Maksova maksimala

nedjelja, 25.03.2007.

Primorčeva škola

Doista je neodgovorno i nekulturno od ministra niskog i visokog školstva Dragana Primorca da izabere i nedjelju (18. ožujka u noći) za svoje lamentiranje o krivcima stanja u današnjem školstvu. Ako nas vlast na čelu s premijerom Sanaderom šikanira u radne dane, bio bi red da nas barem nedjeljom poštede svojih popovanja i da nam upriliče kakvu "veselu večer" na televiziji i radiju. Još se na radiju može naći krasnih emisija, ali na televiziji vam je na programu stalno musaka; red Sanadera, red Jadranke, pa Sanader, pa red Šeksa, red Sanadera, red Primorca i tako redom. I gle što se desi: alkarski dvori i Hrvatska zajedno ulaze u EU! Iste godine, isti dan, pače. Bravo majstore. Europska unija zasjeda 2009. godine u alkarskim dvorima u Sinju. Predsjedava Mijo Jukić, čuva ga vojvoda od via Rome, Tompsom pjeva Maksove mesare, mosinjor Bogović prekrštava Đukića, Sanaderu stao sat od uzbuđenja. Ma što sat, stalo je vrijeme. U prvim redovima predstavnici Dombovara, Polače, Ogulina. Europa ušla u Hrvatsku.
Ja nisam kriv što se školstvo zanemarivalo zadnjih 40 godina, kazuje Primorac na pitanje zašto đaci tuku učitelje i profesore, zašto profesore napadaju i roditelji, zašto imamo sve odlikaše u osnovnim i srednjim školama, zašto većina tih odlikaša ne može na fakultetu upisati sljedeću godinu. I premijer Sanader razmišlja o problemima školstva, nastavlja Primorac.
Hoće li Bolonjska deklaracija priznavati dosadašnje školovanje ili će se morati polagati razlika, ili padati u niži rang, nastavljaju se pitanja po Primorcu. Ne znam, teško je reći, ima tu problema, ali riješit ćemo to. Premijer Sanader je nešto o tome govorio, ali sada baca temeljni kamen alkarskih dvora. Sad će on.Poanta je svega da je za sranje (mislio sam reći stanje) u današnjem školstvu kriv prošli socijalistički sistem. Nakon što je u starom sistemu naše školstvo bilo priznato u cijelom svijetu kao izuzetno, vrhunsko, posebno srednje, ministar Primorac izvali da je taj sistem kriv što je sve dobro u ovoj zemlji propalo. Izgleda da je on išao u krivu školu pa je stekao podlogu s kojom se vinuo sve do naučne istine da su Mađari Slaveni, a Harahvati Iranci. Bravo majstore. Ja vjerujem. Ako i Sanader tako misli onda je to točno.
Kada me je premijer Sanader postavio za ministra, to je postao moj život, kazuje naš znanstvenik.
I tako je Sanader postavio na svim mjestima svoje pijune, uplašio ih samo zato što nisu kompetentni, pa zato ministar Primorac koji bi trebao po zanimanju biti najintelektualniji, pljuje po svojoj, ali i mojoj školi, po školi koju su pohađali daleko moralniji đaci no što je on danas, u kojoj su đaci stekli stručnu i moralnu podlogu da bi mogli završiti bilo koji fakultet kojega su upisali. I bili su mladež ili omladina koje se nisu sramili ni roditelji, ni profesori, a političari su ih se bojali jer su znali razmišljati svojom glavom i s radnicima zatalasati političko jednoumlje. A danas u ovom pluralizmu nemate ni radnika ni studenta; sve neki autisti koje taj Primorac uči stranačkoj stezi kao zalog demokraciji.
Primorče, svojom brbljavošću i podilaženjem voljenom vođi uvrijedio si pučke škole, gimnazije i ostale srednje škole pa tako i ogulinsku gimnaziju koja je sa svojim profesorima bila ponos ne samo Ogulina, Primorsko-goranske zajednice općina, već i cijele Hrvatske. Gdje su ti takve škole danas. Danas u njima učimo djecu od prvih dana da se štrajkom, a ne radom, dolazi do većih plaća, da se kultura stiče čitajući stihove generala Ivana Tolja, a domoljublje uči na primjeru generala Zagorca, zapravo zagoracâ.

nedjelja, 18.03.2007.

Pišanje uz vjetar

Kažu da je ovo kineska maksima: "Sve je u životu sranje osim pišanja. I to samo ako ne pišaš uz vjetar!" Ako je tomu tako sve smo bliže ovoj stvarnosti jer nam se Kinezi približavaju velikim koracima, a kako su oni najmnogoljudnija nacija na svijetu počnimo polako učiti kineski. Amerikanci već šalju poruke da ih ne bi smjeli primati baš objeručke kao njih (Amerikance naravno), jer da postoji opasnost da se s vremenom asimiliraju kod nas. Puno je manja opasnost kad ti rogove nabija neki Joe od, recimo, Li fua.
Zamislite sutra tu utakmicu u uvoznoj ponudi Amerikanaca s jedne strane, a Kineza s druge. Jedni će ispod pazuha nositi New York Times, a drugi Žen min Ži bao (tako nekako). Pored ovih novina jedino će se u Karlovačkoj županiji moći kupiti još i Delo, Večernji list i Dnevni avaz u kojima će Janez Hadžibegić i Nusret Janša uvjeravati Jugoslava Vukelića da je Piranski zaljev naš, da se mimo Neuma može i tunelom, a ne samo mostom, a da će plinofikacija u Ogulin stići preko Novog Mjesta ili barem preko Bosanskog Novog kada Hrvatska i Republika Srpska uđu u Europsku uniju. Samo tamo u nekoj pripizdini u ličkim gudurama, u maloj seoskoj školi učiteljica, stara cura sa sačuvanim himenom, tumačit će Dani i Mani da se, br'te, ne piše neću, već ne ću, jer je to jedino hrvatski prihvatljivo, to je nešto korienski u nas Hrvata. U svim ostalim školama, posebno privatnim, uči se samo engleski, pače američki, i kineski. Da bi svi mogli razumijeti što to piše na deklaraciji proizvoda kojega smo upravu kupili u lancima TP Ogulina, Konzuma, Lidla, Bille ili Madiga.
Ogulin i Plaški dočekali su prve izvidne kineske trgovce, a dok čekaju njihovu najezdu zabavljaju se u lokalima koji nude raznovrsnu ponudu; od klasike, rocka i narodnjaka do kladionica, konzumacija jela, pića, te mračnih i zadimljenih atmosfera uz manje ili više čudnovatih zjenica i bjeloočnica mnogih sudionika. Mnoge udruge kojima nije primjereno sastajati se po takvim lokalima razumijevanjem gradskih čelnika organizirali su svoje aktivnosti u prostorijama zgrade na adresi Bernardina Frankopana 13, koju su gradske vlasti pred nekoliko godina dotjerale barem što se tiče krovišta i pročelja. Tako su tu I. hrvatski redarstvenik, politički zatvorenici, ogulinski studenti, udruga hrvatskih manjina (s dvorišne strane do kuglane), a ribičko društvo, apstinenti, roditelji poginulih branitelja i nekadašnji pripadnici regularne hrvatske vojske (s ulične strane).
S dvorišne strane uređen je i javni otvoreni zahod bez ispiranja, uz sama ulazna vrata i vrlo ga je lako otkriti po lokvama na popločenom nogostupu i vlažnim flekama na fasadi. To korisnici toga krila zgrade prazne svoje mjehure stoga što nemaju otvorenog zahoda u zgradi ili stoga što im je kućni i društveni odgoj bliži kakvoj-takvoj prirodi.
Građani s pravom pitaju kako to da se novci iz gradskog proračuna za uređenje te zgrade koja je pod zaštitom konzervatora tako olako nude pišačima raznih provenijencija koji bi svojim deklarativnim statusom trebali garantirati brigu za materijalnu i kulturnu baštinu svoga grada.
Zasada ostaje neizbrisiv trag nekulture građana i opor zadah većinsko-manjinskih uroloških tekućina. Ostaje za zaključiti da je ipak u životu sve sranje osim pišanja i prije nego nas okupiraju ljudi s dalekog istoka. Nadam se da će to pišanje kad-tad krenuti uz vjetar.

nedjelja, 11.03.2007.

Potres u Drežnici

Nije na odmet ponoviti (za novije i mlađe čitatelje) kako se jednom u davna vremena onoga mraka, negdje 70-ih godina prošloga stoljeća, na oštarskom mostu zaustavio jedan automobil s nekim službenim tablicama i Matu Mijankina, cestara iz Poduzeća za ceste Karlovac, upitali kuda se ide za Partizansku Drežnicu. Mata Mijankin, izuzetno duhovit čovjek (kao i svi Mijankini) rekao im je: "Idete pravo preko ustaškog Ogulina, četničkog Jasenka i dođete do Partizanske Drežnice!" Iako je Mata rekao pravu istinu imao je nesreću što su u autu bili predstavnici SUP-a, pa je sutradan završio na "informativnom" razgovoru u Miliciji, no nije mu se desilo ništa gore nego se danas dešava dilerima droge, pljačkašima narodnog blaga ili tajkunima koji potkradaju državni proračun.
Partizanskoj Drežnici, danas smo joj reducirali ime i zovemo ju samo Drežnica, pred mjesec dana desilo se nešto što možda graniči s elementarnom nepogodom, ali nije službeno proglašena. Dogodio joj se potres jačine 4,9 po Richteru, jačine potresa u epicentru kakav se davne 60 i neke dogodio u Skoplju. No, Skoplje je tada, bilo puno veće nego je Drežnica danas i potres je izazvao katastrofalne posljedice. Najprvo stoga što je bilo urbaniziranije od Drežnice, što je imao velike i visoke građevine i što nije bio pripremljen za takve elementarne nepogode. Drežnica se, pak, sa svojih 697 birača nije pripremila ni toliko da bi izgradila nešto većega od zadružnog doma u suvlasništvu sveprisutnog TP Ogulin, mjesne ambulante, rekonstruirane crkve, spomen škole koju pohađa 29 učenika u osam razreda i okolnih zaseoka s čisto ruralnom arhitekturom. I sve to pod stručnom paskom domaćega neimara Pere Radojčića.
Kada bi se s nekom simpatičnom osobom vozili od Jezerana, potresom zatečene zaseoke mogli bi poredati recimo ovako: Lokva, Papeži, Nikolići, Zrnići, Poljanak, Seočani, Bosnići, Maravić draga, Centar, Radlovići, Vrujac, Šekići, Trbovići, Jagetići, Pražići, Krakar. Nisu zaboravljeni ostali zaseoci, već oni nisu stradali.
S tih svojih 700 birača Drežnica nije interesantna političkoj eliti Ogulina, Karlovca ili Zagreba, kao metropole Hrvatske, pa nije ni bilo potrebe za nekom opširnijom ekspertizom učinjenih šteta na obiteljskim kućama i gospodarskim građevinama, ali ne samo šteta, već i brige za oštećenjima stambenih zgrada koja bi mogla prouzročiti posljedice opasne po zdravlje i život njenih domaćina. Grad je, istinabog, organizirao prijavu šteta, ali je krajnje sramežljivo dao do znanja što se sve poduzelo i izvelo u cilju saniranja. Jest da je Drežnicu posjetio narodni zastupnik ogulinski, donačelnik Ogulina, građevinski stručnjaci za obnovu iz Karlovca i mladi pripravnici Instituta za graditeljstvo Hrvatske, ali stanovnici Drežnice i političke osobe Mjesnoga odbora o rezultatima ne znaju ništa. Nisu pozvani na sjednicu Gradskoga vijeća kada je na dnevnom redu bilo ublažavanje posljedica potresa, nisu dokučili što to piše u stručnom izvještaju mladića iz IGH-a, a nisu upoznati ni s telefonskim izvještajem predsjednika kriznog stožera za elementarne nepogode (ili tako nekako) koji je na taj način upoznao gradske vijećnike, kad već nije mogao osobno zbog udaljenosti radnoga mjesta od vijećnice.
Jedino što taj narod zna je šok od potresa koji ih je zdrmao 5. veljače 2007. godine oko 9,30 sati, a zna i to da ne zna je li baš njegova kuća sposobna izdržati još pokoji drhtaj terena, a da mu se žbuka, stropna greda ili krov neće spustiti za vrat. Samo je nekoliko kuća površno pregledano i prepušteno nekom drugom događaju koji bi mogao uzbuditi ovo nehumano društvo.

nedjelja, 04.03.2007.

Bolesna ljevica ?

Kada bih parafrazirao onu davnu lijepu pjesmu koju smo znali pjevati u Plavom podrumu: "A gdje je ta milicija da vragove rastira/da čovjek sam u noćima ima malo mira" i prenio ju na društveno-političku scenu koja život znači najradije bih zavapio: A gdje nam je ta ljevica da radnika zaštiti, jer sindikat ne vrijedi ni pišiva boba. Nema tu nekog rimovanja, ali ni na živućoj sceni nema sklada, sama kakofonija. U prividnom skladu samo su farizeji, licemjeri, kojima je jedina briga čuvati svoju guzicu u što većem blagostanju, u onom istom blagostanju kojega je pokojnik obećao svim Hrvaticama i Hrvatima posebno. No, jedino je zaboravio reći (ili nije stigao) da on i njegova klika razlikuju Velikog Hrvata od Maloga Hrvata, ili, Hrvata po rođenju i Hrvata po profesiji.
Kada su njegovi "kapitalisti" opljačkali samoupravljače, kako god to zvučalo bogohulno, one iste radnike koji su u ondašnjem mraku to bogatstvo stvorili, radnika je napustila i sreća i Bog. Ćaća im je otvorio bojnu frontu i kao baruna Ivicu poslao "u boj u boj za profit svoj". Kada je obranio domovinu izgubio je čast, ostao bez posla i dionica svoje firme koja je poklonjena mafiji, a napustilo ga je i svećenstvo koje mu je bilo posljednja utjeha. Na svu sreću Bog ga je obdario PTSP-om, ovisnošću o alkoholu i drogi, a mogao se zaposliti na crno kao konobar ili trgovac. Može raditi 12 sati dnevno za 1.800 kuna, ali se ne smije učlaniti u sindikat koji bi ga trebao štititi. No, nikakva šteta što nije u sindikatu. Taj ga zasigurno neće zaštititi, a uredno bi plaćao članarinu. Sindikat i poslodavac u tijesnoj su spregi i sustavno su vezani. I jedni i drugi žive na grbači obespravljenog radnika.
I dok poslodavac po deklariranom kapitalističkom sustavu mora kupovati nekretnine i pokretnine svojstvene Rockfellerima, politika i sindikat drže mu štangu. I crkva mu počela pridržavati štangu. I ona dijeli kolač. I ona se uzoholila pa počima čačkati po svjetovnim pitanjima. Te vjeronauk u školi, pa povrat imovine koju je stekla na svojstven način ubirući od sirotinje desetinu, pa i sedminu ako je zatrebalo, a u posljednje vrijeme evo, plasira i svojevrsnu Kama sutru. Određuju kako se, kada i koliko vjernik treba zabavljati seksom i smirivati svoje strasti. Posebno za Valentinovo!
I kada je radnika napustio sindikat, vjernika trenira crkva, a vlast i radnika i vjernika, pomislio sam da je jedina nada u spas obespravljenih u lijevoj opciji, obznani se tragedija. Ljevica oboljela. Od glave do iznutrice. Ne bih ponavljao dijagnozu i uzroke bolesti naše ljevice, zapravo SDP-a, koju je iznio cijenjeni Nikola Visković, ali je činjenica da je ta lijeva opcija zauvijek prokockala šansu koju je imala od 2000. do 2004. godine. Prokockala je šansu i razočarala svoje birače teškim greškama. Kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Ni ogulinska ljevica se nije odrekla materijalizma i pragmatizma, nije se oslonila na svoje simpatizere, koketira s vlašću i odmiče se od svoje ideologije, a time i od radnika. A kada je ogulinski SDP napustio i onaj "enfant terible" (bijesni dječak) i priklonio se lideru umirovljenika došla mi je želja da se i sam upišem u mladež HSU-a i da u miru i spreman dočekam posljednju dob.
U međuvremenu bih se mogao baviti i seksualnom aktivnošću kao što bi rekao Robi K. (iz Ferala) - jebati mater svima onima koji su me opljačkali i prevarili od 1991. do danas.

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv