Pa evo, sada kada se u politiku vratio nekadašnji premijer Ivo Sanader, kada je zatalasao stameni HDZ i njegove čelnike, svi su ostali paf. Pa što mu nije bilo dovoljno da u nekom američkom univerzitetu preuzme katedru na kojoj će se, ne samo učiti, već od doktora Sanadera i naučiti, kako se na krajnje moralan način posluje i suzbija korupcija. Nije mu bilo dovoljno da u Austriji osnuje svoje poduzeće za prodaju magle bez korupcije, već njegovi fizički i intelektualni kapaciteti pokrivaju i političku pozornicu Republike Hrvatske. Neki dan je naš poznati bioetičar Ante Čović, profesor na filozofskom fakultetu u Zagrebu, s izvjesnom dozom rezigniranosti zaključio kako se jedna emisija u kojoj sudjeluju vrhunski profesori emitira u 23,30 sati za razliku od „1001. noći“ koja se emitira u udarnom terminu. Rekao je usput i to da je baš toga dana došao Ivo Sanader u Hrvatsku i umjesto da ga uhapsimo, mi mu se divimo kako će sudjelovati na nekom Saborskom povjerenstvu koje; nit' smrdi, nit' miriši. To povjerenstvo nema nikakve težine osim lupanja po praznoj slami.
Nakon što je održao predavanje svojim dojučerašnjim poltronima kako se piše i govori njemački, SDP-ovci nisu ni pitali ništa, a hrvatska je javnost sutradan obaviještena da se neki Sanader, umjesto u apsanu upisao u Hrvatski sabor. Jer otkako je on napustio premijersko mjesto i istjeran iz HDZ-a i Hrvatske, ovom zemljom vlada beznađe, kaos i antidemokracija. Čak je i Bajić počelo loviti kriminalce i zločince, načeo je korupcijsku hobotnicu i hoće joj doći glave. Kakvog to ima smisla kada ta hobotnica ne predstavlja individualce, kada je hobotnica zapravo sveukupni sustav ovoga društva. Uništiti hobotnicu, uništava se i ovo društvo u potpunosti. Pa neće se to društvo, valjda, oslanjati na neke bioetičare, genetičare i stručnjake za molekularnu biologiju. Kakvi Čovići, Radmani, Đikići, kakvi bakrači.
Nama su „potrebiti“ (kako to pismeno kazuju vrli političari) kolektori bez pročistača, parkovi bez hladovine, ali s travom po kojoj se ne smije gaziti, nama trebaju vlasnici tvornica koji će ih uništiti, a trebaju nam i vodeći ljudi u Nogometnom i Odbojkaškom savezu koje nitko ne može smijeniti dok upropaštavaju ugled i opstojnost tih saveza.
Nama trebaju rušitelji svega onoga što je donedavna stvarala radnička klasa u onom totalnom mraku, koji će prodati narodno i prirodno bogatstvo, eda bi postali vazali kakvi smo odvajkada bili, kako bi se borili za tuđinca, a radili za badava domaćim tajkunima. Nama trebaju direktori, upravni i nadzorni odbori HOC-a Bjelolasice koji će ju zatvoriti i prepustiti nekom strancu ili kraku domaće hobotnice. Sada i ti direktori izmišljaju toplu vodu tvrdeći da država ne bu financirala olimpijski centar jer smo u recesiji (čujeti vi ovo), dok obični smrtnici znaju da je kod nas recesija već dvadeset godina, otkako je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj.
Sada se počelo pisati po županijskim portalima i tjednicima da bi i 40 % sredstava ulupanih u „Snježnu kraljicu“ na Sljemenu bilo dovoljno za zamah HOC-a Bjelolasice; za cestu, vodovod, zasnježivanje, plinofikaciju i dvoranu za vodene sportove. Na ovom blogu i na ostalim ogulinskim blogovima pisalo se o tomu još pred dvije-tri godine da na Bjelolasici ne bude sreće ni rezultata dok direktori i odbori za nadzor i upravu budu političari koji će raditi onako kako im se naredi, a ne sportski stručnjaci i poduzetnici po vokaciji.
HOC Bjelolasica nalazi se na području Grada Ogulina, kao jedinice lokalne samouprave, i vlast Grada morala je dati debeli obol da HOC služi Gradu, Županiji i Republici Hrvatskoj. Ne treba biti naročit ekonomist da se izračuna koliki smo novac dali za pripreme samo nogometne reprezentacije po Sloveniji, u ovih desetak godina otkako su Bjelolasicu napustili prognanici Saborskoga, ne treba biti nadahnut i izračunati koliko bi se novaca slilo od turista; što domaćih, što stranih, koji bi koristili skijališta, dvoranu, nogometno i atletsko igralište.
Gradska, županijska i državna politika trebala je samo biti inicijator natječaja za popunu stručnih radnih i rukovodećih ljudi toga prirodnog bisera kojega su pronašli još u onom trulom socijalizmu. No, tada su na tim mjestima bili zaljubljenici u Bjelolasicu, Ogulin i sportove svih vrsta, naročito zimskih. A od tada do danas, da parafraziramo, Bjelolasicu nitko nije volio!
Post je objavljen 24.10.2010. u 06:00 sati.