„Konačno se nešto lijepo dogodilo ovoj Hrvatskoj“ rekla mi je neki dan jedna ogulinska ljepotica pravoslavne vjeroispovijesti i sama sudjelujući u tom lijepom događanju na način da je izišla na izbore dati svoj glas za novog predsjednika Republike Hrvatske. Inače, kaže, ne izlazi na izbore samo iz razloga što joj na silu guraju one roze listiće koji getoiziraju srpsku manjinu i ne daju im da kao obični građani sudjeluju u parlamentarnim izborima. Naravno da ne koristi ni onu pozitivnu diskriminaciju kada ima pravo birati za dogradonačelnika, onoga manjinskoga, tj. srpskoga. Ta osoba nije jedina kojoj je neugodno konzumirati diskriminaciju, i koja se na svoj način bori protiv nje, pa makar ona bila i tako „pozitivna“!
Sada su iza nas možda najčudniji predsjednički izbori u povijesti Hrvatske, izbori koji su makar na čas vratili povjerenje u hrvatskog građanina. Građani su između svjetla i tame izabrali svjetlo, između dobra i zla odabrali dobro, postupili su, osim toga, upravo onako kako ih je Crkva upućivala. Ono malo biskupa iz Like i Dalmacije, karizmatika s otoka, vojnih ordinarija i urednika Glasa Koncila provociralo je svoje vjernike ne bi li se uvjerili u njihov razbor. Znali su oni zasigurno da za Bandića može glasati samo bosansko-hercegovačka „dijaspora“ i ina dijaspora koja u Hrvatskoj ne plaća porez, kao i zatvorenici hrvatskih kaznionica kako bi mu dokazali da je i tamo dobro došao.
Novi predsjednik Republike Hrvatske je Ivo Josipović koji nosi diplomu Muzičke akademije i doktorat pravnih znanosti, pa primjedba njegova protukandidata Milana Bandića, na predizbornom sučeljavanju, da on, Ivo Josipović, nije u životu ništa radio s pravom nije mogao komentirati. Jer, taj Bandić koji je vjerojatno završio neku školu i sudjelovao na nizu „Baćijada“ u Hercegovini doista ništa ne radi. Rano ujutro odlazi na Sljeme, onda, vidjeli ste na televiziji kako radi sklekove, tušira se, obilazi grad, daje direktive podčinjenima, dobije podatke koliko novaca pritječe u proračun i daje direktive kako i kamo ih usmjeriti. (Bačijada je, inače, tradicionalno takmičenje u Hercegovini na kojoj pobjeđuje onaj koji uz najmanje truda najviše zaradi kroz godinu dana). Sada je tom Bandiću ostala samo izjava kroz plač da je njegov kapital 900 hiljada birača koji su glas dali za njega. Oni su zapravo, u afektu, glasali protiv Josipovića, a ne za Bandića.
Zato ćemo oprostiti i našim mladim intelektualcima, ogulinskim Mladohercegovcima, koji su preko facebooka pokušali za predsjednika iznjedriti katolika vjernika, pa makar to bio Milan Bandić. Dugogodišnji komunist po stažu, socijaldemokrat po uvjerenju, vjernik kad treba, desničar Merčepova usmjerenja. Što li je to Milan Bandić? On je izbor dijela ogulinske inteligencije i facijalaca iz ostalog dijela Hrvatske. Njima je dosta istinske inteligencije, pravne države, akademskih muzičara i glasovira, fali - konja i gusala. Uz to idu i gange.
Ivo Josipović je deklarirani agnostik, koji će na inauguraciji za predsjednika na kraju prisege bez grižnje savjesti i lažne etike reći i ono: „Tako mi Bog pomogao“. On je na niskosti „njegove ekscelencije“ glavnog urednika Glasa Koncila pri izjavi da je izabran pod sumnjivim okolnostima lakonski i nadasve kulturno odgovorio da ne želi loše odnose s Crkvom. On svojom pristojnošću i kulturnim ponašanjem izluđuje novinare naviknute na dosadašnje političare. U petak je novinar Jutarnjeg lista Branimir Pofuk, i sam poklonik ozbiljne glazbe, napisao nešto neobično: „Ako vam je sve ovo strano i čudno, u očekivanju nove pravednosti obratite pažnju na novu pristojnost koju svojim nastupima širi novi predsjednik. I mirnoću. Toliko je pristojan da naši mediji, koje se godinama, kao i čitavo društvo, sustavno unepristojava, još kao da ne znaju što bi s njim. Mislim da neće imati izbora nego se prilagoditi. I upristojiti.“
Na ovakvo ponašanje novoga predsjednika i Crkva je, nakon urednika Miklenića, istakla svoga aduta u liku fra Zvjezdana Linića koji je sigurno povučen ljudskošću, a ne hijerarhijskim činom kardinala Bozanića, pokušao objasniti toj Crkvi i raznim mladohercegovcima da agnostik nije isto što i ateist i da od novoga predsjednika treba očekivati sve ono dobro što netko može pružiti, a sam Josipović nudi promjenu društvene klime; od gorčine i pesimizma do optimizma - pa i u kriznim trenucima.
Ovo društvo nema alternative. Optimizam može ponuditi samo karakterna, poštena i intelektualna osoba, a čitajući njegov životopis čini se da je novi predsjednik Republike Hrvatske upravo takav. I nadajmo se da će pravnim sredstvima u narednih pet godina skladati kompozicije od etide do kantate.
Post je objavljen 17.01.2010. u 07:00 sati.