Maksova maksimala

nedjelja, 30.03.2008.

Petar Svačić i NATO savez

Mi državotvorci današnje Republike Hrvatske oduvijek smo bili domoljubi u državi, rodoljubi kada smo iz nje pobjegli, a dragoljubi kada je trebalo opljačkati sve ono blago što je radnička klasa stvorila u onom mraku koji je izmislio samoupravljanje i radničke savjete. Radnički savjeti su prihvaćali završne račune svojih radnih organizacija, birali poslovodstvo, raspisivali natječaje i dodjeljivali stambene i ine kredite bez devizne klauzule, ako direktor i Komitet nisu odlučili drugačije. Članovi radničkog savjeta funkcionirali su umjesto današnjih upravnih i nadzornih odbora na posve volonterskoj bazi, na besplatnoj osnovi i nikada nisam čuo da se netko opravdavao da nije znao za malverzacije šefa računovodstva, direktora ili čistačice. Istinabog, malverzacije su se dešavale, ali su bile u korist poduzeća, a prevare u privatne svrhe nikada nisu završavale zastarom na sudu, niti je osuđenog rukovodioca zbog pljačke ili prevare pomilovao predsjednik države.
To je, naravno, ljepša strana medalje. Imala je ta medalja i drugu stranu.
Danas, kada je glavna religija ovoga društva (ali i čitava svijeta) ne kršćanstvo, islam ili judaizam, nego kapital, imamo samo - drugu stranu te medalje! S te druge strane medalje kao da su umrežani svi oni koji imaju primanja veća od prosjeka po glavi stanovnika ove Republike, do malobrojnijih koji na ljetovanje idu na Karibe, recimo, na zimovanje u Schladming, automobile kupuju na auto showu, a jahte po narudžbi. U pretvorbi i ratnim stradanjima najbolje su se snašli koristeći podobnost i dogovorno zakonodavstvo, a nakon rata unajmili su tjelohranitelje i, naravno, odvjetnika. Barem jednoga. Jedni ih čuvaju od „zalutalih“ metaka, a drugi od „neovisnog“ sudstva. Doista je interesantno kako to da pri bilo kakvom susretu s policijom istoga časa se uz njih nađe odvjetnik, i to osobni, kao što svi smrtnici idu svom liječniku kod kojega imaju zdravstveni karton. A to znači da su svjesni kako im je odvjetnik neophodan i uvijek je na raspolaganju.
Bahatost kojom grade svoje vile (i ruše, ako treba), kupuju pokretnine i ugrožavaju tuđi integritet toliko su unijeli nesigurnost u okolicu i okolinu da su pored egzistencijalne nesigurnosti svi u strahu i od svakodnevnih opasnosti po zdravlje i život. Kao i u samom ratu ljudski život ima neznatnu vrijednost i malo se poduzima da se to stanje popravi.
Svjedoci smo sve češćih krvoprolića koje izazivaju ti bahati ljudi koje smo u ratu, a i nakon rata, promovirali u vitezove zbog lažnih zasluga koje su u danom trenutku bile podobne za politiku vladajuće klike, za njihove osobne probitke stečene na granici zakona, morala i etike. Naročito su opasni ti „generali“ kojima je slava udarila u glavu i koji još nisu izašli iz rata, a povlađujemo im jer ih politika treba, a ostali ih se boje.
Dok ovo društvo bude imalo ovakvu vladu koja brine samo o sebi, ignorirajući svoj narod koji ju uporno bira, gurajući ga u potpunu nesigurnost, nećemo stići u EU. U NATO hoćemo jer Amerika treba naš prostor, ali EU ne treba ni nas niti naš prostor ukoliko mi želimo štititi nacionalne interese na hrvatski način.
Koliko Hrvatskoj trebaju asocijacije kao što je NATO i EU, što nam one pružaju, a što traže, ovaj narod u globalu ne zna! Ne zna zbog toga što se ova vlada nije potrudila da nam to pojasni, nije se potrudila iz iste one bahatosti po kojoj funkcioniraju naši „generali“. No ipak je ulazak u NATO (kao i posjet predsjednika Busha Hrvatskoj) premijer Sanader neki dan objasnio ovako: „ Da smo 1991. godine bili u NATO-u ne bi se dogodila agresija na Hrvatsku“ (sic). A da se Petar Svačić toga sjetio u svoje vrijeme, možda ne bi poginuo na Gvozdu.

nedjelja, 23.03.2008.

ZBOGOM, LJUBAVI MOJA

Ogulinci su ove korizme dokazali da su pravi vjernici. A vladajuća stranka je, pak, dokazala da je „... uz HDZ narod, Crkva i Bog. I to samo zato što je Bog uz pravednike.“ Isus je, koliko znamo, bio i uz Mariju Magdalenu, posrnulu ženu, ali ne toliko posrnulu da joj se ne može pomoći. Vjerojatno je i predsjednik osnovne ćelije ogulinskog HDZ-a mislio na taj zavjet; posrnuloga tijela s Bogom.
Kateheza, pak, naučava da je korizma razdoblje od čedrdeset dana kada bi se svaki vjernik trebao odlučiti odreći nečega što bi se moglo smatrati porokom ili grijehom.To su, recimo, razne ovisnosti o drogi, alkoholu, kocki, seksu, pljački. Ili; pretjeranost u jelu na tuđi račun, u bahatosti pri demokratskim odnosima, ponižavanju radnika i službenika, velika ljubav prema kapitalu, a ne čovjeku. I tako redom.
No, odricanje u korizmi nije dovoljno samo za to vrijeme, već je ono samo povod da se to odricanje nastavi za svagda. E, upravo su Ogulinci to napravili. U korizmi su se odrekli svoga prekrasnog gradskog parka i to doista za vijeke. Što je Bogu milije, već da se vjernik odrekne pretjeranoga uživanja pa makar to uživanje bila simbioza s prirodom, s jednim parkom koji je stariji od 150 godine i već su se generacije stopile s njim.
Eto, i zato je Crkva i Bog uz HDZ jer je on bio inicijator toga ekocida. Ljubav prema parku prijetila je da nadmaši ljubav prema Crkvi, koju je taj park ionako skrivao od pogleda ne samo vjernika i potencijalnih katolika, nego i od Boga.
A sada; prilika je da popločimo i tu površinu kako smo učinili s Trgom hrvatskih domoljuba, rodoljuba ili dragoljuba, svejedno, i kako smo učinili s trgom ispred gradske kavane koja je sve drugo osim kavane. A ne bi bilo loše taj prostor asfaltirati i pretvoriti u parkiralište. Toga inače manjka u cijelom Ogulinu. Ili, zašto te zdrave panjeve ne konzervirati i površinu tretirati kao groblje jedne prirodne ljepote kao dokaz da je ljepota prolazna kao i ljepota žene u koju smo bili zaljubljeni. A zaljubili smo se upravo u tom parku naše mladosti, u njegovoj erotskoj intimi, pod krošnjama stoljetnih stabala. Prošećite još danas između tih panjeva i evocirajte uspomenu na prvi filmski poljubac što dade vam iskusnija žena i sjetite se kako vam se činilo da lebdite između lipe i jele, između jasena i smreke, između zemlje i neba. Sjetite se i odite u smiraj s tom slikom u mozgu. Svjedočili ste rastu tih stabala i raskoši što vam ih pružaše, svjedičiste, eto, i njihovom pogrebu neposredno pred Isusovo uskrsnuće. Možda tu ima i neke simbolike. Ako je to točno onda će i razapete grane našega parka uskrsnuti tamo daleko i dočekati nas u vječnosti naše izgubljene ljubavi i pameti.
Sva je sreća, kao reče jedan zagovornik ove rušilačke psihoze, što to činimo za dobrobit budućih generacija, jer i mi smo zaduženi za budućnost, ako ne našu, onda naših potomaka. Oni će se za sto godina moći u jednoj novoj hladovini, hladovini isključivo slavenskih mirisnih lipa ljubiti do mile volje, ukoliko znanstvenik Primorac ne dokaže da smo iranskoga podrijetla, a da su Slaveni samo Mađari i Slovenci. Onda ćemo morati ljubiti Juliške i Mojce, jer će Hrvatice nositi burke.
Moguće je da će za tih sto godina Ivo Sanader i Ana Lovrin biti počasni gosti Ivana Vučića koji će pod krošnjama novoga gradskog parka proglasiti da je Hrvatska upravo danas postala nova članica Europske unije pod predsjedavanjem Karantanije.
A do tada; zbogom ljubavi moja. Od tvojih divnih jedrih pluća ostala je samo surova kaverna. Sretan vam Uskrs.

nedjelja, 16.03.2008.

Uz konvenciju ogulinskog HDZ-a

Kada je pred nekoliko godina u tjedniku Nacional provedena anketa za Najhrvata od stoljeća sedmog do danas, pobijedio je, znate već – Josip Broz Tito! Njegovi izbori za života inače i nisu bili naročito demokratski, ali ovi nakon njegove smrti i smrti prvoga predsjednika Franje Tuđmana bili su na najvišoj demokratskoj razini. I ne samo demokratskoj, već i na intelektualo višoj nego opći izbori na koje ide i jedan zavidan korpus glasača izmanipuliran lažima o blagodatnoj budućnosti koju pruža buduća vlast sposobna predizborno lagati više nego drugi.
U anketi Nacionala svodili su se računi tko je više, bolje i poštenije zadužio buduće generacije, a nije bila naglašena da se radi samo o političarima, već su kandidati mogli biti (i bili su) iz svih područja društvenoga života; znanosti, kulture, sporta i politike. Na top listi Nacionala nije se, začudo, našlo mjesta za jednoga kralja Tomislava ili Krešimira, mada su oni bili daleko veći očevi Hrvatske i njene državnosti od nekog Tuđmana, recimo, a nije bilo ni Pavelića.
Zašto mi je danas, u ovo proljetno vrijeme kada u prirodi počinju kolati životni sokovi (i kod putenih žena posebno), kada bi trebale kolati pozitivne vibracije u ovom negativnom svijetu, zašto mi je, dakle, pala na um neka anketa koju današnji državotvorci drže nevažnom, neozbiljnom, možda i lažnom. Došla mi je na um stoga što više ne mogu izdržati da nam vladajuća stranka uporno gura neke nacionalne interese i nacionalno dostojanstvo koja - niti je zaslužna što imamo državu, niti joj je u stanju sačuvati dostojanstvo, a ni suverenitet. Mi već odavna nemamo nezavisnu državu jer su ti „državotvorci“ prodali za šaku škuda sve što u njoj vrijedi i sve što odaje suverenitet i identitet jedne države.
Najveći cinizam i bahatost u općenju sa svojim narodom iskazuje predsjednik Vlade i „državotvorne“ stranke koji je, eto, sav uplašen već duže vrijeme za svoju golu kožu okićenu skupim satovima vremeplova, morao otići u Bruxelles tužiti oporbenu stranku da je umjesto ZERP-a htjela srušiti Vladu(!?) Taj je potez jednako vrijedan kao i kada Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda, tuži u Münchenu predsjednika Republike da ga je ovaj ugrožavao. Ta dva čovjeka imaju istu karakternu crtu i istu kvalitetu.
Svojim nadasve dvojbenim izborom ministara i mnogih potpredsjenika Vlade toliko je ponizio, ne samo Hrvate, već i sve građane ove države, da nije zaslužio da ga i dalje duramo, tim više što je sada sasvim izvjesno da mu nije stalo ni do Europske unije ni do Hrvatske države.
Njega i njegove trabante ponovno podsjećam na činjenicu da je pravi stvaratelj Republike Hrvatske bio Josip Broz Tito svojim ustavom iz 1974. godine, a da je ostvarenju te države zaslužniji Ivica Račan koji je dozvolio slobodne višestranačne izbore 1990. godine nego Franjo Tuđman, general Josipa Broza. Račan je sišao s vlasti poštivajući volju naroda (birača), a Tuđman ju je zlorabio, kao i svi njegovi sljednici zahvaljujući upornosti njegovih birača koje je uspio kupiti na razne manipulativne načine.
Da konkretiziram; neutaživa žeđ za vlašću dovela je do neprincipijelnosti Vlade na čelu s premijerom, njena korumpiranost dovela je do nefunkcioniranja pravne države, a svakodnebni novi nakaradni zakoni do potpune nesigurnosti svakog građana po svim životnim pitanjima. Laže nam vlast da su prepreke ulaska u EU razni Gotovine, ZERP-ovi ili Piranski zaljevi – nećemo ući u Europu dok ne riješimo reforme u pravosuđu, a to ne želi niti može ova vlast.

nedjelja, 09.03.2008.

Zašto smo tako nesretni ?

U četvrtak, 6. ožujka 2008. godine u poznatoj otvorenoj radio emisij Ante Bekića „Znanja i spoznaje“ na temu smisla života i uloge čovjeka kao pojedinca u njegovu životu i njegova utjecaja na društvo, sudjelovali su i stručnjaci iz psihologije i filozofije. Tema zanimljiva nadasve u ovom nesuvislom stilu življenja gdje od životne radosti ostaje samo religija koja se zove kapital. Miris novca i strast za bogatstvom koja uvijek prelazi u kriminal, a nesigurnost toga stila dovodi do životne nesreće i neslobode. Svakom je čovjeku određeno da se rodi slobodan, ali tu slobodu uživa samo toga trena. Već za nekoliko minuta sestra ga sputa s ovojima i pelenama, privodi ga majčinim grudima u točno određeno vrijeme i svakodnevno ga prisiljava da se fizički razvija mjereći mu temperaturu, volumne gabarite i težinu. Dijete iritiraju do te mjere da se ono i nesvjesno počinje razvijati brže samo da opet dođe do izgubljene porođajne slobode. No, uzalud ti trud dječače.
Djevojčicama, pak, odmah ograničavaju obroke, dodavajući razne preparate za jačanje bedrenih i guznih mišića, primjeravaju umjetne trepavice i wasserlokne kako bi već za petnaestak godina ugađala raznim tajkunima obnevidjelim od bogatstva na tuđi račun.
Ne baš s ovakvim razmišljanjem, ali sa sličnim životnim ciljevima i rezultatima vodila se rasprava u Bekićevoj emisiji dok u jednom trenutku nije uskočio slušatelj iz susjedne nam Bosne (kako reče on) i postavi stručnjacima sljedeće pitanje: „Što se to događa u bosanskom i hrvatskom čovjeku u ovo zadnje vrijeme od petnaestak godina? S entuzijazmom i sretan da može sudjelovati u oslobađanju svoje domovine krenuo je u rat svjestan da može i poginuti, a sada kada je ostao živ, oslobodio domovinu i dokučio svoje ideale, poseže za samoubojstvom?!“
Od toga trenutka u toj emisiji više ništa nije bilo kao prije. Zatečeni takvim pitanjem kojega je postavio jedan obični smrtnik, jedan pošten i pametan čovjek zbunjen što mu se to dešava, potpuno je zbunio i sve sudionike u studiju; i voditelja, i stručnjake za upravo takva pitanja. Počeli su mucati, znojiti se, improvizirati rečenice, ali odgovora nije bilo.
Doista, što je to u čovjeku da nakon deklarativne državne neovisnosti, materijalne sigurnosti i vlastite slobode nema volje živjeti u takvom društvu, niti uživati u njegovom blagostanju? Nisu na to pitanje mogli odgovoriti psiholozi, psihijatri i filozofi ne zato što su se bojali istine, već ju jednostavno ne znaju. Onaj Bosanac je to pitanje trebao postaviti političarima. Oni su ovo društvo doveli do stupnja da pošten čovjek nema volje slijediti ga u propast; materijalnu i moralnu, fizičku i duhovnu.
Ali, pomalo se bude oni koji su pred petnaestak godina sebe žrtvovali za ideale pa ima nade da će se nešto ispraviti. A ispraviti se može samo s novom garniturom koja nije talac amoralu, umrežanom kriminalu i izvrnutim sustavom vrijednosti.
A dotle, neka mi oproste svi pogođeni, oni mladići koji su patriotski krenuli 91. u prve braniteljske redove i dali svoje živote, poginuli su uvjereni da ga nisu dali uzalud. To uvjerenje i činjenica da su vječno ostali mladi njihova je satisfakcija i sreća. Da su ostali živi, danas bi bili nesretni kao i većina nas i vas koji ste se nadali i još se nadate.

nedjelja, 02.03.2008.

Predsjednik Mesić u Ogulinu

Nakon iscrpnog izvještaja u OG-listu sasvim je izvjesno zašto je predsjednik Republike Hrvatske došao do Ogulina. Od pouzdanih osoba iz Ureda predsjednika Republike i Ureda gradonačelnika Ogulina, osoba koje su htjele ostati u sjeni, tj. neimenovane, doznajemo da je glavni smisao posjete predsjednika Mesića bio da u četiri oka s gradonačelnikom Ogulina utanači dinamiku nastavka zahvata na HOC-u Bjelolasici. Kako su odnosi na relaciji Bjelolasica-Grad OG-Vlada RH znatno poremećeni nakon neprofesionalnog istupa novinara Radio Ogulina pred nekoliko tjedana, kada je zatalasao ogulinsku atmosferu izjavom da se ništa ne talasa, ništa više nije kao prije.
Ovo talasanje toliko je povrijedilo samu ravnateljicu Radio Ogulina koja je samoinicijativno kaznila novinara, ali su povrijeđeni i državotvorni vlastodršci koji su zbog šoka odustali od daljnjih aktivnosti na području Hrvatskog olimpijskog centra. Tako su odustali od pristupne ceste, skijališta, osnježivanja staza, plivališta i vodovoda, a za inat novinaru užurbano rade na osposobljavanju Kranjčevke za FIS natjecanja ogulinskih skijaša.
Kako bi spasio Sanaderovu Vladu od veće bruke nego što je izazvao i sam ZERP, predsjednik Mesić ponovno je podmetnuo pleća i kako čujemo udobrovoljio gradonačelnika da naredi predsjedniku NO i direktorima HOC-ova da do sljedeće zimske sezone sve bude dovršeno. Novac nije u pitanju; za nj garantiraju istom vjerodostojnošću ministri; Prigorac i Šuger.
Najveća težina i vrijednost predsjednikove posjete Ogulinu jest u činjenici da su ju inicirale i organizirale oporbene stranke na čelu s SDP-om, revitaliziranim HNS-om s novim liderom i HSS-om koji je komasacijom okrupnio svoju osnovnu jedinicu. HSP i PGS ovoga puta samo su statirali.
Navodno je predsjednik krišom obišao i tenisku dvoranu da se uvjeri kako je ona sa središnjim stupom unikatna u Hrvatskoj i na Balkanu. Poznavajući raskoš predsjednikove kreative nije teško zamisliti da je nakon pregleda dvorane predložio tajniku NK Ogulin da nešto veći stup ugrade i u sredini centralnog nogometnog igrališta, ne zbog toga da se na njemu ne bi mogao igrati tenis, već da o njega ovjese veliku ceradu koja bi služila kao kišobran. Tada bi se za dugih noćnih sati pod novom rasvjetom mogle organizirati utakmice i po pljusku, a nakon ulaska Jedinstva u drugu ligu oko stupa bi se moglo igrati vrzino kolo, ili kolo neke parlamentarne manjine s tajnikom kao kolovođom.
I, ako se zanemari što se predsjednik nije osvrnuo na zaštitu grada Ogulina od poplave rijeke Dobre jer je to u ingerenciji Hrvatskih voda i Grada kao jedinice lokalne samouprave, ostaje činjenica da je predsjednik Mesić i njegova svita obavila ručak u hotelu Frankopan u vlasništvu ona dva Milana; Ceranića i Rupčića, koji su tako hrabro ušli u projekt obnove toga zdanja da ni ogulinski HDZ nije na njegovu otvaranju mogao odoliti, a da ne kaže kako veliku zaslugu za obnovu te kulturne baštine imaju baš oni – HDZ!
Zato, zbog oba Milana, a ne HDZ-a, i sam se osjećam ponosan što je jedan predsjednik države nakon Libijske pustinje mogao uživati u gradu bajki Ivane Brlić Mažuranić, u hotelu s četiri zvjezdice osposobljenog pameću i novcem ogulinskih poduzetnika i stručnjaka.
Šteta što je sve to prošlo obavijeno velom tajnovitosti.

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv