Ogulinci su ove korizme dokazali da su pravi vjernici. A vladajuća stranka je, pak, dokazala da je „... uz HDZ narod, Crkva i Bog. I to samo zato što je Bog uz pravednike.“ Isus je, koliko znamo, bio i uz Mariju Magdalenu, posrnulu ženu, ali ne toliko posrnulu da joj se ne može pomoći. Vjerojatno je i predsjednik osnovne ćelije ogulinskog HDZ-a mislio na taj zavjet; posrnuloga tijela s Bogom.
Kateheza, pak, naučava da je korizma razdoblje od čedrdeset dana kada bi se svaki vjernik trebao odlučiti odreći nečega što bi se moglo smatrati porokom ili grijehom.To su, recimo, razne ovisnosti o drogi, alkoholu, kocki, seksu, pljački. Ili; pretjeranost u jelu na tuđi račun, u bahatosti pri demokratskim odnosima, ponižavanju radnika i službenika, velika ljubav prema kapitalu, a ne čovjeku. I tako redom.
No, odricanje u korizmi nije dovoljno samo za to vrijeme, već je ono samo povod da se to odricanje nastavi za svagda. E, upravo su Ogulinci to napravili. U korizmi su se odrekli svoga prekrasnog gradskog parka i to doista za vijeke. Što je Bogu milije, već da se vjernik odrekne pretjeranoga uživanja pa makar to uživanje bila simbioza s prirodom, s jednim parkom koji je stariji od 150 godine i već su se generacije stopile s njim.
Eto, i zato je Crkva i Bog uz HDZ jer je on bio inicijator toga ekocida. Ljubav prema parku prijetila je da nadmaši ljubav prema Crkvi, koju je taj park ionako skrivao od pogleda ne samo vjernika i potencijalnih katolika, nego i od Boga.
A sada; prilika je da popločimo i tu površinu kako smo učinili s Trgom hrvatskih domoljuba, rodoljuba ili dragoljuba, svejedno, i kako smo učinili s trgom ispred gradske kavane koja je sve drugo osim kavane. A ne bi bilo loše taj prostor asfaltirati i pretvoriti u parkiralište. Toga inače manjka u cijelom Ogulinu. Ili, zašto te zdrave panjeve ne konzervirati i površinu tretirati kao groblje jedne prirodne ljepote kao dokaz da je ljepota prolazna kao i ljepota žene u koju smo bili zaljubljeni. A zaljubili smo se upravo u tom parku naše mladosti, u njegovoj erotskoj intimi, pod krošnjama stoljetnih stabala. Prošećite još danas između tih panjeva i evocirajte uspomenu na prvi filmski poljubac što dade vam iskusnija žena i sjetite se kako vam se činilo da lebdite između lipe i jele, između jasena i smreke, između zemlje i neba. Sjetite se i odite u smiraj s tom slikom u mozgu. Svjedočili ste rastu tih stabala i raskoši što vam ih pružaše, svjedičiste, eto, i njihovom pogrebu neposredno pred Isusovo uskrsnuće. Možda tu ima i neke simbolike. Ako je to točno onda će i razapete grane našega parka uskrsnuti tamo daleko i dočekati nas u vječnosti naše izgubljene ljubavi i pameti.
Sva je sreća, kao reče jedan zagovornik ove rušilačke psihoze, što to činimo za dobrobit budućih generacija, jer i mi smo zaduženi za budućnost, ako ne našu, onda naših potomaka. Oni će se za sto godina moći u jednoj novoj hladovini, hladovini isključivo slavenskih mirisnih lipa ljubiti do mile volje, ukoliko znanstvenik Primorac ne dokaže da smo iranskoga podrijetla, a da su Slaveni samo Mađari i Slovenci. Onda ćemo morati ljubiti Juliške i Mojce, jer će Hrvatice nositi burke.
Moguće je da će za tih sto godina Ivo Sanader i Ana Lovrin biti počasni gosti Ivana Vučića koji će pod krošnjama novoga gradskog parka proglasiti da je Hrvatska upravo danas postala nova članica Europske unije pod predsjedavanjem Karantanije.
A do tada; zbogom ljubavi moja. Od tvojih divnih jedrih pluća ostala je samo surova kaverna. Sretan vam Uskrs.
Post je objavljen 23.03.2008. u 07:00 sati.