Većina ratova traje oko četiri godine. I ovaj Domovinski; računamo da je od 1991. do 1995. godine i, imao je neki specifičan okus i miris. Tek će neke druge generacije s izvjesnim odmakom u vremenu moći zaključiti stvarne uzroke i posljedice toga zla koji nas je unazadio barem pedeset godina. Da se osamostaljenje nekog entiteta može postići samo ratom, znači krvlju, nije točno. U to su nas pokušali uvjeriti vodeći političari bivših republika SFRJ; Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, jer su svaki na svoj način htjeli iskoristiti takve prilike. Agresija na Hrvatsku je izvršena – to je nedvojbeno. Na Bosnu i Hercegovinu također.
Ako su se gotovo sve zemlje bivšega Sovjetskog saveza mogle razdvojiti bez krvi, ako su se Crna Gora i Makedonija mogle odvojiti bez rata, ako su to mogle učiniti Češka i Slovačka, da ne kažem skandinavske zemlje daleko ranije, ostalo je da se u Europi na civilizacijski način nisu mogle rastati samo te tri zemlje; Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina. One su se svrstale u red mnogih afričkih plemena koja traže samostalnost zbog navodnog ili stvarnog ugnjetavanja plemena po plemenu. Zašte se onda neki Veliki Hrvati nađu uvrijeđeni kada ja, ali i mnogi drugi, ove balkanske narode ponekad nazivaju plemenima. Gotovo se svi ti narodi i ponašaju poput nekih primitivnih plemena. Kao Hrvata (ni velikog ni malog) nije me nikada bilo strah niti sram to reći i napisati. Govorio sam i pisao uvijek hrvatskim jezikom, pisao latinicom (znam i ćirilicu i ponosim se time); bilo da sam bio u vojsci, zatvoru ili privatno, jednako tako u Zagrebu, Beogradu, Doboju, Celju i Gevgeliji, ali poštivam i sve druge jezike i pisma, kao i sve nacije. Zar je to tako teško? Zbog toga nikada nisam imao nikakve materijalne koristi, ali ni moralne štete.
Da nismo primitivni nikada ne bi prebrojavali krvna zrnca, kao što su nekada činili Židovima, a do izražaja bi došla glavna čovjekova potreba; biti voljen, priznat, cijenjen i prihvaćen. Tako piše u jednoj knjizi vjerojatno neki bolesnik. Što je iza Domovinskog, i ostalih ratova, ostalo od svega ovoga? Više se ne voli čovjek, priznat je onaj koji ima kapital, cijenjen je lopov, a prihvaćen samo istoumnik.
I sada neki tipovi čiji svjetonazor nije kapitalistički gube tlo pod nogama. Taj izvrnuti sustav vrijednosti stvara u njima gorčinu. GORČINA je osjećaj i stanje povrijeđenosti, jetkosti, ogorčenosti, (osjećaj stalne tegobe i pomanjkanja vedrine, radosti i lakoće). Da ne obole od dijabetesa, čira na želucu, povišenog tlaka, da ih ne „strefi“ kakav infarkt - moraju se prazniti. A prazne se kako se snađu. Nitko im ne može zabraniti da se praznei preko bloga, da razmišljaju slobodno kako su navikli, da budu iskreni, premda se iskrenost više ne isplati. Iskrenoga čovjeka smatraju bolesnim ili lažljivcem, u najmanju ruku čudnim.
No, osobe koji su uzročnici gorčine mnogih ljudi procjenjuju da ogorčeni svoju obranu temelje na mržnji prema uzročnicima. Ne shvaćajući da je mržnja sasvim drugačije čuvstvo od ogorčenosti. MRŽNJA je snažni osjećaj koji nagoni da se komu želi ili čini zlo, bolesno stanje neprijateljstva. Tvrdim da na ovom blogu nije bilo mržnje s unutarnje strane, već samo izvana, u komentarima. U blogu postoji dosta ironije, ali i sarkazma. Na jednom forumu na internetu pročitao sam koja je razlika između ironije i sarkazma; ironija je dama, kažu, a sarkazam kurva.
Tko može u ovom društvu biti zadovoljan, osim vladajuće nomenklature i izvjesnog broja liberala koji će zbog mojega pisanja glasati protiv svojega uvjerenja. Jer, oni imaju svoje mišljenje, ali se ne slažu s njim. Možda zbog takvih liberala liberalne stranke u nas i stoje tako dobro.
Tko to može pronaći dvije stvari u ovom društvu od 1991. godine na ovamo, koje su bolje po standard prosječnoga čovjeka? Koja su se to obećanja vladajuće klase o blagostanju ovoga društva obistinala? Školstvo, zdravstvo, pravosuđe, pravna, egzistencijalna i fizička sigurnost, bruto domaći proizvod, sustav vrijednosti, općenito standard. Na stranu globalna kriza. Svi domaći i strani ekonomisti slažu se u jednom; globalna kriza u našem gospodarskom i moralnom slomu sudjeluje nekih 20%, sve je ostalo rezultat nesposobnosti korumpirane vlasti! A odatle sva ta ogorčenost.
Post je objavljen 10.01.2010. u 07:00 sati.