Mi državotvorci današnje Republike Hrvatske oduvijek smo bili domoljubi u državi, rodoljubi kada smo iz nje pobjegli, a dragoljubi kada je trebalo opljačkati sve ono blago što je radnička klasa stvorila u onom mraku koji je izmislio samoupravljanje i radničke savjete. Radnički savjeti su prihvaćali završne račune svojih radnih organizacija, birali poslovodstvo, raspisivali natječaje i dodjeljivali stambene i ine kredite bez devizne klauzule, ako direktor i Komitet nisu odlučili drugačije. Članovi radničkog savjeta funkcionirali su umjesto današnjih upravnih i nadzornih odbora na posve volonterskoj bazi, na besplatnoj osnovi i nikada nisam čuo da se netko opravdavao da nije znao za malverzacije šefa računovodstva, direktora ili čistačice. Istinabog, malverzacije su se dešavale, ali su bile u korist poduzeća, a prevare u privatne svrhe nikada nisu završavale zastarom na sudu, niti je osuđenog rukovodioca zbog pljačke ili prevare pomilovao predsjednik države.
To je, naravno, ljepša strana medalje. Imala je ta medalja i drugu stranu.
Danas, kada je glavna religija ovoga društva (ali i čitava svijeta) ne kršćanstvo, islam ili judaizam, nego kapital, imamo samo - drugu stranu te medalje! S te druge strane medalje kao da su umrežani svi oni koji imaju primanja veća od prosjeka po glavi stanovnika ove Republike, do malobrojnijih koji na ljetovanje idu na Karibe, recimo, na zimovanje u Schladming, automobile kupuju na auto showu, a jahte po narudžbi. U pretvorbi i ratnim stradanjima najbolje su se snašli koristeći podobnost i dogovorno zakonodavstvo, a nakon rata unajmili su tjelohranitelje i, naravno, odvjetnika. Barem jednoga. Jedni ih čuvaju od „zalutalih“ metaka, a drugi od „neovisnog“ sudstva. Doista je interesantno kako to da pri bilo kakvom susretu s policijom istoga časa se uz njih nađe odvjetnik, i to osobni, kao što svi smrtnici idu svom liječniku kod kojega imaju zdravstveni karton. A to znači da su svjesni kako im je odvjetnik neophodan i uvijek je na raspolaganju.
Bahatost kojom grade svoje vile (i ruše, ako treba), kupuju pokretnine i ugrožavaju tuđi integritet toliko su unijeli nesigurnost u okolicu i okolinu da su pored egzistencijalne nesigurnosti svi u strahu i od svakodnevnih opasnosti po zdravlje i život. Kao i u samom ratu ljudski život ima neznatnu vrijednost i malo se poduzima da se to stanje popravi.
Svjedoci smo sve češćih krvoprolića koje izazivaju ti bahati ljudi koje smo u ratu, a i nakon rata, promovirali u vitezove zbog lažnih zasluga koje su u danom trenutku bile podobne za politiku vladajuće klike, za njihove osobne probitke stečene na granici zakona, morala i etike. Naročito su opasni ti „generali“ kojima je slava udarila u glavu i koji još nisu izašli iz rata, a povlađujemo im jer ih politika treba, a ostali ih se boje.
Dok ovo društvo bude imalo ovakvu vladu koja brine samo o sebi, ignorirajući svoj narod koji ju uporno bira, gurajući ga u potpunu nesigurnost, nećemo stići u EU. U NATO hoćemo jer Amerika treba naš prostor, ali EU ne treba ni nas niti naš prostor ukoliko mi želimo štititi nacionalne interese na hrvatski način.
Koliko Hrvatskoj trebaju asocijacije kao što je NATO i EU, što nam one pružaju, a što traže, ovaj narod u globalu ne zna! Ne zna zbog toga što se ova vlada nije potrudila da nam to pojasni, nije se potrudila iz iste one bahatosti po kojoj funkcioniraju naši „generali“. No ipak je ulazak u NATO (kao i posjet predsjednika Busha Hrvatskoj) premijer Sanader neki dan objasnio ovako: „ Da smo 1991. godine bili u NATO-u ne bi se dogodila agresija na Hrvatsku“ (sic). A da se Petar Svačić toga sjetio u svoje vrijeme, možda ne bi poginuo na Gvozdu.
Post je objavljen 30.03.2008. u 09:02 sati.