Habuša. On je iz moralnih razloga odmah morao dati ostavku čime bi porastao rejting Kukuriku koalicije!
Treća opcija koja se nudi nama biračima su laburisti. Zašto laburisti, a ne samo Stranka rada, tko će ga znati, ali ta je stranka doista jedina koja se ne srami radnika i rada. Radnika se srami i naš Ustav jer ga, prema Dragutinu Lesaru, nije spomenuo ni jedan jedini puta! Od toga radnika svi živimo, osim samoga radnika. On je izgubio i dostojanstvo kojega Stranka rada nastoji povratiti. Takva stranka neophodna je svakom društvu koje razmišlja moralno i socijalno. Šteta što se toj stranci nisu priključili ljudi kao što je don Ivan Grubišić, Velimir Srića, Ljubo Jurčić.
Bilo kako bilo, u nedjelju nas očekuju najvažniji izbori u ove četiri godine i bilo bi šteta to propustiti. Sloboda življenja, da ne kažem demokracija, dozvoljava nam da iskoristimo tu prigodu kako bi mogli sutra davati ocjenu aktualnoj vlasti. A kada je riječ o slobodi htio bih spomenuti nedavnog gosta na Radio Sljemenu; pjesnika i moreplovca Vinka Hajnca koji je uvjeren da slobodni mogu biti samo more i vjetar. Nešto slično je davno rekao i još jedan književnik i moreplovac- Joža Horvat. Treba im vjerovati!

nedjelja, 20.11.2011.

POVIJEST OD POKOLJA DO LAŽI I OBRATNO

Prošli tjedan bili smo svjedoci obilježavanja tragedija ovog zadnjeg rata na našim prostorima, a svakako je indikativno da se on vodio samo na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zašto su se druge države Južnih Slavena mogle razići bez krvi pokazat će povijest ako se bude bavila mirom, a ne ratom. Strašno je bilo evocirati strahote likvidacije stanovništva Vukovara, Saborskog, Nadina i Škabrnje, razaranja Vukovara i Saborskoga, patnje nevinog naroda od četničke najezde, a najgori civilizacijski i ljudski pad odnosi se na silovanje djevojčica, djevojaka i žena. Ako je profiterstvo materijalni zločin čovjeka, silovanje je zločin mentalnog sklopa niže vrste. Dok se profiterstvo koliko-toliko procesuira, ovaj zločin silovanja nitko ne poteže! Da li ste ovih dana mogli slušati te žene koje počimaju otvoreno govoriti o zločinu nad njima, a da vam se ne zamuti u glavi i da vam ne bude žao što ste čovjek. Tim ženama nije uništen samo život, te žene naprosto ne funkcioniraju, one nemaju dušu, a tijelo su im oskrnavili.
Ta prokleta žudnja za vlašću nije dozvolila ni jedinoj ženi premijerki Republike Hrvatske da pokrene problem silovanja ženskog tijela i duše, premijerke koja je na senzibilitetu prema stradalima u ratu stvarala svoju političku karijeru. Nije pokrenula sadržaje na rehabilitaciji uništenih tjelesnih i duševnih trauma stradalih žena, ni stvaranje atmosfere procesuiranja tih strašnih zločina. Kako će to Jadranka Kosor na predstojećim izborima pobjedu HDZ-a pokloniti stradalima u ratu, a ni jednoga jedinoga silovatelja njena vlast nije kazneno prijavila? Kao ni bilo koja druga. Premijerkin ministar policije zauzet je lovom partizana po šumama Vukove Gorice jer bi mu oni mogli pobjeći, a silovatelji i tako neće imati više prilike!?
Povijest nas upozorava da moramo učiti na prethodnim greškama i, mada je ta povijest učiteljica života, slavni pisac Umberto Eco, napisao je sljedeće: „Povijest je pozornica iluzija, a ne vrlina. Ona se kreće od pokolja do zločina. Lansiranje laži jedno je od sredstava kojim su se države, i pojedinci isto, služili da bi izmijenili tok povijesti, ponekad u najboljoj namjeri, ali najčešće u najgoroj!“
To bi zapravo bila maksima ovoga posta u kojemu razmišljam kako su države bivše Jugoslavije i pojedinci u tim državama krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća lansirali laži kako bi izmijenili tok povijesti u onoj najgoroj namjeri – izazvati rat na tom području i uništiti dosege civilizacije koji su do tada stvoreni. A rat ne može donijeti koristi nijednoj strani u sukobu, ma kako veliku pobjedu bilo koja strana izvojevala. Posljedice, nažalost, osjećaju se još jako, jako dugo iza završetka rata.
Ratni profiteri imaju „opravdanje“ da nečiju opljačkanu imovinu trajno uživaju i da će se oštećeni ipak oporaviti, silovatelji, međutim, imaju kratkotrajni užitak u zločinu, a žrtva doživotnu traumu. Što je tek s potomcima koji se iz te „veze“ rađaju?
Mi muškarci vjerojatno ne možemo shvatiti što se to dešava u mentalnom sklopu jedne majke koja rodi dijete kao plod silovanja s jednim odvratnim mužjakom u smrdljivoj uniformi, neurednom bradom ljepljivom od bljuvotine pomiješane s alkoholom i zadahom češnjaka. I uništenim ženskim dostojanstvom. Plod te „ljubavi“ je njena curica ili dečkić. Ona će instiktivno voljeti jer je majka, plod je i njen, a čija je ona? Premijerko, kako bi reagirala da rodiš na taj način? Uzrujaš se kada te zovemo Jaca. Ne bi te ni tako trebalo zvati!
I ovaj zadnji rat počeo je uz onu konstataciju Umberta Eca da se povijest kreće od pokolja do zločina, na lansiranju laži. A lansirana je laž bila uvijek zahvalan nacionalizam za primitivan narod. Jučer je jedan srpski profesor u programu HTV-a rekao još i ovo. Zajednicu južnih Slavena stvarali su veliki i pošteni ljudi, a razorili ju mali beznačajni primitivci. Da nije tog prokletog nacionalizma i desničarenja cijela Europa bi danas bila civilizirano društvo.
I na kraju; zašto se svake godine moramo narugati Vukovarcima, Vukovaru i svim njegovim braniteljima? Zašto vlast laže da je Vukovar grad heroj, a branitelji heroji, ako je Vukovar pao? Da operemo ljagu s vlasti koja je to dozvolila. Zašto smo Siniši Glavaševiću danas dodijelili odličje nakon 20 godina pogibije, a 1991. mu nismo dozvolili da govori istinu. Sjekli smo njegove izvještaje i nisu smjeli ići uživo. Zašto se Dedakoviću i Borkoviću ne dozvoli govoriti istina? Zašto je Vukovar najskuplji grad u Hrvatskoj, grad s najviše nezaposlenih, grad bez perspektive, bez suživota? Zašto iz crnoga fonda HDZ-a nismo otvorili radna mjesta u Vukovaru? Premijerko i predsjedniče; imate li odgovor?
Kada se svi Vukovarci koji nisu ogrezli u zločinu vrate u Vukovar i nađu egzistenciju, Vukovar će postati heroj.

nedjelja, 13.11.2011.

REVIZIJA TEHNIČKOG PREGLEDA KNJIŽNICE

Dan iza "službenog otvaranja" knjižnice u Ogulinu, 2. studenoga 2011. godine, od strane najkompetentnije osobe u državi, predsjednice Vlade, navratio sam u novu zgradu knjižnice posuditi uradak našega uvaženog povjesničara biskupa Mile Bogovića „Žao mi je naroda“. Našao sam još dvije djevojčice koje su htjele posuditi neke knjige, ali smo svi troje ostali ispred ulaznih vratiju. Otišao sam u staru knjižnicu i od voditeljice saznao da će stvarno otvorenje biti kada se instalira elektronička oprema, a to može biti do Božića ovoga, ali i do onoga drugoga. Jer da će to ipak biti božja volja osnovana na Zakonu o javnoj nabavi i koječemu drugom. I na internetskoj stranici lokalnog radija ostavljena je poruka Grada Ogulina o čemu se zapravo radi. Službena izjava glasnogovornice Grada glasi: „Otvorenje knjižnice bio je prvi korak u preseljenje u novi prostor gdje smo imali prilike ugostiti i predsjednicu Vlade Republike Hrvatske...“. Nakon kompletne izjave saznao sam da zgrada ima uporabnu dozvolu od 22. rujna 2011. godine pa mogu pretpostaviti da je premijerka sa svojim ministrima, županom i gradonačelnikom htjela izvršiti reviziju tehničkog pregleda i da je do sada u Ogulinu to bila komisija s najvećom težinom takve vrste. I to pred auditorijem od nekoliko tisuća znatiželjnih i zadovoljnih Ogulinaca. Zadovoljna je bila i komisija.
U ovom slučaju o gradonačelniku bih govorio afirmativno, kako je nedavno o njemu govorio i jedan gradski vijećnik koji ga je zbunio. Ja ga ne želim zbuniti jer ima moju punu podršku oko realizacije knjižnice. Ponosan sam što je Ogulin dobio ovakvu knjižnicu koja hitno mora u funkciju jer sutra knjige neće imati adekvatan tretman. Mladi za koju godinu neće ni znati „kako se kalio čelik“ čitajući iz knjige jer one naprosto neće biti "inn". Ja sam posebno ponosan što je grad Ivane Brlić Mažuranić, u zgradi nulte kategorije po kriterijima konzervatora, dobio najveće kulturno bogatstvo – knjižnicu, katedralu duha i kulture. Treba usput spomenuti da se 1991. godine u ogulinskoj knjižnici nisu spaljivale knjige srpskih pisaca, ili ćiričnog pisma, što je bio trend kulturno-vojne sprege vlasti proizišle iz kulturološkog opanka lažnih domoljuba.
Mora se priznati da su svoj osobni i službeni obol na izradi financijske i organizacijske konstrukcije dali gradonačelnici i njima odani ljudi iz gradske uprave, pa i pri prijenosu vlasništva zgrade i zemljišta s Ministarstva obrane na Grad Ogulin. Mukotrpan je to posao poznavajući naše komplicirano zakonodavstvo i njegovu birokratiziranu provedbu. To je ono afirmativno za gradonačelnika, odnosno gradonačelnike.
Za dva dana ipak sam uspio na miru, ali u brzini, pregledati taj nekadašnji dom vojske za kojega me vežu uspomene kao i za stari gradski park. To su uspomene iz mladosti kada smo zadovoljni tu plesali gotovo svake subote, ili barem na neki od mnogobrojnih državnih praznika.
Čovjek mora biti oduševljen kvalitetom projekta i kvalitetom radova na rekonstrukciji ove građevine. To je sigurno najsuvremenije opremljena knjižnica i ne želim pokvariti dojam pitanjem koliko to košta i kako će se održavati. A, šlag dolazi na kraju. U potkrovlju zgrade s kosim stropom naknadno je izvedena ogromna konferencijska sala koja će služiti i kao gradska vijećnica. Netko se dobro sjetio da stara vijećnica u zgradi Grada neće još dugo izdržati težinu vijećnika i težinu riječi koje tu padaju. Ovaj prostor s ugrađenom opremom nema konkurencije u Hrvatskoj. To je posljednji krik tehnike i tehnologije, tu se postiže najviši standard za mlaćenje prazne slame. Kada to ugledate dobit ćete volju kandidirati se barem za vijećnika Gradskoga vijeća, a da li će vlast i opozicija opravdati uložena sredstva – pratit ćemo.
Kada bih ovdje mogao završiti ovaj post bio bih sretniji nego nastaviti. Ali, kada su građani shvatili da su s otvorenjem knjižnice prevareni od vlasti, postavili su pitanje - zašto? Župan i gradonačelnik su spašavajući svoju „čast“ na tiskovnoj konferenciji napali medije što su pitanja objavili, i to medije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave! Ako su prilikom „otvorenja“ knjižnice popljuvali svoje građane, ovom tiskovnom konferencijom su oskvrnuli kulturnu instituciju knjižnice i kulturu uopće. S tako nekulturnim ispadima protiv građana i medija, s tako nepismenim ophođenjem pri razgovoru o kulturi, župan i gradonačelnik sami su se pribili na stup srama. Umjesto iskrene isprike svojim građanima koji su i sami uložili svoja sredstva za izgradnju tako velebnog zdanja, oni su još produbili raskol između vlasti i naroda, uvrijeđeni što ih narod ne nagradi, a ne da ih pita zašto stalno lažu. Ako im je predsjednica stranke obolila u ovim teškim trenucima trebali su joj pomoći, a ne se zaraziti tom istom bolešću. A bolest se zove strah od gubitka vlasti i bahatost nekulturnih mediokriteta.

nedjelja, 06.11.2011.

HUMANISTI I ANTIKOMUNISTI

Svatko naravno u svojoj slobodi može davati poduke drugima, može isti događaj interpretirati na svoj način, na način kako je taj događaj doživio. Na primjer; robovlasnički poredak odgovarao je robovlasniku, ali se to nije moglo reći i za robove. Postoji jedna maksima koja glasi; Ako vidiš roba da spava, nemoj ga buditi, možda sanja o slobodi! Premda ti isti robovi kada su postali slobodni, nisu znali što bi sa sobom! Sve je u životu relativno. Nadalje, za čovjeka koji želi živjeti od svoga rada pogoduje socijalizam ili komunizam, a za onoga koji bi živio od tuđega rada odgovara kapitalizam. Molim vas, ovdje treba gledati na ideologiju i slobodu prometa individualne misli, nikako o jednoumlju bilo koje vrste. Jer bi to onda bila tiranija.
Evo, razmišljam slobodno o humanistima našega društva kao što su don Ivan Grubišić, fra Marijan Jurčević, Predrag Matvejević, kao što su bili Ivan Supek ili Vlado Gotovac. I nitko od njih nije, niti je bio, antikomunist po uvjerenju, jer humanist naprosto ne može biti antikomunist. Dokaz ovoj mojoj tezi je i sam Isus Krist kojega nitko ne može odbaciti; ili kao povijesnu ličnost, ili kao religijski subjekt. I on bijaše komunist.
Smatram, stoga, da ni Vlado Gotovac nije bio antikomunist, bez obzira što je stradao u komunističkom sistemu, ali ne zaboravimo da je stradao i u ovom suvremenom. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio je u zatvoru po nalogu komunističke partije, a 1997. godine pokušao ga je u Puli čak ubiti pripadnik elitne Tuđmanove gardijske jedinice. To bijaše nakon što je Tuđman proglasio slobodnu pluralističku Republiku Hrvatsku! Za slobodnu Hrvatsku se slobodom misli borio i Vlado Gotovac misleći da ona može biti i u zajednici sa susjedima, može biti i socijalistička, ali da to društvo bude pluralističko, da živi harmonično, a ne monolitno!
Gotovac je napisao posljednji uvodnik u Hrvatskom tjedniku 10. prosinca 1971. koji nikada nije objavljen, a dio je glasio ovako: „Jedini grijeh što ga u sebi možemo otkriti, to je Hrvatska! Jer samo ona ne pokriva na svakom mjestu iste interese. Sve drugo – od slobode do samoupravljanja i napretka socijalizma svi jednako prihvaćamo; ako jednako vjerujemo svačijim riječima! Bez Hrvatske i nije bilo nesporazuma! Iz odnosa prema njoj počinje svaka naša zabluda u svim optužbama izrečenima protiv nas.
Tako su mjeseci i mjeseci zlobe prema nama i krivotvorenje naših stajališta postali napokon uvjerljiviji i djelotvorniji od svih naših izjava, od svih naših dokaza: Naš rad doživio je političku osudu s najvišeg mjesta naše federativne zajednice. A mi se na drugi način ne znamo zauzimati za one programe koje smatramo novošću i napretkom za cijelo naše društvo i za našu domovinu: slobodu i pravdu samoupravnog socijalizma. Zato smo podnijeli ostavku izdavaču našeg lista.“
Gotovac nije rušio socijalizam, on je stvarao slobodno društvo. On je bio protiv jednoumlja Titove partije isto toliko kao i protiv Tuđmanova jednoumlja. Tuđman, kao i svi drugi autokrati, nije podnosio boljega od sebe, a nikako onoga koji je svoj intelekt koristio u funkciji naroda, a ne u privatne svrhe. Zato se Gotovac morao odreći politike u koju je greškom upao, a nakon njegove smrti Predrag Matvejević, naš književnik i humanist, između ostaloga spomenuo je za Gotovca i ovo; „Nakon pobjede opozicije, kojoj je dao vlastiti doprinos, odlučio je da se povuče, već prije nego što je naišla bolest. Gajio je simpatiju prema Mesiću, nepovjerenje prema Račanu, prezir prema Budiši. Među prvima je rekao, još za predsjednikova života, da je Franjo Tuđman "kič", ne samo politički. Ljutio se na generale i popove koji poistovjećuju Hrvatsku s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Gnušao se onih koji "sramote Hrvatsku pred svijetom" slaveći Pavelića i ustaštvo. Čudio se, gotovo naivno, kako je malo poštenih ljudi među nama.“
Vlado Gotovac bio je pjesnik i filozof, njegova strast bila je sloboda, za nju je živio. Bio je i nacionalist, ne onaj „fundamentalni“, jer je napisao da „nestajanje nacije ima smisla samo kao put Savršenom, dakle kao evolucija Vrijednosti. Taj put mora biti jasan i pun zanosa. Šovinizam i nasilje, agresivnost i osvajanje njegova je suprotnost...“ A na početku svoga djela „Zvjezdana kuga“ napisanog u zatvoru 1972. izvadio je, između ostalih, misli Fridricha Nitzschea i Lava Trockoga. Toliko o antikomunizmu velikog humanista Vlade Gotovca.
U prošlom postu na ovom blogu nije bilo mjesta niti jednom od ovih humanista, a na koga se odnosio naslov, nije teško zaključiti. No, i to kako komu. Ni poljski intelektualac Adam Michnik nije bez veze iznio tu maksimu da su od komunista gori samo antikomunisti.

<	studeni, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv