Maksova maksimala

nedjelja, 31.01.2010.

OVO NIJE LIJEPO ZA NIKOGA

Prošle su dvije godine kako sam bio u Josipdolu u trgovini uz hotel, na samom raskršću. To je bila trgovina u dvije etaže puna svakojake robe. Bilo je vrlo hladno, kao što je, recimo, ovih dana u Ogulinu. Prošetao sam trgovinom i primijetio da u jednom kutu gori stari rešo s onim otvorenim spiralama. Pozvao sam jednu trgovkinju i rekao da su zaboravili ugasiti rešo jer su, vjerojatno, kuhale kavu. U trgovinama uvijek ima više žena nego muškaraca. To je stoga što su žene puno izdržljivije od nas. Moglo se nešto i zapaliti od tih otvorenih spirala, spomenuo sam. A dobio sam odgovor: „Nismo to mi zaboravile, mi se na tom rešou grijemo!“ Mislim da sam to u ovom blogu tada o tomu nešto pisao, ali se zaboravilo. Bila je to trgovina od nekog „Trudbenika“ iz Zagreba, u zakupu. Ta trgovina ima oko 300 m2 prodajnog prostora u dvije etaže i centralno grijanje na rešo! A u podrumu te zgrade potpuno uređena i ispravna kotlovnica, ali nema lož ulja!? Poslodavac neće da kupi ulje, jer mu je to skupo.
Pa to je strašno. Sigurno za kaznenu prijavu poslodavcu, ali – tko će ga prijaviti? Namještenici, inspektori? A komu? Prezimile su te nesretne žene tu zimu 2007/2008., pa i zimu 2008/2009., a lani u lipnju mjesecu trgovina je zatvorena. Možda se ove zime griju doma, bez plaće, ali možda zdravije, ako je to neka satisfakcija. Za eventualno oboljenje neke od ovih žena nitko nije, niti će ikada odgovarati. Na niske i neredovite plaće nitko ne haje, kapitalizam je na djelu, kapitalisti se debele, a socijalna država samo je deklarativna.
Sindikat trgovačke branše tada se borio za neradnu nedjelju, umjesto za plaćenu nedjelju i za plaćeni svaki prekovremeni sat. Za uvjete rada, za dostojanstvo radnika, za njegovo zdravlje ne brine se nitko.
Dakle, dvije godine nakon toga katastrofalnog doživljaja (imam i jedan pozitivan primjer poslodavca, ali u Zagrebu) doživio sam neki dan isti slučaj, samo ovdje u Ogulinu. Na glavnom raskršću ovoga grada, na našem jedinom semaforu, nalazi se „Bohorčićeva“ trgovina tekstila čiji je pravni slijednik bila Zvijezda, a danas TP Ogulin. Za Bohorčića i za vrijeme Zvijezde preko zimskih hladnih mjeseci u trgovini je bilo toplo. Ove zime, danas, na temperaturi od minus 15 do minus 5, tri žene dopodne i dvije popodne nemaju grijanja! Imaju nekakva dva rešoa. U podrumu, pak, imaju kotlovnicu, u trgovini od oko 100 m2 instalirane radijatore, ali im ne daju ložiti. Dimnjak nema potrebnu kvalitetu i inspektor zaštite od požara ne dozvoljava loženje. Što se tiče inspektora, potpuno u redu. No, što se tiče glavnih aktera koji su trebali zaštititi osoblje prodavaonice – prava katastrofa. A akteri su: direktor TP-a, vlasnici stanova na katu i Stambeno, kao upravitelj zgrade. Još u lipnju mjesecu zapisnički je ustanovljeno da dimnjak nije ispravan i utanačeno da se do zime sanira. Saniran nije ni danas. Samo; svi su na toplom osim osoblja trgovine, pet nezaštićenih žena kojima zbog nemogućih uvjeta na radu prijeti narušavanje zdravlja. Novaca neće imati ako se budu morale liječiti, ali zdravstveni doprinos i dopunsko osiguranje plaćaju redovito.
Ovo pismo proslijedit ću inspekciji rada, a sve koji prate ovaj blog molim da jave i gradskoj upravi; od gradonačelnika do sva tri dogradonačelnika, a svakako i najnovijem koji zastupa srpsku manjinu u Gradu, jer u trgovini koju spomenuh rade i predstavnice manjinskog naroda. Kada hoćemo getoizaciju, iskoristimo ju.
Uvjeren sam da će gradonačelnički tim reagirati odmah jer se radi o građanima Ogulina, ali i o upravitelju zgrade, Stambeno komunalnom gospodarstvu d.o.o. koji je u vlasništvu Grada i čiju skupštinu čini osobno gradonačelnik. Ma što to značilo.
Moguće je da je ova tema zalutala na blog i da je besmislena, jer mi uvijek imamo više ciljeve od brige za običnu građanku ili građanina.

nedjelja, 24.01.2010.

JOŠ UVIJEK JE LIJEPO U HRVATSKOJ

Htjeli mi to priznati ili ne, otkako smo dobili novoga predsjednika intelektualca, nekako je sve krenulo uzbrdo. Osjeti se da je HDZ-u splasnula ogromna bahatost, da na televiziji Hloverka uglavnom statira, da se novinari privikavaju postavljati uljuđena pitanja, ne samo predsjedniku Ivi Josipoviću, već i ostalim gostima. Istina, Hloverka je nastup na HTV-u ponovno omogućila Ivkošiću, Letici, Dujmoviću, možda i Draženu Laliću koji se napuhuje k'o Mussolini, ali mislim da bi to mogli biti njihovi oproštajni nastupi kao što smo se oprostili i od blagočastive Hloverke Novak Srzić.
Nije li lijepo za čuti i doživjeti da se donedavna nedodirljivi čudom čude kako to da se pod istragom i pred hapšenjem nalaze baš oni; jučerašnji ministri, potpredsjednici Vlade, premijeri, kumovi i svojta barba Luke, a da se ne obraćaju izravno njima, već novinarima. Zato je porastao tiraž tiska da se ovi maločas nabrojeni mogu u njemu pronaći i pripremiti za Remetinec. USKOK im ruši dostojanstvo, kažu, kao što i onaj Siniša Rimac tvrdi da ga ne smiju zvati ubojicom jer će patiti od kompleksa manje vrijednosti. A to mu je cijenu podigao desetgodišnji bivši predsjednik Hrvatske koji je svoj mandat po onoj narodnoj; zlatom pisao, a drekom zapečatio! Zašto mu je to trebalo - samo Nečastivi zna. Bog mu to ne bi dopustio.
Zar nije lijepo da jedan agnostik, čista obraza i još čišće nutrine, na pragu Pantovčaka priprema pravnu državu s kojom će ući u Europsku uniju. A Europa će tu Hrvatsku primiti pod svoj krov čim Bajićevi timovi odrežu pipke onoj korupcijskoj hobotnici i pronađu joj glavu, kada sredimo gruntovnicu, zdravstvo i sudstvo. Imamo pravoga čovjeka na čelu države koji je već unesao optimizam u stanovništvo ove opljačkane domovine, imamo pravnoga stručnjaka koji zna kako pripremiti zakone bolje i jeftinije od samoga Rifkina, predsjednika koji je cijenjen u svijetu i kao pravnik i kao glazbenik. Čitajući njegovu biografiju čovjeku zastane dah koliko je energije, znanja i mara unio u svaki događaj u kojemu je sudjelovao pa nema razloga da ne budemo optimisti, postanemo iskreni i promijenimo sustav vrijednosti u ovomu društvu. Iz tog biografskog kuta, riječi njegova protukandidata za predsjednika, da je Josipović čovjek koji nikada ništa nije radio zvuče primitivno, upravo onako kako izgleda taj koji je to izustio.
U kontekstu lijepog ponašanja koje nekako izvire na površinu ovom društvenom promjenom na posljednjim izborima, treba sagledati i nedjeljni nastup našega župana na Radio Ogulinu. Nije li lijepo za čuti iskrenu ispovijed prvoga čovjeka županije o stanju u njoj i Gradu Ogulinu, pa makar činjenice o kojima je govorio nisu nikako lijepe. Za razliku od dosadašnjih nastupa gradonačelnika i Ivana Vučića u bilo kojoj funkciji, dali su se čuti samo hvalospijevi; što osobni, što stranke na vlasti, dala se čuti samo lijepa ambalaža Grada u kojoj je trebao biti isti takav lijep sadržaj. Ponižavali su svoje birače i one ostale građane praveći ih debilima, a oni su uporno svoje glasove davali njima okrećući pilu naopako.
Kada je tom biračkom tijelu prekipjelo odlučili su se za promjene (s izuzetkom katastarske općine Zagorje). Izbacili su iz „trke“ za predsjednika Republike službenoga kandidata HDZ-a i one bivše HDZ-ovce i izabrali Ivu Josipovića, službenoga kandidata SDP-a. I upristojili čelne ljude na vlasti da se skinu s lažnih lovorika, da cijene dostojanstvo svojih građana i da im konačno iskrenu kažu kako nije u pitanju globalna recesija kada je riječ o osnovnim problemima našega Grada kao jedinice lokalne samouprave. Da su lažna bila sva obećanja Vlade i ministarstava, pa i same lokalne vlasti, kako će se pokrenuti rekonstrukcija gradskog vodovoda, izgradnja pročistača otpadnih voda, retencija rijeke Dobre, izgradnja gradske plinovodne mreže, uređenje prihvatilišta komunalnog otpada, odrastanje poduzetničke zone, osposobljavanje HOC-a Bjelolasice. Od svih tih kapitalnih zahvata u prostoru, što infrastrukturnih, što dohodovnih, neće u dogledno vrijeme biti ništa. Možda samo kanalizacija? Sva je sreća što smo uspjeli napraviti tenisku dvoranu, knjižnicu i park budućnosti, jer nam je i to moglo promaći u današnje vrijeme. Najveća sreća je bila što nam je priroda naklonjena pa se Dobra nije izlila, ali je moguće da to učini nagodinu. Ostaje nam, kako piše u Novom listu, da realiziramo turistički zimski centar na Kranjčevki o kojoj na emisiji ROG-a u nedjelju nije bilo riječi. Imam utisak da voditelj emisije nije htio, ili nije smio, taj zahvat spomenuti. Bilo je dovoljno spomenuti da u Jasenku imamo poduzeće HOC Bjelolasicu d.o.o., društvo ograničene odgovornosti, i Javnu ustanovu Bjelolasica, bez odgovornosti. Imamo i dva nova direktora, također bez odgovornosti.

nedjelja, 17.01.2010.

NEŠTO SE LIJEPO DOGODILO HRVATSKOJ

„Konačno se nešto lijepo dogodilo ovoj Hrvatskoj“ rekla mi je neki dan jedna ogulinska ljepotica pravoslavne vjeroispovijesti i sama sudjelujući u tom lijepom događanju na način da je izišla na izbore dati svoj glas za novog predsjednika Republike Hrvatske. Inače, kaže, ne izlazi na izbore samo iz razloga što joj na silu guraju one roze listiće koji getoiziraju srpsku manjinu i ne daju im da kao obični građani sudjeluju u parlamentarnim izborima. Naravno da ne koristi ni onu pozitivnu diskriminaciju kada ima pravo birati za dogradonačelnika, onoga manjinskoga, tj. srpskoga. Ta osoba nije jedina kojoj je neugodno konzumirati diskriminaciju, i koja se na svoj način bori protiv nje, pa makar ona bila i tako „pozitivna“!
Sada su iza nas možda najčudniji predsjednički izbori u povijesti Hrvatske, izbori koji su makar na čas vratili povjerenje u hrvatskog građanina. Građani su između svjetla i tame izabrali svjetlo, između dobra i zla odabrali dobro, postupili su, osim toga, upravo onako kako ih je Crkva upućivala. Ono malo biskupa iz Like i Dalmacije, karizmatika s otoka, vojnih ordinarija i urednika Glasa Koncila provociralo je svoje vjernike ne bi li se uvjerili u njihov razbor. Znali su oni zasigurno da za Bandića može glasati samo bosansko-hercegovačka „dijaspora“ i ina dijaspora koja u Hrvatskoj ne plaća porez, kao i zatvorenici hrvatskih kaznionica kako bi mu dokazali da je i tamo dobro došao.
Novi predsjednik Republike Hrvatske je Ivo Josipović koji nosi diplomu Muzičke akademije i doktorat pravnih znanosti, pa primjedba njegova protukandidata Milana Bandića, na predizbornom sučeljavanju, da on, Ivo Josipović, nije u životu ništa radio s pravom nije mogao komentirati. Jer, taj Bandić koji je vjerojatno završio neku školu i sudjelovao na nizu „Baćijada“ u Hercegovini doista ništa ne radi. Rano ujutro odlazi na Sljeme, onda, vidjeli ste na televiziji kako radi sklekove, tušira se, obilazi grad, daje direktive podčinjenima, dobije podatke koliko novaca pritječe u proračun i daje direktive kako i kamo ih usmjeriti. (Bačijada je, inače, tradicionalno takmičenje u Hercegovini na kojoj pobjeđuje onaj koji uz najmanje truda najviše zaradi kroz godinu dana). Sada je tom Bandiću ostala samo izjava kroz plač da je njegov kapital 900 hiljada birača koji su glas dali za njega. Oni su zapravo, u afektu, glasali protiv Josipovića, a ne za Bandića.
Zato ćemo oprostiti i našim mladim intelektualcima, ogulinskim Mladohercegovcima, koji su preko facebooka pokušali za predsjednika iznjedriti katolika vjernika, pa makar to bio Milan Bandić. Dugogodišnji komunist po stažu, socijaldemokrat po uvjerenju, vjernik kad treba, desničar Merčepova usmjerenja. Što li je to Milan Bandić? On je izbor dijela ogulinske inteligencije i facijalaca iz ostalog dijela Hrvatske. Njima je dosta istinske inteligencije, pravne države, akademskih muzičara i glasovira, fali - konja i gusala. Uz to idu i gange.
Ivo Josipović je deklarirani agnostik, koji će na inauguraciji za predsjednika na kraju prisege bez grižnje savjesti i lažne etike reći i ono: „Tako mi Bog pomogao“. On je na niskosti „njegove ekscelencije“ glavnog urednika Glasa Koncila pri izjavi da je izabran pod sumnjivim okolnostima lakonski i nadasve kulturno odgovorio da ne želi loše odnose s Crkvom. On svojom pristojnošću i kulturnim ponašanjem izluđuje novinare naviknute na dosadašnje političare. U petak je novinar Jutarnjeg lista Branimir Pofuk, i sam poklonik ozbiljne glazbe, napisao nešto neobično: „Ako vam je sve ovo strano i čudno, u očekivanju nove pravednosti obratite pažnju na novu pristojnost koju svojim nastupima širi novi predsjednik. I mirnoću. Toliko je pristojan da naši mediji, koje se godinama, kao i čitavo društvo, sustavno unepristojava, još kao da ne znaju što bi s njim. Mislim da neće imati izbora nego se prilagoditi. I upristojiti.“
Na ovakvo ponašanje novoga predsjednika i Crkva je, nakon urednika Miklenića, istakla svoga aduta u liku fra Zvjezdana Linića koji je sigurno povučen ljudskošću, a ne hijerarhijskim činom kardinala Bozanića, pokušao objasniti toj Crkvi i raznim mladohercegovcima da agnostik nije isto što i ateist i da od novoga predsjednika treba očekivati sve ono dobro što netko može pružiti, a sam Josipović nudi promjenu društvene klime; od gorčine i pesimizma do optimizma - pa i u kriznim trenucima.
Ovo društvo nema alternative. Optimizam može ponuditi samo karakterna, poštena i intelektualna osoba, a čitajući njegov životopis čini se da je novi predsjednik Republike Hrvatske upravo takav. I nadajmo se da će pravnim sredstvima u narednih pet godina skladati kompozicije od etide do kantate.

nedjelja, 10.01.2010.

GORČINA NIJE ISTO ŠTO I MRŽNJA

Većina ratova traje oko četiri godine. I ovaj Domovinski; računamo da je od 1991. do 1995. godine i, imao je neki specifičan okus i miris. Tek će neke druge generacije s izvjesnim odmakom u vremenu moći zaključiti stvarne uzroke i posljedice toga zla koji nas je unazadio barem pedeset godina. Da se osamostaljenje nekog entiteta može postići samo ratom, znači krvlju, nije točno. U to su nas pokušali uvjeriti vodeći političari bivših republika SFRJ; Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, jer su svaki na svoj način htjeli iskoristiti takve prilike. Agresija na Hrvatsku je izvršena – to je nedvojbeno. Na Bosnu i Hercegovinu također.
Ako su se gotovo sve zemlje bivšega Sovjetskog saveza mogle razdvojiti bez krvi, ako su se Crna Gora i Makedonija mogle odvojiti bez rata, ako su to mogle učiniti Češka i Slovačka, da ne kažem skandinavske zemlje daleko ranije, ostalo je da se u Europi na civilizacijski način nisu mogle rastati samo te tri zemlje; Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina. One su se svrstale u red mnogih afričkih plemena koja traže samostalnost zbog navodnog ili stvarnog ugnjetavanja plemena po plemenu. Zašte se onda neki Veliki Hrvati nađu uvrijeđeni kada ja, ali i mnogi drugi, ove balkanske narode ponekad nazivaju plemenima. Gotovo se svi ti narodi i ponašaju poput nekih primitivnih plemena. Kao Hrvata (ni velikog ni malog) nije me nikada bilo strah niti sram to reći i napisati. Govorio sam i pisao uvijek hrvatskim jezikom, pisao latinicom (znam i ćirilicu i ponosim se time); bilo da sam bio u vojsci, zatvoru ili privatno, jednako tako u Zagrebu, Beogradu, Doboju, Celju i Gevgeliji, ali poštivam i sve druge jezike i pisma, kao i sve nacije. Zar je to tako teško? Zbog toga nikada nisam imao nikakve materijalne koristi, ali ni moralne štete.
Da nismo primitivni nikada ne bi prebrojavali krvna zrnca, kao što su nekada činili Židovima, a do izražaja bi došla glavna čovjekova potreba; biti voljen, priznat, cijenjen i prihvaćen. Tako piše u jednoj knjizi vjerojatno neki bolesnik. Što je iza Domovinskog, i ostalih ratova, ostalo od svega ovoga? Više se ne voli čovjek, priznat je onaj koji ima kapital, cijenjen je lopov, a prihvaćen samo istoumnik.
I sada neki tipovi čiji svjetonazor nije kapitalistički gube tlo pod nogama. Taj izvrnuti sustav vrijednosti stvara u njima gorčinu. GORČINA je osjećaj i stanje povrijeđenosti, jetkosti, ogorčenosti, (osjećaj stalne tegobe i pomanjkanja vedrine, radosti i lakoće). Da ne obole od dijabetesa, čira na želucu, povišenog tlaka, da ih ne „strefi“ kakav infarkt - moraju se prazniti. A prazne se kako se snađu. Nitko im ne može zabraniti da se praznei preko bloga, da razmišljaju slobodno kako su navikli, da budu iskreni, premda se iskrenost više ne isplati. Iskrenoga čovjeka smatraju bolesnim ili lažljivcem, u najmanju ruku čudnim.
No, osobe koji su uzročnici gorčine mnogih ljudi procjenjuju da ogorčeni svoju obranu temelje na mržnji prema uzročnicima. Ne shvaćajući da je mržnja sasvim drugačije čuvstvo od ogorčenosti. MRŽNJA je snažni osjećaj koji nagoni da se komu želi ili čini zlo, bolesno stanje neprijateljstva. Tvrdim da na ovom blogu nije bilo mržnje s unutarnje strane, već samo izvana, u komentarima. U blogu postoji dosta ironije, ali i sarkazma. Na jednom forumu na internetu pročitao sam koja je razlika između ironije i sarkazma; ironija je dama, kažu, a sarkazam kurva.
Tko može u ovom društvu biti zadovoljan, osim vladajuće nomenklature i izvjesnog broja liberala koji će zbog mojega pisanja glasati protiv svojega uvjerenja. Jer, oni imaju svoje mišljenje, ali se ne slažu s njim. Možda zbog takvih liberala liberalne stranke u nas i stoje tako dobro.
Tko to može pronaći dvije stvari u ovom društvu od 1991. godine na ovamo, koje su bolje po standard prosječnoga čovjeka? Koja su se to obećanja vladajuće klase o blagostanju ovoga društva obistinala? Školstvo, zdravstvo, pravosuđe, pravna, egzistencijalna i fizička sigurnost, bruto domaći proizvod, sustav vrijednosti, općenito standard. Na stranu globalna kriza. Svi domaći i strani ekonomisti slažu se u jednom; globalna kriza u našem gospodarskom i moralnom slomu sudjeluje nekih 20%, sve je ostalo rezultat nesposobnosti korumpirane vlasti! A odatle sva ta ogorčenost.

nedjelja, 03.01.2010.

KAKO IZDRŽATI PUN PRAZNINE

Eto, prošli su najljepši blagdani katoličkih vjernika, onih vjernika koji su puni ljudskosti po vokaciji, a ne po zakonima vjere, ne samo po deset zapovijedi božjih i straha od kazne, onih vjernika koji prinose žrtvu kako bi pomogli potrebitima, ili bar ublažili pustoš u nečijoj duši ne rušeći, naravno, ni svoje, a još manje tuđe dostojanstvo.
Prošli su, eto, i dani šutnje oko predizborne kampanje dvanaest hrvatskih „apostola“ koji su shvatili da su baš oni bogomdani, ili zaslužni po dosadašnjim žrtvama u ime naroda, ili barem u ime države u kojoj su se skrasili, da su zaslužili da tu državu, njihovu, vašu i moju domovinu, zastupaju narednih pet godina pred međunarodnom javnošću. Ne samo da predstavljaju, već i da provode Ustav Republike Hrvatske koji se svojom preambulom oslanja na antifašističku borbu hrvatskoga naroda u razdoblju Drugog svjetskog rata. Oslanja se na odluke II. i III. zasjedanja ZAVNOH-a 1943. u Plaškom i 1944. u Topuskom, ali (što ne piše u preambuli) stvaranje RH omogućeno je i posljednjim ustavom SFRJ iz 1967. godine kada je i Hrvatskoj dopušteno da se referendumom opredijeli za odvajanje iz tadašnje Jugoslavije.
Sada, kada je hrvatski korpus (mislim na sve građane Republike Hrvatske) iznjedrio dva kandidata od kojih će se za sedam dana odlučiti samo za jednoga, lako je komentirati zašto ostalih deset kandidatkinja i kandidata nije uspjelo. Dobro, neki su i zalutali u taj paket kandidata, a ja bih bio najsretniji da su dvoje kandidata za izbor na dan 10. siječnja 2010. godine bili Vesna Pusić i Ivo Josipović. To su jedini kandidati koji nemaju putra na glavi u ovom korumpiranom društvu po svim slojevima duštvene vertikale. Nije tako ispalo, a tragedije neće biti ako glasačko tijelo iziđe na izbore u većem broju nego u prvom krugu i ako ponovi kriterije da su odlučnost, intelektualnost i plemenitost osobe koja bi nas trebala predstavljati kod kuće i u svijetu odlučujući u tim izborima.
Time bi ujedno to glasačko tijelo dokazalo da u duši i srcu ovoga naroda nije ostala zarobljena sva njegova odlučnost, hrabrost, dobrota i plemenitost (hvala bogu sad uvidjeh da nije) jer u njemu već dulje vremena vlada osjećaj potištenosti i beznađa, i bespomoćnog gledanja kako bezkrupulozni lopovi i kriminalci uništavaju i pljačkaju sve što smo do sada stvorili. A u stvaranju tih vrijednosti, pored ostalih, sudjelovao sam i ja i imam puno moralno i materijalno pravo govoriti i pisati protiv tog uništavanja pod okriljem aktualne vlasti. Zar je moguće opravdavati pad materijalne i moralne opće kvalitete življenja (zbog korupcoje) sa zastrašujoćom maksimom da je bolje da nas pljačkaju naši domaći, nego strani ljudi. To „strani“ odnosi na nekadašnji Beograd i Srbiju u zajedničkoj državi. A nije li opljačkanom svejedno kako mu se zove domovina, ako u njoj ne može živjeti dostojanstveno.
Poslije prvoga kruga ovih izbora, gledajući rezultate na ovom našem ogulinskom terenu, doživio sam izvjesnu satisfakciju kada sam ustanovio da je na gotovo svim glasačkim mjestima u Gradu Ogulinu pobijedio kandidat ljevice Ivo Josipović. Uzimam si za pravo da sam svojim pisanjem, koje nikako ne odgovara vladajućoj strukturi Grada, malim dijelom i ja dao doprinos takvom rezultatu. A on je katastrofalan za HDZ. Ivo Josipović je u 22 izborne jedinice pobijedio u 19, a Andrija Hebrang samo u Ribarićima, Zagorju i Desmericama. A ako se zbroji rezultat Josipovića s 35% ukupnog broja glasova, to je više nego zbroj svih triju HDZ-ovih kandidata; Hebrang 18%, Vidošević 11% i Primorac 5%. To je ta katstrofa HDZ-a i ja sam ponosan na taj rezultat. K tomu u drugi krug ide još jedan tobože lijevo orjentirani - Milan Bandić, a ne desni od centra, Andrija Hebrang. Znate da mi je sada pomalo žao toga Hebranga. To je od živućih ljudi, poslije Sanadera, najveća štetočina hrvatskoga društva. On je potpuno uništio zdravstveni sustav, kao ministar zdravstva, i uništio je moralnu svijest HDZ-ovaca i priležećih pljačkaša. Sljedeći je Kalmeta, pa Jadranka Kosor koja je olako upropastila početni imidž premijerke ostavljajući onoga utega Kalmetu pod svojim okriljem.
I tako ova moja duša, iz više razloga puna praznine, dobiva satisfakciju barem po jednom mjerilu vrijednosti, što će reći – po jednom kriteriju.

<	siječanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv