Ovu Hrvatsku pljačkali su mnogi. Učili smo, dok smo još morali, da su nam Mlečani sjekli šumsko bogatstvo, kako su nam Osmanlije s janjičarima hrvatskog podrijetla pljačkali poljoprivredno i stočarsko dobro, da su Francuzi pljačkali naše morsko i pomorsko blago, Austrija nam mobilizirala mladež u svoju vojsku da bi ratovali za njihovu krunu, Ugarska nam je oduzimala Slavoniju i hrvatski jezik, Jugoslavija nam je pak uništavala identitet i ubirala plodove industrijske i turističke proizvodnje i tako sve do osnivanja Hrvatske demokratske zajednice koja je iznjedrila Oca nacije i Nove Države Hrvatske.
Od svih ovih gore nabrojenih, uz sve njihove zle namjere, ipak smo dosta toga baštinili. Tako su nam Mlečani ostavili mnoge građevine i opću kulturu, Francuzi cestovne prometnice i mostove (Molinarijev, Mormontov) i sifilis, Austrijanci su nam pružili priliku da preuzmemo kulturne manire Bečke škole, Mađari su izgradili željeznice. Jugoslavija nam je u amanet ostavila Maticu hrvatsku i njen srpski pandan Prosvjetu, koje će širiti spoznaju o nacionalnosti i nacionalnom identitetu. U Novoj Hrvatskoj nakon osamostaljenja ta spoznaja produbila se u šovinizam i mržnju.
Svi su ti okupatori pljačkali Lijepu našu, ali ju nisu opljačkali. Opljačkali su je sami Hrvati na čelu s Ocem nacije i njegovim sljedbenicima, ogolili su Hrvatsku i njegov puk koji ju je stvorio. Materijalno su ju opljačkali oni koji su za Jugoslavije pobjegli u svijet, ne zato što su morali, već zato što nisu htjeli raditi, a čuli su da vani teče med i mlijeko. Devedesetih godina vratili su se gologuzi i prodavajući HDZ-u i narodu muda pod bubrege dobili u pretvorbi za nagradu narodno bogatstvo, društveno dobro. Radnik je postao obespravljen gledajući kako propada njegov minuli rad i kako je u Domovinskom ratu krvario da bi u novoj domovini ostao bez poduzeća i posla.
I sada, kada smo iz domovine domoljubno izvukli sve materijalno ostalo nam je da ju opljačkamo intelektualno i moralno! Već u osnovnim i srednjim školama počela je korupcija zbog besramnih učitelja i profesora, ali i još besramnijih plaća, zla hobotnica provukla se i na sveučilište. Prodavalo se, kažu, sve što se dalo vrednovati; prijamni ispiti, studentski domovi, pojedini ispiti, diplome, magisteriji, doktorske disertacije. Plaćalo se teletinom, eurima, kunama, defloracijom, golom kožom naprosto. Ponuda i potražnja našla je svoje mjesto i svrhu. I sada, nakon petnaestak godina valjanja u ustajaloj močvari, kada samo mentalni bolesnici nisu znali da smo totalno korumpirano društvo, nakon operacije Index počeli smo napadati način operacije, a ne razloge zbog kojih je do nje došlo.
Sjećam se još do pred pedesetk godina kako je Ogulinska gimnazija bila među najelitnijim gimnazijama na Balkanu i šire, kako je Zagrebačko sveučilište bilo priznato širom svijeta. No tada je u autonomnoj prosvjeti vladao moral najviše razine i autoritet nije izostao. Moral je bio naslijeđena intelektualna tradicija i zadržana tijekom socijalističkog mraka, a naprasno prekinuta uvozom i povratkom intelektualnog šljama. Širom zatvorenih očiju pratili smo razne „dobrotvore“ u hlačama starijega brata kako u debeloj torbi s dvostrukim dnom nosi potpisane indekse u gornjem pretincu, a eure u donjem. U pratnji protuha koji su upravo od njega kupili ispite i diplome. "Dobrotvor, a ne kriminalac" piše na lipi kod semafora ispod njegove slike. Ni jednoga od njih nije sram, ali je sram mene i svih onih koji u takvoj raboti nisu sudjelovali. Poniženi smo kao pojedinci i, što je potpuna tragedija, kao društvo. Društvo koje nema što tražiti u Europi. A Sanaderova i europska demagogija kako napredujemo u smislu sazrijevanja svodi se na sljedeće: Baroso (ili netko drugi, svejedno je) javno hvali poteze premijera hrvatske Vlade, a ispod stola ga tuče po košćici i govori: Ubrzaj tu opreaciju Index. Sanader, onako ozaren, ljubičast, uživa u javnom „priznamju“, ali udarac ispod stola boli. K'o Filipovića udarci u jaja. Nisam poražen, ali ne mogu dalje, ječe oba!
Čitali smo nedavno u Novom listu (8. rujna, čini mi se) kako je direktor Podzone u Otoku Oštarijskom (ovo „Pod“ je skraćenica od „Poduzetničke“) izjavio da je interes za tu zonu ogroman, ali da gradska vlast svako pismo namjere propušta kroz poseban filtar čime će, po momu mišljenju, zonu dovesti do savršenstva, do stanja koje bi se moglo nazvati Zonom sumraka.
Naime, filtar je institucija gradske vlasti koja stavlja svakog interesenta u posebno stanje svijesti iz kojega se mogu iščitati sve relevantne pojedinosti njegovog budućeg poslovanja i dosadašnjih referenci. Ogulin i Ogulinci traže od njih vrhunska dostignuća - te koliko novaca misle uložiti, koju djelatnost otvoriti, koliko radnika zaposliti, kakva će im biti mjesečnica, a kolika božićnica. Da li će to biti djelatnost sa zagađivanjem ili ekosustav s pročistačem otpadnih voda i separatorom ulja, masti i kapitala.
Jer, filtar institucija Grada, vjerojatno ima ljude najveće kompetencije, koji su posljedica prethodnog filtra, onoga kroz koji prolaze dužnosnici svake vlasti, pa i ogulinske. Taj se filtar zove filtar podobnosti, odnosno separator nepodobnosti.
Možda je malo čudno da se sporost bujanja Podzone (ili Zone sumraka, svejedno) obrazlaže gradskim filtrom, a ne gradskom nekompetencijom, jer ni jedan veći investitor s reputacijom neće u nedogled čekati dozvolu za rad. Naime, da se ishodi dozvola za rad, da se, znači, započne s proizvodnjom, potrebno je preko „Filtra“ kupiti zemljište, ishoditi lokacijsku dozvolu sa svim posebnim uvjetima (zaštita od požara, zaštita na radu, zaštita okoliša, uvjeti Hrvatskih voda, priključci vode, odvoda, struje, prometnice), ishoditi građevnu dozvolu i konačno uporabnu.
Temeljem zakona o gradnji i urbanističkog plana Podzone možda se može dobiti lokacijska dozvola, ali građevinska – ne! Za dobivanje građevinske dozvole moraju biti ispoštovani svi posebni uvjeti iz lokacijske dozvole, među ostalim; izvedeni kolektori i pročistač otpadnih voda, priključak na novu TS, priključak na vodovodnu mrežu na parceli i, što je najvažnije pristupne ceste prama UPU, pa i eventualni priključak na željeznicu. Uz to mora se proveti i parcelacija zemljišta, što podrazumijeva riješene imovinsko-pravne odnose – titular nekretnina.
Kada sve ovo bude gotovo, a sva ta infrastruktura je u obvezi Grada Ogulina kao vlasnika toga zemljišta, može se izdati građevna dozvola i početi graditi. To, međutim nije kraj nedaćama investitora. Na tehničkom pregledu se može ispostaviti da hidrantska mreža nema dovoljan pritisak prema posebnom propisu za potrebe zaštite od požara, pa bi se morao graditi poseban sustav za povećanje pritiska, a to iziskuje nova sredstva i novo vrijeme.
Ova primjedba nije unijeta napamet. Gotovo cijeli Ogulin ne zadovoljava uvjetima zaštite od požara. Potreban pritisak u hidrantima moguće je postići samo povremeno u neko doba dana ili noći, ali to nije moguće predvidjeti. Stoga se investitori nadaju da će, ako već mora, požar izbiti baš pod onim uvjetima kakvi su bili prilikom izdavanja pozitivnog atesta. Dovoljan pritisak u mreži dužno je osigurati javno poduzeće Vodovod i kanalizacija d.o.o., a to opet znači Grad Ogulin, jer je to poduzeće njihovo.
Gotovo sve što usporava aktivnosti u Podzoni svodi se na dovršetak infrastrukture koje je trebala inicirati prva drektorica te zone, nastaviti njen nasljednik Spasoje III nakon što se izvuče iz kaznene istrage, a dovršiti sadašnji direktor. Ali svaki od njih; trudili se trudili od srijede do petka, al' se nisu pomakli dalje od početka. Pravu, stručnu ekipu nisu uspjeli organizirati, ali nisu ni htjeli. Bez ikakvih aluzija na nedavnu operaciju „Index“. A sve je to u režiji politike Grada Ogulina pa umjesto infrastrukture izmisliše filtar. Ipak je to lakše, zar ne?
Ako investitor za sve ovo sazna bježat će od Ogulina k'o vrag od tamjana, a vi prosudite da li ovaj iskaz o stvarnom stanju za Podzonu znači više od lažnih izjava ogulinskih dužnosnika za Zonu sumraka!?
Ipak se čovjek ne može oteti dojmu da u našem, ili je možda ipak bolje reći njihovom, Ogulinu jedna beznadna grupica ljudi koji su sami sebi svrha, a koji su nažalost uvjereni da ipak daju svoj obol stvaranju novih, modernih okvira građanskog življenja upropaštava proračun ovoga grada i Grada na programe, ako se oni tako uopće mogu nazvati, koji ne služe općem dobru. Ti programi, naime, ne pružaju nama građanima nikakvu korist, a to što se i napravi ima katastrofalnu kvalitetu. O tomu se u javnim glasilima, medijima tako malo smije reći, tako malo želi napisati. S razloga što naši javni mediji nisu nezavisni. Danas su već dosegnuli takvu razinu da nije potrebna cenzura vlasti ili vlasnika, svejedno, već je uspostavljena autocenzura. Novinari Radio Ogulina i jedini novinar OG lista točno znaju što mogu reći i napisati kako bi mogli dobiti punu plaću, odnosno kako bi podmirili troškove izdavanja lokalnog lista. Takva autocenzura bila je u najcrnjim danima onog prošloga sistema, ali je sloboda misli i izričaja osamdesetih godina prošloga stoljeća bila daleko veća od ove današnje. Nije to samo na lokalnoj razini, već i na državnoj.
Zato je ukinut Feral tribun, a nadam se da se to neće dogoditi Novom listu koji je jedini ostao trn u oku vlasti. Zato ni naši novinari ne otvaraju pitanja koja talasaju bezbrižnost gradskih otaca i prkose njihovoj bahatosti. Ne otvaraju se više pitanja Bjelolasice, pročistača otpadnih voda, ne kritizira se izgradnja Kranjčevke, retencije na rijeci Dobri, poskupljenje vode zbog gubitaka na vodovodnoj mreži (!?), kastrofalni prostorni, urbanistički i detaljni planovi uređenja prostora. Tabu tema je i poduzetnička zona u Otoku Oštarijskom, odlagalište smeća, zagađenost pitke vode i neprijavljenog kupališta na Sabljacima, bacanje i pranje novca po svim cestama na području jedinice lokalne samouprave, nemar gradske redarstvene službe na održavanju reda na javnim površinama, odsutnost policijske kontrole na provođenju zakona o prometu u gibanju i mirovanju.
Dijalog vlasti sa svojim biračima održava se samo kada se pripremaju izbori, ali po pitanju programa koji služe općem dobru vlada samo monolog. Malo više poštovanja spram svojih građana, njihove rasprave i sugestije odluke vlasti bile bi puno pametnije i prihvaćenije. I vlast bi bila cjenjenija. Bahatost iritira. Ne smije jedan gradonačelnik na gradskom vijeću, ili bilo gdje drugdje, reći za neki prijedlog koji ne tetoši odluku poglavarstva da je „nepotreban za diskusiju“. Pa to je odvratno.
Kao što je odvratan i prostor ispred Pučkog otvorenog učilišta, Trg hrvatskih rodoljuba, kao što je uništen stopedestgodišnji gradski park. Ispred Pučkog učilišta nema ni travke, ali ima barem ugostiteljska terasa pa prema tomu i ljudi, a pogledajte čemu to izgleda Trg rodoljuba. Na njemu niti ima travke niti bilo kakvog sadržaja. Onoj spomen ploči, uz dužno poštovanje istinskim brniteljima, tamo nije mjesto i ogroman prostor zjapi prazan. Zamjenska lipa posađena na krivom mjestu svisnut će od tuge prije nego obrazuje svoju krošnju.
A pogledajte sada gradski park. Onaj Semmelrock svu je ovogodišnju proizvodnju usmjerio prema njemu. Kroz njega su projektirane prometnice takvih karaktristika da bi bez problema županijski vijećnik mogao voziti vojni transporter najvećeg osovinskog pritiska, a i tenk, bez problema da će oštetiti posteljicu te prometnice koja je trebala služiti vjerojatno šetačima pješacima. Ako ikada budu posađene neke biljke na tom prostoru ostat će zakržljane jer se korijen nema kuda širiti od silnih popločenih površina. Stoga će se iz svakog kutka „parka“ moći vidjeti neonom osvijetljena slova HDZ na zgradi Komiteta. A to i jest jedini smisao budućeg prostora negdašneg parka.
Dva-tri puta godišnje podigne se malo bure oko Bjelolasice, izmješa se novi špil karata, obiježe se oni aduti koje se ne smije dirati i – mirna Bosna. Možda izgleda malo dosadno da se često spominje taj Hrvatski olimpijski centar u negativnom kontekstu, ali se ni šutnjom neće riješiti taj problem. Šutnja, zapravo, odgovara svima onima koji čine okosnicu tima koji olimpijski centar, kako od milja zovemo Bjelolasicu, moraju osposobiti u tolikoj mjeri da ta Bjelolasica bude konkurentna Brežicama u prijateljskoj nam Sloveniji. Kada naše nogometne nade svoje pripreme za velika natjecanja budu provodile na domaćem terenu možemo se nadati i nekom većem uspjehu kao onomad kada je Ćiro Blažević vršio pripreme na Bjelolasici uoči osvajanja trećega mjesta na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. A tada ni Slovenci neće imati potrebu puštati utakmice našim nogometašima jer će znati da nećemo pripreme vršiti na njihovom terenu i ostavljati značajne devize izvan Hrvatske.
Možete zamisliti koliko bi medalja osvojili naši vaterpolisti da su pripreme odradili u velikom olimpijskom bazenu čija je maketa širila pomame u restoranu HOC-a još prije desetak i više godina. No, taj zatvoreni bazen čeka nova vremena kao i pročistač ogulinskih otpadnih voda u Dražici kada će tehnologija napredovati do te mjere da će i sama pomisao na bazen ili pročistač biti dovoljna za pobjedu vaterpolista na Olimpijadi, odnosno rješenje kompletnog kanalizacijskog sustava Grada Ogulina.
Kada dvorana s bazenom na Bjelolasici bude dovršena tada će i praunuci naših negdašnjih reprezentativaca; Zlatka Mateše i Tomislava Paškvalina nastupati kao vaterpolski reprezentativci s potvrdom HOC-a Bjelolasice da znaju i plivati. Zbog te potvrde neće morati upisati Fakultet prometa i veza.
Da, zaista bih volio da ta Bjelolasica prestane biti tabu tema pa se nadam da će naši domaći mediji što radijski, što tiskani, a to znači Radio Ogulin i OG list pozvati, ne samo predsjednika Nadzornog odbora, onoga dubrovačkog direktora i ostale direktore svih HOC-ovih poduzeća i ustanova, već i onoga ministra koji je dokazao da su Hrvati iz Irana, a Mađari da su Slaveni. Takvi znanstvenici i genetičari ne lažu. Zato kada obećaju da će za razvoj HOC-a keširati koji milijun eura nema razloga ne povjerovati. Eto, nije slagao ni za taj milijun - jer još nije ni obećao. Jedino bi ga mogao preteći ministar Šuker, ako do tada ne eksplodira.
No, sve je spasio gradonačelnik Ogulina jer je neki dan definirao da projekt Kranjčevka ide, ne samo kao skijalište, već i sadržaji koje će turisti salijetati cijelu godinu. Dok se ne izgradi plivalište na Bjelolasici i ako se neće moći kupati na jezeru Sabljaci zbog zgađenosti, plivat će se i kupati na Vražjem prelazu podno Kranjčevke samo da Hrvatske vode skinu one table da je zabranjeno kupanje zato što je tu „OBJEKT ZA ZAUSTAVLJANJE I UKLANJANJE PLIVAJUĆIH PREDMETA“. Objekta, naravno nigdje nema. Što bi on tu radio?
Kranjčevka se otvara i kao pričuvna destinacija kada na Bjelolasici ne bude snijega, ili kada tamo bude jako hladno. Pošto je Kranjčevka na puno nižoj apsolutnoj koti moguće je da će na njoj biti puno više snijega, a bit će sigurno i puno topliji.
Stoga gradonačelnik ima pravo kada kaže da su protiv toga programa samo nedobronamjerni propali gradski vijećnici, a prijedlog za odustajanje od projekta nazvao „nepotrebnim za diskusiju“. Kada su već članovi poglavarstna i većina gradskih vijećnika ograničeni, zašto i njihov puk ne bi bio zaglupljen. Ipak smo mi njih izabrali na četiri i više godina, a ne oni nas!
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kolumna o gradu pod Klekom i šire.
Ogulin blog
Ogulinske uske staze
Janjin blok
Ogulinska fatamorgana blog
Ogulinski list
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Iskon.hr
Tportal.hr
maksimala943@gmail.com
DRŽAVNI PRAZNICI I BLAGDANI
1. siječnja Nova godina
6. siječnja Sveta tri kralja
? Uskrsni ponedjeljak
1. svibnja Praznik rada
? četvrtak Tijelovo
22. lipnja Dan antifašističke borbe
25. lipnja Dan državnosti
5. kolovoza Dan domovinske zahvalnosti
15. kolovoza Velika Gospa
8. listopada Dan neovisnosti
1. studenoga Dan svih svetih
25. prosinca Božić
26. prosinca Sveti Stjepan