Dan iza "službenog otvaranja" knjižnice u Ogulinu, 2. studenoga 2011. godine, od strane najkompetentnije osobe u državi, predsjednice Vlade, navratio sam u novu zgradu knjižnice posuditi uradak našega uvaženog povjesničara biskupa Mile Bogovića „Žao mi je naroda“. Našao sam još dvije djevojčice koje su htjele posuditi neke knjige, ali smo svi troje ostali ispred ulaznih vratiju. Otišao sam u staru knjižnicu i od voditeljice saznao da će stvarno otvorenje biti kada se instalira elektronička oprema, a to može biti do Božića ovoga, ali i do onoga drugoga. Jer da će to ipak biti božja volja osnovana na Zakonu o javnoj nabavi i koječemu drugom. I na internetskoj stranici lokalnog radija ostavljena je poruka Grada Ogulina o čemu se zapravo radi. Službena izjava glasnogovornice Grada glasi: „Otvorenje knjižnice bio je prvi korak u preseljenje u novi prostor gdje smo imali prilike ugostiti i predsjednicu Vlade Republike Hrvatske...“. Nakon kompletne izjave saznao sam da zgrada ima uporabnu dozvolu od 22. rujna 2011. godine pa mogu pretpostaviti da je premijerka sa svojim ministrima, županom i gradonačelnikom htjela izvršiti reviziju tehničkog pregleda i da je do sada u Ogulinu to bila komisija s najvećom težinom takve vrste. I to pred auditorijem od nekoliko tisuća znatiželjnih i zadovoljnih Ogulinaca. Zadovoljna je bila i komisija.
U ovom slučaju o gradonačelniku bih govorio afirmativno, kako je nedavno o njemu govorio i jedan gradski vijećnik koji ga je zbunio. Ja ga ne želim zbuniti jer ima moju punu podršku oko realizacije knjižnice. Ponosan sam što je Ogulin dobio ovakvu knjižnicu koja hitno mora u funkciju jer sutra knjige neće imati adekvatan tretman. Mladi za koju godinu neće ni znati „kako se kalio čelik“ čitajući iz knjige jer one naprosto neće biti "inn". Ja sam posebno ponosan što je grad Ivane Brlić Mažuranić, u zgradi nulte kategorije po kriterijima konzervatora, dobio najveće kulturno bogatstvo – knjižnicu, katedralu duha i kulture. Treba usput spomenuti da se 1991. godine u ogulinskoj knjižnici nisu spaljivale knjige srpskih pisaca, ili ćiričnog pisma, što je bio trend kulturno-vojne sprege vlasti proizišle iz kulturološkog opanka lažnih domoljuba.
Mora se priznati da su svoj osobni i službeni obol na izradi financijske i organizacijske konstrukcije dali gradonačelnici i njima odani ljudi iz gradske uprave, pa i pri prijenosu vlasništva zgrade i zemljišta s Ministarstva obrane na Grad Ogulin. Mukotrpan je to posao poznavajući naše komplicirano zakonodavstvo i njegovu birokratiziranu provedbu. To je ono afirmativno za gradonačelnika, odnosno gradonačelnike.
Za dva dana ipak sam uspio na miru, ali u brzini, pregledati taj nekadašnji dom vojske za kojega me vežu uspomene kao i za stari gradski park. To su uspomene iz mladosti kada smo zadovoljni tu plesali gotovo svake subote, ili barem na neki od mnogobrojnih državnih praznika.
Čovjek mora biti oduševljen kvalitetom projekta i kvalitetom radova na rekonstrukciji ove građevine. To je sigurno najsuvremenije opremljena knjižnica i ne želim pokvariti dojam pitanjem koliko to košta i kako će se održavati. A, šlag dolazi na kraju. U potkrovlju zgrade s kosim stropom naknadno je izvedena ogromna konferencijska sala koja će služiti i kao gradska vijećnica. Netko se dobro sjetio da stara vijećnica u zgradi Grada neće još dugo izdržati težinu vijećnika i težinu riječi koje tu padaju. Ovaj prostor s ugrađenom opremom nema konkurencije u Hrvatskoj. To je posljednji krik tehnike i tehnologije, tu se postiže najviši standard za mlaćenje prazne slame. Kada to ugledate dobit ćete volju kandidirati se barem za vijećnika Gradskoga vijeća, a da li će vlast i opozicija opravdati uložena sredstva – pratit ćemo.
Kada bih ovdje mogao završiti ovaj post bio bih sretniji nego nastaviti. Ali, kada su građani shvatili da su s otvorenjem knjižnice prevareni od vlasti, postavili su pitanje - zašto? Župan i gradonačelnik su spašavajući svoju „čast“ na tiskovnoj konferenciji napali medije što su pitanja objavili, i to medije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave! Ako su prilikom „otvorenja“ knjižnice popljuvali svoje građane, ovom tiskovnom konferencijom su oskvrnuli kulturnu instituciju knjižnice i kulturu uopće. S tako nekulturnim ispadima protiv građana i medija, s tako nepismenim ophođenjem pri razgovoru o kulturi, župan i gradonačelnik sami su se pribili na stup srama. Umjesto iskrene isprike svojim građanima koji su i sami uložili svoja sredstva za izgradnju tako velebnog zdanja, oni su još produbili raskol između vlasti i naroda, uvrijeđeni što ih narod ne nagradi, a ne da ih pita zašto stalno lažu. Ako im je predsjednica stranke obolila u ovim teškim trenucima trebali su joj pomoći, a ne se zaraziti tom istom bolešću. A bolest se zove strah od gubitka vlasti i bahatost nekulturnih mediokriteta.
Post je objavljen 13.11.2011. u 06:00 sati.