Maksova maksimala

nedjelja, 31.10.2010.

GRUNTOVNICA I KATASTAR

Bivši premijer Ivo Sanader, danas zastupnik Hrvatskoga sabora, potjerao je svojevremeno iz svoje Vlade jedinu osobu koja je iskreno razmišljala europski. Potjerao ju je jer je razmišljala europski, a europski se mora razmišljati pod strogom kontrolom premijera (ma tko to bio). A Europu i Hrvatsku ne može voljeti nitko više no Ivo Sanader. To bijahu njegove riječi. Riječ je o Vesni Škare Ožbolt, ministrici pravosuđa u Vladi Ive Sanadera nakon izbora 2003. godine. Nije obećavala mnogo, ali je krenula ozbiljno. To je u hrvatskoj politici kobno. Stoga je plesala samo dva ljeta, ali po glazbi koju je sama odabirala.
Pravosuđe je glavna smetnja Republici Hrvatskoj za ulazak u Europsku uniju i to je poglavlje koje je oduvijek bilo najvažnije za Europsku komisiju (zašto to ne zovemo „povjerenstvo“?). Ministrica Vesna Škare Ožbolt bila je ta koja je htjela sanirati štetu na tom području, ne zbog EU, već zbog RH i njenih građana. Ona je ustrojila službenike i namještenike sudova da rade puno radno vrijeme i da smanje broj neriješenih predmeta na potpuno prihvatljivu mjeru. Ako se sjećate; jedan predsjednik općinskog suda u Dalmaciji izjavio je da je osjetno smanjio taj broj nalogom i kontrolom sudaca da rade puno radno vrijeme. Kada čovjek boravi na radnom mjestu sedam i pol sati, on mora raditi. Inače će umrijeti od dosade, dao je do znanja predsjednik dotičnog suda. Ovo se ne mora posebno dokazivati jer to znamo svi; od premijera do nekvalificiranog radnika. I kućanice su ovdje uključene pošto ih puno puta zapostavljamo smatrajući da one imaju najviše (neplaćenoga) vremena i da baš stoga znaju tračati. Sjetimo se na tren našega Sabora i tračeva koje slušamo, čak preko televizije, a vijećnici su još za to i debelo plaćeni.
Općinski sudovi, u kojima se nalaze i gruntovnice, za vrijeme ministrice Škare Ožbolt poprimili su sasvim drugačiji odnos prema strankama i poslu. Počeli su raditi i prekovremeno koje im je bilo plaćeno, samo da zadovolje stranke i završe posao na upisu zemljišnih podataka na internetski program. Do dolaska ministrice Škare Ožbolt gruntovnica u Ogulinu je za stranke poslovala protuzakonito; ponedjeljkom, srijedom i petkom. Dolaskom nove ministrice sve su gruntovnice poslovale svaki dan i predmete rješavale u najkraćem mogućem roku. Tako je djelovao i katastarski ured pa su stranke koje obično trebaju „u paketu“ usluge jednog i drugog ureda bile zadovoljne. Posebno su oduševljene bile stranke iz drugih gradova koje su dobile vezane podatke iz oba ureda u jednom danu.
Zbog naglog poboljšanja rada ministrica Vesna Škare Ožbolt dobila je „pakrački dekret“ od svoga gazde. Dobila je otkaz! Inače HDZ-ova Vlada deklarativno je za ulazak u EU, ali stvarno radi na tome da uđe što kasnije. Neuređena država, kakva je Hrvatska danas, za lopove i korumpiranu vlast pravi je eldorado. U Europskoj uniji tako se više neće moći ponašati.
Smijenjenu ministricu naslijedila je Ana Lovrin. Te dvije osobe nisu za usporedbu ni po kojem kriteriju, pa nećemo ni pokušati, ali su rezultati ministarstva porazni. U Ogulinu se sve vratilo na staro, ili na još gore; predmeti se gomilaju, rješavaju sporo ili nikako, a prijam stranaka je opet samo ponedjeljkom, srijedom i petkom!
A sada, da stvar bude idiotska, i Ured za katastar u Ogulinu uveo je redukciju primanja stranaka, ali oni primaju stranke onim danima kada gruntovnica ne prima!? Tako da kopiju katastarskog plana, identifikaciju čestica zbog dvostruke geodetske izmjere i gruntovni izvadak ne možete ni naručiti u jednom danu, a kamo li ishoditi. Ako je stranka izvan Ogulina treba prespavati u jednom od ogulinskih hotela i tako obogatiti turističku sliku Ogulina.
Kako su podaci u katastru i gruntovnici javni, oni moraju biti pristupačni svakoj osobi svakoga radnog dana, bez obzira na obim poslova koje pojedini ured obnaša. Ni jedan zakon nije dopustio da bilo koji ured državne uprave organizira prijam stranaka samo u neke dane tjedna, pa je svako takvo organiziranje protuzakonito i izaziva posljedice po voditelja toga ureda. Ali stranke toga moraju biti svjesne i uputiti prigovor nadležnom tijelu državne uprave; u mjestu događaja, županiji kojoj pripadaju, ili resornom ministarstvu. Pored nemara, anarhije i korupcije što vladaju ovim prostorima barem je radno vrijeme i prijam stranaka lako dokazivo i vrlo se lako mogu otkloniti nepravilnosti. Treba samo imati malo hrabrosti suprostaviti se samovolji vlasti na bilo kojoj razini na kojoj se pojavi.
Stoga, koristimo svoja prava i branimo svoje dostojanstvo.

nedjelja, 24.10.2010.

BJELOLASICU NITKO NIJE VOLIO

Pa evo, sada kada se u politiku vratio nekadašnji premijer Ivo Sanader, kada je zatalasao stameni HDZ i njegove čelnike, svi su ostali paf. Pa što mu nije bilo dovoljno da u nekom američkom univerzitetu preuzme katedru na kojoj će se, ne samo učiti, već od doktora Sanadera i naučiti, kako se na krajnje moralan način posluje i suzbija korupcija. Nije mu bilo dovoljno da u Austriji osnuje svoje poduzeće za prodaju magle bez korupcije, već njegovi fizički i intelektualni kapaciteti pokrivaju i političku pozornicu Republike Hrvatske. Neki dan je naš poznati bioetičar Ante Čović, profesor na filozofskom fakultetu u Zagrebu, s izvjesnom dozom rezigniranosti zaključio kako se jedna emisija u kojoj sudjeluju vrhunski profesori emitira u 23,30 sati za razliku od „1001. noći“ koja se emitira u udarnom terminu. Rekao je usput i to da je baš toga dana došao Ivo Sanader u Hrvatsku i umjesto da ga uhapsimo, mi mu se divimo kako će sudjelovati na nekom Saborskom povjerenstvu koje; nit' smrdi, nit' miriši. To povjerenstvo nema nikakve težine osim lupanja po praznoj slami.
Nakon što je održao predavanje svojim dojučerašnjim poltronima kako se piše i govori njemački, SDP-ovci nisu ni pitali ništa, a hrvatska je javnost sutradan obaviještena da se neki Sanader, umjesto u apsanu upisao u Hrvatski sabor. Jer otkako je on napustio premijersko mjesto i istjeran iz HDZ-a i Hrvatske, ovom zemljom vlada beznađe, kaos i antidemokracija. Čak je i Bajić počelo loviti kriminalce i zločince, načeo je korupcijsku hobotnicu i hoće joj doći glave. Kakvog to ima smisla kada ta hobotnica ne predstavlja individualce, kada je hobotnica zapravo sveukupni sustav ovoga društva. Uništiti hobotnicu, uništava se i ovo društvo u potpunosti. Pa neće se to društvo, valjda, oslanjati na neke bioetičare, genetičare i stručnjake za molekularnu biologiju. Kakvi Čovići, Radmani, Đikići, kakvi bakrači.
Nama su „potrebiti“ (kako to pismeno kazuju vrli političari) kolektori bez pročistača, parkovi bez hladovine, ali s travom po kojoj se ne smije gaziti, nama trebaju vlasnici tvornica koji će ih uništiti, a trebaju nam i vodeći ljudi u Nogometnom i Odbojkaškom savezu koje nitko ne može smijeniti dok upropaštavaju ugled i opstojnost tih saveza.
Nama trebaju rušitelji svega onoga što je donedavna stvarala radnička klasa u onom totalnom mraku, koji će prodati narodno i prirodno bogatstvo, eda bi postali vazali kakvi smo odvajkada bili, kako bi se borili za tuđinca, a radili za badava domaćim tajkunima. Nama trebaju direktori, upravni i nadzorni odbori HOC-a Bjelolasice koji će ju zatvoriti i prepustiti nekom strancu ili kraku domaće hobotnice. Sada i ti direktori izmišljaju toplu vodu tvrdeći da država ne bu financirala olimpijski centar jer smo u recesiji (čujeti vi ovo), dok obični smrtnici znaju da je kod nas recesija već dvadeset godina, otkako je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj.
Sada se počelo pisati po županijskim portalima i tjednicima da bi i 40 % sredstava ulupanih u „Snježnu kraljicu“ na Sljemenu bilo dovoljno za zamah HOC-a Bjelolasice; za cestu, vodovod, zasnježivanje, plinofikaciju i dvoranu za vodene sportove. Na ovom blogu i na ostalim ogulinskim blogovima pisalo se o tomu još pred dvije-tri godine da na Bjelolasici ne bude sreće ni rezultata dok direktori i odbori za nadzor i upravu budu političari koji će raditi onako kako im se naredi, a ne sportski stručnjaci i poduzetnici po vokaciji.
HOC Bjelolasica nalazi se na području Grada Ogulina, kao jedinice lokalne samouprave, i vlast Grada morala je dati debeli obol da HOC služi Gradu, Županiji i Republici Hrvatskoj. Ne treba biti naročit ekonomist da se izračuna koliki smo novac dali za pripreme samo nogometne reprezentacije po Sloveniji, u ovih desetak godina otkako su Bjelolasicu napustili prognanici Saborskoga, ne treba biti nadahnut i izračunati koliko bi se novaca slilo od turista; što domaćih, što stranih, koji bi koristili skijališta, dvoranu, nogometno i atletsko igralište.
Gradska, županijska i državna politika trebala je samo biti inicijator natječaja za popunu stručnih radnih i rukovodećih ljudi toga prirodnog bisera kojega su pronašli još u onom trulom socijalizmu. No, tada su na tim mjestima bili zaljubljenici u Bjelolasicu, Ogulin i sportove svih vrsta, naročito zimskih. A od tada do danas, da parafraziramo, Bjelolasicu nitko nije volio!

nedjelja, 17.10.2010.

OBADVA, OBADVA SU PALA !!!

Kako jedna nepismena euforična krnja rečenična konstrukcija nekadašnjeg rodoljuba i domoljuba može poljuljati državni i „braniteljski“ duh kada se ona parafrazira u najnezgodnijem trenutku i na krajnje sramnom incidentu. Kako se sloboda misli, govora i tiska ide zakidati na očitom primjeru grijeha struktura, kada se taj grijeh objavi na način koji je krajnje neugodan. Samo mora doći sa srpske strane.
Sva se hrvatska javnost snebivala što naši avioni padaju bez zrna baruta, ali to se ne smije objaviti. Da su na vježbi morali s raketom zemlja-zrak pogoditi koji MIG sigurno bi promašili, a u prošlom ratu smo s manje sofisticiranim raketama i kalašnjikovima bili gotovo nepogrešivi na opću radost strijelaca i na oduševljenje svih nas koji smo to mogli pratiti.
Zaboravit ćemo da su „obadva“ MIG-a pala zbog totalnog rasula ove države, zbog totalne nebrige o ljudima i njihovoj sigurnosti, a vjerojatno stoga što smo u jednoj asocijaciji koja egzistira da bi mogla na životu držati sve moguće ratove na planetu. Mislim na NATO, naravno. Ratovi zapravo i služe da se unapređuje tehnika i tehnologija koja služi za dobrobit čovječanstvu. Kada je pokojni predsjednik SAD-a John Kenedy sakupio trust mozgova koji su trebali dati odgovor na pitanje kako razvijati tehniku i tehnilogiju koja bi služila čovječanstvu poslije okončanja svih ratova, nakon nekoliko mjeseci stručnjaci su iznijeli kratki siže svojih umovanja i obznanili predsjedniku Kenediyu da bez ratova i vojne industrije nema šanse da čovječanstvo napreduje!
To je apsolutna istina, jer u povijesti ovoga planeta ratovi su se događali otkad je čovjek sišao s grane i otkada je postao svjestan da može živjeti na tuđoj grbači. Spremao se za ratovanje i vježbao borilačke vještine, umjesto da obrađuje polja, lovi divljač ili da traži zlato kopajući stijene i ispirući zlatonosne rijeke, izgrađujući usput prerađivačku industriju.
I ova posljednja Jugoslavija izbacivala je parolu; gradi kao da će vječno trajati mir, ali se naoružavaj kao da će sutra rat. Ovo posljednje se, naravno, obistinilo na krajnje sumnjiv način, ali je treća europska vojna sila pala pod udarom hrvatskih branitelja, baš kao što su pale i sve druge osvajačke armije, makar se zvale i „Narodnom“.
„Obadva, obadva su pala“, orilo se Hrvatskom nekoliko tjedana, mjeseci, a evo i 19 godina nakon toga događaja. U malo drugačijem kontekstu.
Tada je ta sintagma nagovještavala početak kraja jednoga rata, a danas ona nagovještava nastavak agonije jedne novostvorene države koja je obećavala blagostanje svima, a ne samo njima! Danas su HDZ, premijerka, „branitelji“ i Ministarstvo obrane uvrijeđeni kako se to netko usudi dirati u simbol Domovinskog rata, ali nisu uvrijeđeni što su im generali pljačkali novac za kupnju oružja za obranu zemlje, nisu povrijeđeni što su pobijeni nedužni ljudi bez oružja i zaštite, što su vršeni ratni zločini iz niskih strasti, što je prodavana nafta neprijatelju u jeku najljućih borbi za obranu zemlje.
Sada bi trebalo „pišmaniti“ incident što smo skrošili dva MIG-a, i sretni da oni nisu pali na Plaški, ili Ogulin, eventualno. Sada se može zatirati sloboda misli, da ne kažem tiska, sada glavu diže i predsjednik HHO-a onaj isti koji je na sudu zbog klevete kapetana Laptala ne poštivajući ljudska prava. Sada se Ivan Zvonimir Čičak osjeća pozvan da štiti, koga to. Sebe, naravno. I on je od nekog karizmatičara otišao u griješnike, izgubivši smisao za moral i sustav vrijednosti. Sve je u ovoj državi otišlo u nepovrat.
Tko to u Hrvatskoj može zamjeriti bilo kojim novinama, bilo kojem čovjeku, koji ističe svoj potpuno ispravan zaključak i činjenicu da su „obadva“ pala. I umjesto da s njima padne ne samo ministar obrane, već premijerka i Vlada, oni se ponašaju kao kobile kad prevrnu voz sijena. Oni su uvrijeđeni zato što su to napisale novine koje se financiraju iz proračuna. Od koga su isfinancirana oba ova zrakoplova. Tko će kupiti nove letjelice, tko će to pokrpati taj leteći park. Žao mi je da u novinama nije izišao ovaj novi vic o ratu u vodama Piranskoga zeljeva, oliti Savudrijske vale. Tamo će, kažu, slovenske podmornice i njena flota biti uništene od strane istarskih ribarskih brodova koje će podupirati Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

nedjelja, 10.10.2010.

SEKS BEZ LJUBAVI ZAVRŠAVA ABORTUSOM

Postoji Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01) u kojem stoji da su jedinice lokalne samouprave gradovi i općine. Grad je svako mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. U sastav grada kao jedinice lokalne samouprave mogu biti uključena i prigradska naselja koja s gradskim naseljem čine gospodarsku i društvenu cjelinu.
Da li netko od vas zna što status Grada donosi jedinici lokalne samouprave? Što to znači da status Grada ima i Ogulin, samoupravna jedinica s 15.054 stanovinka po zadnjem popisu stanovništva iz 2001. godine? Danas ih, vjerojatno, ima još manje, a svrstali su se u dvadeset i četiri naselja. Od svih naselja urbano se može smatrati Ogulin i donekle Ribarići. Ogulin se nalazi na rijeci Dobri i državnoj cesti D-42 i ima gradonačelnika, a Ribarići su na jezeru Sabljaci i županijskoj cesti Ž-3218 i imaju župana. Gotovo sve ogulinske ulice imaju nogostupe po kojima se ne smije hodati jer imaju opasne rupe, a za kišna vremena na kolnicima se stvaraju jezera pa vas auti smoče do daske. Ribarići imaju ceste bez nogostupa jer nemaju pješaka, pošto svi građani imaju po kućnom broju barem jedno vozilo.
Dok Ribarići svoju glavnu prometnicu Ž-3218 gotovo svakodnevno uređuju, dotjerujući cestovne vertikalne i horizontalne elemente, utvrđujući asfaltni zastor do perfekcije, dotle Ogulin svoju državnu cestu D-42 koja je ujedno i gradska ulica, zvana Bolnička, do perfekcije upropaštava! Dok ova s Ribarćov napreduje po kvaliteti, ova ogulinska napreduje po pogubnosti za vozače i pješake. Ona je godinama konstanta i ogledni primjerak kako gradska ulica, k tomu i državna cesta, ne smije izgledati. Svi gradski oci već punih trideset godina svake izborne uvjeravaju korisnike te prometnice da će ju upravo za godinu dana sanirati na najmoderniji način.
Ti isti gradonačelnici učinili su dobar potez kada su odlučili da uz tu Bolničku ulicu prebace kompletan društveni život grada Ogulina pa su tu izgradili Opću bolnicu po kojoj je ulica i dobila ime, izgradili su Prvu osnovnu školu, mada je prva zapravo u starom centru grada, tu je nogometni stadion s modernim tribinama i rasvjetom za prvoligaške noćne utakmice, polivalentna sportska dvorana uz Prvu osnovnu školu, Srednjoškolski centar Bernardina Frankopana, otvorena teniska igrališta, pomoćno nogometno igralište i egzemplarna teniska dvorana za humanitarne mečeve ATP tenisača. Ove zime u toj će se dvorani organizirati literarne večeri koje će voditi don Kačunko i na kojima će se iščitavati fragmenti iz djela biskupa Bogovića „Žao mi je naroda“ i romana „Gola istina“ poznate spisateljice Nives Celzius.
Grad Ogulin s malim „g“ nakon osamostaljenja gradi se bez prestanka i doista poprima obilježja modernoga grada sa starom jezgrom i svim atributima što određuju grad. Falilla mu je samo kanalizacija, plinofikacija i poduzetnička zona, a smetala industrijska poduzeća. Industriju smo uspjeli uništili i popunili biro rada, a komunalnu infrastrukturu izvodimo postepeno, u fazama. Najprije vodovod, onda kanalizaciju, pa plinovod. Za svaku fazu prerujemo ulice, asfaltiramo ih i sljedeće godine izvodimo novu fazu. Naša vlast to zove infrastrukturni perpetuum mobile.
Svjedoci smo zadnjih mjesec dana prekapanja Bolničke ulice za polaganje plinovodnih cijevi. Konačno je došlo vrijeme da se definitivno uredi ta ulica. I kolnik i pločnik. U toj ulici na valja ništa; šahte su udarna ispupčenja, slivnici udarna udubljenja, asfaltne rupe opasnost po kotače automobila, zakrpe opasnost po bubrege, pločnici opasni za razne lomove tijela zbog dotrajalog asfalta, a po kiš je nemoguće i voziti i pješačiti. Ovaj gradonačelnik obećava uređenje te ulice već pet godina i više. No, na posljednjem aktualnom satu sjednice Gradskoga vijeća rekao da se na sanaciju kompletnog kolnika neće ići!!!
Ako u pet godina svoga mandata ovaj gradonačelnik nije bio u stanju organizirati tu sanaciju i zatvoriti financijsku konstrukciju ni sada kada je prošlo sve moguće izdrživo vrijeme za stanovnike toga kvarta, onda taj gradonačelnik nije dostojan povjerenja svojih građana. Spomenuli smo da se Bolničkom ulicom giba ogroman broj ljudi; stanovnici toga kvarta, učenici dviju škola s roditeljima, sportaši svih kategorija i pacijenti bolnice. Treba li još tkogod? Još koji pacijent?
Ako Grad doista nije u mogućnosti ovaj puta sanirati Bolničku ulicu predlažem akcije građana kojima ćemo onemogućiti rad gradskim institucijama, zakrčiti promet Bolničkom ulicom i tražiti opoziv gradske vlasti. Samo, vlast ne voli bunt, vlast voli novac i slavu. Ona ne voli grad i svoje birače, ali ih voli seksati. A seks bez ljubavi uvijek dovodi do abortusa!

nedjelja, 03.10.2010.

OVO JE DEFEKTNO DRUŠTVO

Čitajući neki dan članak u Nacionalu da Hrvatska treba uvesti 100.000 radnika kako bi zemlja krenula iz krize običnom smrtniku stane pamet. Svakomu od nas je jasno da uz 300 tisuća nezaposlenih i milijun umirovljenika od kojih, kažu, samo 20 % ima zadovoljavajući staž za mirovinu, odnosno dobar broj penzionera nema ni radne, a još manje starosne uvjete. Dakle tu doista treba međugeneracijska pomoć. Ljudi koji nemaju staža nisu mogli dovoljno sredstava uplatiti ni za sebe, a kamo li i za međugeneracijske obveze.
Naš poznati ekonomski stručnjak Jakovljević rekao je da enormno guranje mladih ljudi u mirovinu je nepovratne šteta koja se nikada ne može nadoknaditi. Svi budući penzioneri su zakinuti, osim povlaštenih. Tu popravka nema.
Kada bi se umirovljenici koji mirovinu nisu stekli stažom i starosnom dobi reaktivirali, kada bi se zaposlili oni nezaposleni, a radno sposobni, našlo bi se barem 200 tisuća radnika, a nama, kažu, treba svega 100 tisuća. I to iz uvoza! Uzbudljivo, zar ne?
Po kojemu to kriteriju nama treba 100.000 ljudi. Gdje će to oni raditi, ako 300.000 čeka priliku. Koje kvalifikacije nedostaju, možemo li ih mi dobiti prekvalifikacijom? Možemo li nezaposlene prisiliti da rade posao niže kvalifikacije od one koju imaju? Da li je jedinica lokalne samouprave donijela strategiju gospodarskog razvitka, da li se iz onih gospodarskih inkubatora izleglo koje pile, odgojilo koje tele ili ždrijebe?
HDZ je preuzeo na sebe svu odgovornost za blagostanje svoga naroda (premda je mislio i misli samo na Hrvate), ali se dokazalo da je radio samo za sebe.
Da li autor ovoga bloga ima pravo gradonačelniku i njegovim trima mušketirima sugerirati sljedeće; onoga električara zadužiti za komunalnu infrastrukturu, veterinara za ekološko gospodarstvo, a manjinskog mušketira zadužiti da riješi HOC Bjelolasicu. Ona se nalazi na području Grada, s manjinskim je stanovništvom, a oni su tamo u većini.
No, ne bi bilo zgorega zaposliti još jednog zamjenika gradonačelnika koji bi vodio brigu o zatvaranju poduzetničke zone. Ona je svoje dala. Utukli smo u nju oko 25 milijuna kuna, promijenili smo tri direktora, nismo naročito narušili prirodni sklad kultura parcela, nismo u zemlju ukopali postojeći zračni dalekovod radi sigurnosti budućih cesta, kanalizacije, vodovoda, ali smo otvorili prostor za tiskaru s pet radnika. Ostale potencijalne tvrtke odustale su od toga terena kada su skužile da je kužan. Semmelrock je izuzetak, on se počeo graditi i prije osnivanja poduzetničke zone.
Tako su nam u ogulinskoj privredi ostale samo uspomene na DIP, Sintal, Ventilator, Izgradnju, s oko 4.000 radnika koji su hranili 15.000 Ogulinaca. Treba li tu dodati još Elektroprivredu, PTT, ŽTP i Šumsko gospodarstvo pa da nostalgija zauzme svoje pravo mjesto.
Dobro, bila su druga vremena, ali ... Neki dan sam u Zadru slučajno razgovarao s jednim poduzetnikom koji je i u prošlom sistemu imao neku proizvodnju pozamanterije, ili nešto slično, koji kaže da nije nostalgičar za prošlim vremenima u političkom smislu, već u pravnom, moralnom i socijalnom. I on pojmi da sve što je valjalo u starom sistemu, 90-ih godina je ukinuto kako bi se izbrisao miris socijalizma. A u tom sistemu cijelo je bogatstvo bilo općenarodno, stranac je bio dobrodošao gost, ali ne kao vlasnik nekretnina, da je država s 20 milijuna stanovnika bila zadužena s 5 milijardi dolara, a da bi danas Republika Hrvatska s 4,5 milijuna stanovnika prodala sve korisno i zadužila se s 50 milijardi eura. Onda smo, kaže, imali SKJ, a danas HDZ. Pljačkali su nas Srbi, a sada Europljani i Hrvati. To je puno bolje. Lakše se podnosi!
U toj općoj papazjaniji jedino se Ljubo Jurčić trudi i nudi drugo rješenje od uvoza radnika. Ono spomenuto; da se svi radno sposobni vrate na posao, ali posao treba otvoriti. Pa nećemo čitati da smo već dosada dali radne dozvole strancima za posao na građevinama i za pastire?! Ni njih nemamo? Pa ja bih na takve položaje postavio ove s kupljenim diplomama na Prometnom i Ekonomskom fakultu. Piše da smo zaposlili i jednog defektologa stranca. E, tu mislim da nam fale jedino takvi stručnjaci jer - ovo društvo je defektno.

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv