Maksova maksimala

ponedjeljak, 26.02.2007.

Dikan napao Josipdol

Kapital, kao osnovno i jedino mjerilo novoga društvenog sustava, potire sve animalno, humano i naturalno, kako se učevno želim izraziti da me što manje ljudi razumije, jer, eto, na taj način pratim politiku. Želim ipak reći da kapital zatire sve životinjsko, ljudsko i prirodno i stiže nam do vrhunca kada pucaju veze civilizacije. Svaka je civilizacija uništila samu sebe. I ova će. Možda ne znamo zašto su pale one danve, ali ova pada zbog nezaustavljive gramzljivosti pojedinaca za kapitalom. Ovaj sustav vrijednosti priznaje samo gomilanje kapitala bez ikakvih skrupula. Uništava svaku tvornicu i sve radnike, da bi se domogao nekretnina - kapitala. Pobit će sve životinje, otrovat će sve ljude, uništiti prerije, močvare, đžungle, a kapitalist će s plinskom maskom na poštenoj faci balirati PVC ambalažu, bijelu i crnu tehniku, aute, kade, zahodske školjke s ostatkom govana, i prodavati za reciklažu, tobože.
Sigurno neće zaposliti 100 do 300 ljudi jer je sve mehanizirano i kompjutorizirano, već će barem toliko zatrovati i poslati u smrt u teškim patnjama, jer takvi nemaju novaca za liječenje po receptima antiliječnika tipa Hebranga i ministra Ljubičića.
Eto, tako bi mogao izgledati scenarij kojega može ispisati jedan Dikan koji, sa svojom mladom ženom koja ga neizmjerno voli kada mijenja bunde i vlažne tange u najskupljim svjetskim buticima i hotelima, želi okupirati centar Josipdola. Josipdola, dosuđene općine u nerazumnim vremenima kada je HDZ morao u svakom selu instalirati svoje štićenike kako bi mogli uspostaviti novo jednoumlje - zna se!
Da se s takvim scenarijem nije za igrati krenuli su ga osporiti savjesni lokalpatriotski ekolozi pa do načelnika općine. Da li će uspjeti teško je povjerovati jer je mali čovjek običan žuti mrav, ne baš tako vrijedan, ali ga nije šteta zgaziti.
Ovaj napis, kao izvanredni u terminskom smislu, želi izraziti podršku Josipdolcima da ne odustanu od borbe protiv Golijata, a za dobrobit svojih stanovnika. Josipdol ne može imati koristi od takve smećare koliko može imati štete. A borba ipak ima velike izglede na pobjedu stvorimo li kritičnu masu u svojim redovima uz neka saznanja koja treba koristiti u toj borbi. Nabrojio bih nekoliko stvari koje nisu dostupne svima, a koje su vrlo važne.
Najvažnija je moralna snaga i briga za narod (bez obzira kako to zvuču demagoški). U prilog pozitivnom ishodu spora ide i niz ustavnih i zakonskih odredaba. Konkretno: dozvola za bilo kakav rad u prostoru ne može se izdati bez uporabne dozvole građevine ili građevinâ u kojima se rad odvija, bez obzira što se dijelom odvija na otvorenom prostoru. Uporabna dozvola, pak, može se izdati samo za građevine koje imaju građevinsku dozvolu. Građevinska dozvola izdaje se temeljem projekata za građenje, rekonstrukciju ili prenamjenu prostora u kojem projektu su određeni bitni zahtjevi za građevinu, a oni se odnose na mehaničku stabilnost, zaštitu od požara, higijenu, zdravlje i zaštitu okoliša, sigurnost u korištenju i zaštitu od buke. Nadalje, stranka u postupku izdavanja lokacijske i građevinske dozvole je, pored neposrednih susjeda (vlasnika susjednih čestica) i jedinica lokalne samouprave, a to znači da općina ima pravo žalbe i tužbe na odluke državne uprave pri izdavanju dozvola, ako ne bi bili zadovoljeni svi posebni uvjeti koji su malo čas nabrojeni kao bitni zahtjevi.
Idemo u boj u boj za narod svoj, ha. Samo da ne popustimo pred kakvih pet-šest posto za svoj džep (!?).

nedjelja, 25.02.2007.

Političari bez empatije

Zašto političar često zna bahato pomisliti, ali rjeđe izgovoriti za svoj puk ono: Blago jedno, ne u onom smislu blago kao govedo, stoka, bilo kojeg zuba, već u onom pravom smislu blago - kao vrijednost, nakit, skupocjenost. Tako nekako.
Što znači ponašati se bahato? Znači ponašati se kao naši političari vođeni autoritarnim stilom našega narodnog zastupnika. Zato je potrebno njemu se malo uvući pod kožu, da ne kažem i u iznutricu kakvu. Zato se njemu uvlače i spodobe koje baš i nemaju neki sličan svjetonazor, koji se inače deklariraju kao sušta suprotnost, ali - krv nije voda.
Ah, nije samo čelnik HSU-a za uvlačenje. Spremno nas je više. Čujete li, recimo, kakvim tonom nekadašnji programski direktor ROG-a vodi razgovor s narodnim zastupnikom, pa koliko ga cijeni i sluša kapelnik DVD-a, načelnik josipdolske općine i mnogi drugi. Izvjesni Vukadinović se diči što mu je on mentor, ili mentol, svejedno.
A da smo organizirali maškare, kao što opet nismo smjeli, vjerojatno bi se dalo zastupnika napraviti iz kukuruzovine, nazvati ga Imbrom, probiti dva-tri puta vilama i - zapaliti! Ne bih to usporedio s voodoo magijom, kako bi to protumačio don Kačunko, ali Imbro je kriv. On je bahat, potrošan, mlati praznu slamu dok priprema ispite na faksu i upisuje magisterij, on se voli igrati s tuđim egzistencijama, ali i s tuđim životima. Imbro svojim stilom napreduje, napreduje kao političar, kao stručnjak, kao gospodarstvenik, raste mu usput i autoritet, barem u njegovim očima, ali i u prašnim očima njegovih birača. Imbro, međutim, nije kriv što stari direktori moraju u mirovinu pa ih netko mora zamijeniti, zasada samo figurativno, ali sutra - vidjet ćemo. Kriv je, s druge strane, što se odalečio od naroda, kriv je što voli sebe, a ne bazu, što obećava plinofikaciju, kanalizaciju s recipijentom, vodovod bez gubitaka na mreži, kriv je što se ni u korizmi ne odriče sladostrašća, što ne apstinira od napuhavanja, laganja i omalovžavanja običnih smrtnika kakv je donedavno i sam bio.
Imbro je, kao odgovorna osoba i na razini Županije, kriv i za razvojni put općina Tounj, Saborsko, Plaški, općina čije bi čelnike njihov puk rađe izgubio nego našao, pa bi na Fašnik svakako bio osuđen na bezuvjetno spaljivanje. Njegovoj udovici bi trebalo osigurati zastupničku mirovinu umanjenu za sve grijehe koje je spaljenik stvorio za svoga mandata.
Zato već zavidan broj godina nisu organizirane mačkare u našemu gradu, nije se dalo narodu izjasniti optužnicom protiv nesretnoga Imbre, ma koliko to bilo simbolično, u šali i u kakvom-takvom veselju. Svaka sitnica koja ne koristi političarima nije dobro došla, treba ju zatrti u začetku. To je u interesu jednostrane ljubavi birača prema političarima koji nas vode.
Kamo bi, uostalom, otišla demokracija kada bi političari voljeli svoj narod? Otišla bi u pizdu materinu. Kada bi političari pristupali svakom problemu svojega birača s empatijom, on odlučujuće odluke ne bi tada donosio hladne glave, već emocijama opterećen slušao bi glas naroda. A narod, kao i svaki čuvstven stvor uvijek teži za nečim višim, pa višim i, nikada kraja. Zato političar, prav i dobar, to mora presjeći bez emocija, naravno. I tu je vrijednost političara i politike u cjelini.

nedjelja, 18.02.2007.

Europski dah s balkanskim zadahom

Dana 14. veljače 2007. godine, na sam Dan svetoga Valentina bez obzira čiji je on zaštitnik, točno u podne ROG, novi ogulinski medij, obznanio je urbi et orbi da je u Ogulinu, u 1. zoni zaštićene gradske jezgre po Konzervatorskoj studiji grada Ogulina, otvoren najsuvremeniji prostor za jednog od većih hrvatskih parazita narodnih masa. Znanstvenik Miroslav Radman u svim svojim istupima naglašava da su najveće zlo kapitalizma, i svjetskog društva općenito, paraziti u zlatnom bankarskom i trgovačkom ruhu. Naročito bankarskom.
Svak od nas koji ovo čitamo, i svi oni koji to iz raznih razloga ne mogu činiti, nosi ozljede i traume koje su trajno ostavili ti paraziti guleći nam kožu i napajajući se naše krvi kroz slamku. Nijedan bankar, s najvećim plaćama i nagradama u ovom društvu (poput Ivana Štokića), nije sa svojih deset prstiju ili mozgom stvorio nijedan proizvod rada, kao što je stvorio radnik, čoban, tehničar, kako bi otplatio glavnicu i kamate za svoju obiteljsku kuću, kamate što mu ih je propisao parazit da stvori ekstra dobit i useli u još sjajnije odaje; što službene, što privatne.
Ma ja sam ipak licemjer; i sam bih se zaposlio u takvu ustanovu, samo da imam ikakve veze. Ali ja sam bez veze. Uostalom ovo i nije tema ovoga posta. Tema je iznjedrena iz velikih riječi dogradonačelnika Ogulina kada je na svečanom otvorenju bančine poslovnice s naslova napisa uspostavio vezu s majčicom Europom.
"Ulazeći danas u ove prostorije", rekao je, "ne mogu se oteti dojmu da je Europa ušla u Ogulin". (sic).
A jedna je dama dodala: "Sa zadahom Balkana."
O čemu je riječ? Dan uoči toga službenog otvorenja nove poslovnice Privredne banke Zagreb, slučajno ili ne, u restoranu Stadion bilo je vrlo živo. Što gosti iz Hž-a, što neki čudni ljudi koji nisu došli jesti, već prevrtati po nekim papirima, računalima, pisačima. Na kraju je na stolu, nenamjerno, ostao neki zapisnik iz kojega se moglo iščitati da je to sukus druženja dvadesetak stručnjaka koji su trebali ocijeniti da li za prostorije spomenute banke može biti izdana uporabna dozvola. Uporabna dozvola iscjedak je iz Zakona o gradnji, koji nalaže da se zadovolje izvjesni kriteriji kako bi se nove građevine mogle koristiti i u njima vršiti promet ljudi i robâ bez opasnosti po zdravlje i život onih koji se nađu u tom prostoru. Na tom izgubljenom zapisniku pisalo je da se za bančine prostorije ne može izdati uporabna dozvola. I ostali zakoni koji reguliraju dozvole za rad ne dozvoljavaju da se takvi prostori koriste dok se ne otklone nedostaci koji su uočeni na tehničkom pregledu. Ni pod bilo koju cijenu!
Direktor Privredne banke Zagreb je Božo Prka, nekadašnji ministar financija Republike Hrvatske i zastupnik hrvatskoga Sabora, koji je u ime Vlade predlagao takve zakone, a u ime Sabora i donosio, danas po njima pljuje s balkanskim zadahom. Ljudi dragi, u prostorije bez uporabne dozvole i bez dozvole za rad idete isključivo na svoju odgovornost! U Hrvatskoj takvih javnih prostora bez dozvola, bordeli su isključeni, ima barem 70 posto. A u Europi, čiji je dah osjetio dogradonačelnik, nema niti jednoga!
Nije mi teško reći da ja, umjesto po zakonu, ma kakvi oni bili, pljujem po svim spodobama koje namjerno krše zakone svoje domovine, a to je potpuno isto kao kada vjernik nije u stanju poštivati samo Deset zapovijedi božjih. A Božo Prka je veliki direktor i još veći vjernik.

nedjelja, 11.02.2007.

Ni Perave nema više

Ljudi su punih srdaca izlazili iz dupkom pune dvorane Pučkog otvorenog učilišta nakon koncerta KUD "Sveti Juraj" Zagorje održanog u subotnjim večernjim satima. Koncert je upriličen uoči Valentinova, dana zaljubljenih, no, ovakav koncert da je održan i dan poslije parlamentarnih izbora razgalio bi duše pobjedniku i gubitniku, prisilio bi ih da se vole, prisilio ih na razumijevanje i toleranciju. Dotakao sam ove dvije nespojive kategorije; koncert kulture i ljubavi i parlamentarne izbore punih frustracije. I jedna i druga neophodne su u životu, ali navijam za ovu prvu.
Dajte nam ovakvih kulturnih zbivanja kako bi se odvojili od surove zbilje gruboga kapitala koji za razliku od pjesme i plesa razdire dušu, dajmo potporu ovim divnim ženama i momcima da ustraju mladež držati podalje od šanka s alkoholom, podalje od krčmi s drogom, podalje od kriminalaca s dugim i kratkim cijevima.
Ako sam se imalo poopćio s posjetiteljima pune dvorane onda su nam u više navrata ganućem suze krenile na oko. Gledajući kako je negda siromašni seljak morao od Svrtog Jurja do Svetog Jurja svoju dragu nejač davati za slugu kojekavim kicošima, ali i potrebitima, i da su se usput veselili u svom poštenju, ali i naivnosti, ostaje nam ponos da je takvo vrijeme prošlo i da nam je danas očito lakše.
Gledajući mlade čobane kako uz prasičanje i klisanje, pa i uz pjesmu; "Paunica k'o junica, paunčina k'o junčina, ..." doznaju da je Lisava u kvaru, a Perava nestala, ne možete se oteti dojmu i žalu da je Perava doista nestala, da Perave nema više. Da u Zagorju nema domaćega mlijeka, da nema skorupa, nema masla ni maslenke, ovce ni vune. Ostala je nažalost samo ona: Tuđa ovca više vune daje.
Mladima vjerojatno to ne izgleda tako zabrinjavajuće, oni nisu ni upoznali seosku idilu, oni nikada neće saznati koje su to seoske igre oko stoga sijena, neće jesti gulaš s "njokama" koje je kuharica pripremila valjajući ih preko gole bedre i otiskajući u zdjelu kraj noge.
U Zagorje više ne dolaze djeca čiji su roditelji otišli u svijet trbuhom za kruhom kako bi se preko ferija kod babe i djeda budili prije sunca te s blagom odlazili na pašu i s domaćim čobanima uživali u pastorali.
Danas je novo, novo vrijeme, danas je potrebno u Zagorju imati tako divnu ženu kao što je voditeljica folklorne sekcije KUD "Sveti Juraj" koja voli svoju majku što joj je usadila ljubav prema plesu i pjesmi, koja voli sve majke koje su i svojoj djeci utkale ljubav prema kulturnoj baštini. Zagorje se može ponositi što ima ženu, rekao bih curicu, koja je na zavidan način vodila koncert, koja imponira svojom vanjštinom i nutrinom, koja je besprijekornim tonom i bojom glasa odaslala u gledalište pregršt prelijepih stihova koje je mogla odabrati samo iznimna osoba.
Uz takve dvije dame ni djeca nisu mogla zatajiti; igrali su i svirali nadahnuto, upravo onako kako smo ih mi u gledalištu htjeli doživjeti. Zato u paketu zahvaljujem svim sudionicima ovoga koncerta što su me prisilili da im od srca spontano plješćem, da se vratim u zavičaj, da čujem i vidim te lirske duše. Ćutio sam se česno.

nedjelja, 04.02.2007.

Bla bla za narodne mase

Jadranka & Jadranka:
Ja lažem? Taman posla, ti si lažljivica! Imaš kratke noge, jer si u laži. Tko ja? Patko jedna. Raco, što bi rekli Ogulinci. Zbog putra na glavi ja te već godinama štitim. Što na glavi, a zašto ti nosiš šeširić? Ti si za Europu? Nisi ni za Balkan, tamo su pooštrili kriterije otkako sam ja otišla iz Bosne. Ti ćeš mene izbacit' iz stranke, a ja sam osnovala HDZ za Bosnu, možda i Hercegovinu. Da sam te na svoju ruku dala Crnom Marku na obradu pitanje je da li bi bila proglašena izdajnicom ili ulizicom. Ljubila si u obraz premijera, a? A ti malo niže, jer ti je previsok. Ja sam polagala kamen temeljac za svoju egzistenciju. A ja temeljni kamen za potpredsjednicu.
Tako nekako, u tom stilu, dvije su Jadranke uveseljavale televizijske pretplatnike vođene neodoljivom željom svoga mentalnog sklopa da se dopadnu širokim narodnim masama kako bi uskoro mogle zadobiti što veće njihove simpatije koje će ih u ovo predizborno doba odvesti do trona, pa bilo kakvoga. Možda jednoga dana na krilima ovako šarmantnog predstavljanja postanu predsjednice države, vlade, parlamenta. Tko zna.

Romana & Romana
Na nešto nižoj razini, ovoj u Ogulinu, na crtama hrvatskoga Deutsche T-coma, a preko Novog ROG-a, mogli smo upoznati dvije osebujne osobe. Nisam se uključio u prvom trenutku u emisiju, pa mi nije razvidno o kome se zapravo radi. Ali evo; Ma kakva je to bolnica, molim vas, kada me nitko ništa ne pita. Ja već 15 godina povremeno idem po bolnicama i uvijek me pitaju što mi je, zašto sam došla, jesam li što pila, možda jela? A ovdje su me dovezli u bestežinskom stanju, zapravo besvjesnom, i nitko ništa ne pita, već mi u otpusnom pismu pišu da sam narkomanka, ovisnica, a ne piše u kojoj kategoriji, koliko stupnjeva imam. I što sada kada moj sin s petnaest godina vidi moje otpusno pismo, što će on misliti? E na sudu će se sve to riješiti. A sestra medicinska meni kazuje ti. Ko ja sam ti za tebe?
E sada ćemo mi zvati odgovornu osobu u bolnici da čujemo i drugu stranu. Halo, jeste li Vi Romana? Ne nisam ja Romana, ja sam iz bolnice. Kako nisam Romana, nego tko sam ja? Ma ne čekajte, Vi budite na telefonu i slušajte samo. Da čujemo.
Pa da, kod nas je u bolnicu stigla neka Romana s kolima, ali hitne pomoći, u tri-četiri sata na Novu godinu. Ne, nije nam čestitala jer je bila bez svijesti. Dežurna s hitne ju je dovezla, ostavila i otišla, a nije stigla razgovarati s dežurnom u bolnici niti ostaviti uputnicu. Zato smo je mi osvijestili i sigurno bi umrla da ju nismo spasili. Ja zapravo ne znam kako je bilo jer sam bila na dočeku, a ovo sam čula od sestre, ma ne svoje, već medicinske. I od doktorice. Dežurne da. Ne ove iz hitne nego iz bolnice. Pacijentica je već oko osam sati bila na nogama, a zbog dijagnostičnih pretraga uzeli smo i test na drogu, je li. To nije bio neki službeni test pa se ni ne stupnjuje, a mora se upisati u otpusno pismo. Ali, Romana je u pola deset, tj. u devet i pol, sama potpisala da odlazi iz bolnice i otišla je na svojim nogama.
Je li uobičajeno da se pacijenta doveze u besvjesnom stanju i ostave na hodniku samoga i ode po drugoga?
A pazite, ja nisam bila tamo, ja sam samo čula, a to je tajna bolnice i to se ne govori javno.
A tko je tu bio u bestežinskom stanju, deda? Na kraju zapečati moj petogodišnji unuk!

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv