Maksova maksimala

nedjelja, 26.11.2006.

Postići cilj preko tuđih leđa

Naježim se kada razni reporteri presreću učenike razbacane po cesti i pitaju ih što misle o štrajku svojih učitelja, nastavnika, profesora. Sjetim se tada davnih 50-ih godina prošloga stoljeća kada je umro Moša Pijade, onaj što je prevodio Marxov Kapital u kazamatima stare Jugoslavije (!?). Zbog njegove smrti ondašnje društvo bilo je ožalošćeno, samo sam ja bio veseo. Ne zato što sam bio osviješten, već naprosto zbog toga što puna tri dana nismo imali nastavu!
Eto, danas đaci ne trebaju čekati da netko važan rikne kako bi imali slobodne dane, već da netko živne i organizira štrajk prosvjetnih radnika. Štrajk će organizirati jedna od brojnih sindikalnih organizacija, a možda (rjeđe) i sve zajedno. To je, naravno, puno lakše nego napregnuti vijuge i na umniji način doći do cilja - do zasluženo većih plaća.
Zašto prosvjetari misle da su oni potplaćeni, kada svi radnici, službenici, namještenici, kojima je država poslodavac, imaju slične plaće. Svi su plaćeni ispod egzistencijalnog i ljudskog dostojanstva u odnosu na stručnu spremu, obveze i odgovornost samoga poziva. Naravno da prosvjetari imaju puno pravo boriti se za svoja prava, za svoje potrebe i autoritet, ali taj cilj ne bi trebao opravdavati sredstva. Machiavelli je uveo tu maksimu, ali on je odavno umro i ostavio dubiozu da li je makijavelizam civilizacijsko dostignuće ili promašaj.
Ako čelnici tolikih sindikata u prosvjeti i zdravstvu (jer je i zdravstvo posebna vrsta struke), koji žive od sindikalne članarine na vrlo visokoj nozi (kao i svi političari, uostalom), nisu u stanju na drugi način doći do cilja; neka dadu ostavku ili smijene toga ministra školstva. Mislim da je i Ljilja Vokić bila bolja ministrica od tog vergla Harahvatija.
A čujte sada moj strateški stav: prosvjeta i zdravstvo trebaju imati poseban status u društvu jer su ti ljudi predisponirani za taj poziv, za takvu misiju. Proizvode raznih ostalih struka potrošač može birati ili uvesti, (kao što je danas popularno), ali proizvod prosvjetne struke je prijenos životnog znanja na našu djecu ili našu unučad koje ne možemo zamijeniti ni uvesti iz Japana ili, Amerike nedajbože. Zdravstvenim radnicima, pak (ako ne misle samo na sebe), poziv je da svaku ljudsku stanicu održe zdravu pa da novi naraštaj prosvijetljen i zdrav dade rajski pečat ovoj našoj lijepoj domovini.
Sjećate se onoga liječničkog sindikaliste Ivice Babića kada je izjavio da su štrajkom (ako i nisu postigli cilj) barem uštedjeli fondu! Gdje mu je tu čovjek?
Naime, štrajkom i prosvjeta i zdravstvo mogu doći do svoga cilja, ali preko leđa jednog naraštaja, ili preko leđa pacijenata. Mladi naraštaj će sutra, nedovoljno educiran i spoznajom da se štrajkom (neradom) postiže viši standard, preuzeti odgovorne društvene funkcije, a pacijenti će ni krivi ni dužni prerano u grob.
Ministar Ljubičić će svoje mane izliječiti u inozemstvu (kao i prethodnik mu Hebrang), a ministar Primorac unovčit će svoje znanstvene uratke o tomu kako su Mađari veći Slaveni od Hrvata, kao što sam ja veći katolik od pape.

nedjelja, 19.11.2006.

Kapitalistički udarnici

Tko se od starijih generacija ne sijeća Alije Sirotanovića, jugoslavenskog rekordera po iskopu ugljene mase iz bosanskih rudnika. Njegov publicitet sezao je gotovo u nedogled. Postavljenu normu premašivao bi za više od sto posto, poslodavac ga je isplaćivao po učinku, lokalna vlast nagradila udarničkom značkom, a federalna vlast je njegovu sliku s kacigom i rudarskim đozlukama stavila na novčanicu od nekoliko tisuća ili milijuna dinara. Slava je ipak bila najvažnija, slava stečena golim rukama - radom. Bila je veća od estradne slave Hanke Paldum, Alme Ekmedžić, jer su one plaćale svoje grudnjake, ako su im trebali, banknotama sa slikom Alije Sirotanovića.
I sâm sam mogao imati udarničku značku nekih 60-ih godina prošloga stoljeća kada sam širio bratstvo, i jedinstvo također, s onim Križevčankama, Slovenkama i drugovima iz Prokuplja, ali sam ju prepustio jednom drugom brigadiru kojega sam smatrao zaslužnijim od sebe. Koja je to naivnost, takve gluposti nikada nisu bile kool. A bilo je to na radnim akcijama izgradnje, tada, autoputa Ljubljana - Gevgelija.
Toliko o tim divnim danima kada su nas Nevenka i Jelica uvjeravale da se relaksiraju čitajući Marxov Kapital, a ne gledajući erotske sadržaje u Komitetu, dok je Usa u Komitetu bio iz uvjerenja, a ne zato što mu se nije dalo šivati kape.
Od 90-ih godina na ovamo udarničke značke i društvena priznanja primaju samo oni koji su izvršili metamorfozu koju su prepoznali državotvorci, ali i svekolike narodne mase. To su oni koji su dobivali zadatke na spašavanju posrnule privrede, tj. posrnulog gospodarstva, pa su ih zato i zvali Spasoje I i Spasoje II. Metamorfoza je izvršena brže no što se gusjenica pretvori u krasnog leptira. Udarnička značka bila je veća što su spasili više firmi u stečajnom postupku i poklonili tajkunima podobnim za rasprodaju njihovih vrijednosti i dodjeli otkaza stvarateljima tih vrijednosti.
Nikada nećemo saznati koliko su teške bile udarničke značke u devizama i njihovoj kunskoj protuvrijednosti, ali znamo koliko je teško ostati bez posla ili raditi za bagatelnu plaću kako bi stvarali kapitalizam hrvatskoga smjera.
Koliko je teško prihvatiti sve te Spasoje i sve tajkune koji su pokušali "pokrenuti" Sintal, Ventilator, dijelove DIP-a, "pokrenuti" gospodarstvo Ogulina HDZ-ovskim stilom "uzmi i rastoči", toliko je još teže oprostiti gradskoj vlasti koja je proračune u onim zlatnim godinama Bechtelova prisustva uzela i rastočila. Sada će ovih 30 mijuna kuna dara - oročiti (!?). A trebala je sav taj novac uzaludno utrošen na kozmetiku grada (ne mislim da dobar dio nije utrošen i u prave svrhe) oročiti tako da se iškoluje dobar dio mladih u strukama koje danas donose prosperitet bez političke podobnosti. Tako smo mogli već iškolovati i pripremiti kadar koji bi bio u stanju preuzeti poslovnu zonu u Otoku, preuzeti gospodarstveni resor u Gradu, pojačati Upravni odjel prostornog uređenja, pripremiti izmjenu i dopunu prostornog plana koji je nedavno donešen kopiranjem raznih nesuvislih dijelova nečijih tuđih predjela.
Ili skraćeno; najefikasnije oročenje novca je ulaganje u mlade ljude za njihovo školovanje i vezanje za ovu sredinu. Tada se vijećnici i članovi poglavarstva neće morati školovati po noći i podnositi tako velike žrtve.
Oli se to oni žrtvuju za blagostanje svojih birača i pokoju udarničku značku ?!

ponedjeljak, 13.11.2006.

In memoriam spaljenom Saborskom

Čini mi se, nažalost, da je to bilo nedavno, čini mi se da smo nedavno Saborčane dočekali u Đačkom domu kako bi im pružili kakvu-takvu utjehu. Nisu izgledali prestrašeno, nisu izgledali žalosno, ni izmoreno, izgledali su, međutim, potpuno odsutno. Mislim da nisu ni bili svjesni što im se dogodilo, ni te noći, ni nekoliko dana iza toga. A dogodila im se tragedija, katastrofa, i Bog ih je napustio na izvjesno vrijeme. A vjerovali su u njega, vjeruju i danas.
Dana 12. studenoga 1991. godine Saborsko je sravnjeno sa zemljom u doslovnom smislu te riječi. Nije ostalo ništa, shvaćate - ništa! Borik, Varoš, Centar, Brdine, Funtana, Biljevina, Lug, Kuselj. Ništa. Jugo vojska i četnici uzeše svoj danak. Po popisu u katastru iz 1989. godine Saborsko je imalo 320 obiteljskih kuća s pomoćnim i gospodarskim zgradama. Nisu bile reprezentativne, ali su bili domovi za 852 mještana prema popisu stanovništva od te iste 1991. godine, godine kataklizme. Što nije moglo izgorjeti tenkovi su izvršili detaljno niveliranje preostalih zgrada. Opljačkana je sva imovina po kućama i štalama (ratovi se i vode zbog tuđega blaga), uništen stočni fond, srušena je osnovna škola, crkva sv. Ivana Nepomuka, crkvica sv. Marije, oskvrnuto mjesno groblje, oštećena kompletna infrastruktura; od prometnice, visoko i nisko naponske mreže, trafostanice, telefonskih instalacija. Najtragičniji podatak ipak je onaj da je tijekom opsade u Saborskom i oko njega ubijeno 75 civila, a oko 40 ih je nestalo, dok je u postavama Hrvatske vojske diljem Hrvatske poginulo 96 Saborčana. (Ovaj je podatak bio sredinom 1992. godine).
Saborčani su svoja zgarišta uspjeli ugledati tek nakon završetka operacije "Oluje" 8. kolovoza 1995. godine, ali su tumarajući po nekadašnjim dvorištima teško pronalazili ostatke temelja svojih kuća pa i samu lokaciju. Bio je to novi šok protkan sjećanjem na tragediju, ali s nadom u novi život. Nada umire posljednja i to je spas za Saborčane.
Ondašnja vlast imala je upute kako zavarati Saborčane o životu u blagostanju oslonjenom na Nacinalni park Plitvice, s proizvodnjom zdrave hrane, seoskim turizmom, eksploatacijom pitke vode za područje Plitvica i Slunja, turistički ulaz u Plitvice iz pravca Ličke Jesenice na Kuselj, komasacijom obradivih površina osigurao bi se uzgoj sortnog krumpira, ječma i zelja, a manje farme krmadi, ovaca i krava sa svojim proizvodima; odojaka, janjaca, mlijeka i sira, podmirivali bi ugostiteljstvo i trgovine Nacionalnog parka. Sljedeće prirodno vrelo je lovni turizam s ogromnim bogatstvom raznovrsne divljači širom šuma koja će služiti i sječi drvne mase za finalne proizvode za izvoz u Europsku uniju i Ameriku!
Od svega toga Saborsko je dobilo, prema posebnom zakonu o obnovi naselja, obiteljske kuće bez podruma, bez gospodarskih i pomoćnih građevina, dobili su novu osnovnu školu, crkvu sv. Ivana Nepomuka, ambulantu i općinu Saborsko s naseljima: Blata, Begovac, Lička Jesenica i Saborsko, a žive od prilično svježeg, ali zdravog zraka.
Kao da ih je ipak napustio i Jahve i Krišna i HDZ.

nedjelja, 12.11.2006.

Deklarativni vjernici

Zašto je tako važno deklarirati se kao vjernik, normalno samo katolički? Jedan me je prolaznik kroz naše blogove nazvao gadom koji ne bi smio spominjati crkvu jer joj ne pripadam. Doista ne pripadam ovakvoj crkvi, ali nimalo ne zamjeram ni jednom vjerniku (bilo koje vjere) da utjehu, snagu i nadu potraži u istinskoj vjeri, ali ne s vjerom u crkvu, već u čovjeka, boga ili bogočovjeka - kako hoćete.
Crkva, kao institucija, u Boga vjeruje manje nego ja kao agnostik. Bog joj služi kao alibi za lagodan život, kao što ogromnom broju naših domoljuba domovina i hrvatstvo služi kao alibi za pljačkanje svoga naroda i domovine same.
Ako bi crkva slijedila Isusov nauk, onda se crkveni dostojanstvenici ne bi mogli gostiti najboljim jelima uz misno vino i razne delicije u najluksuznijim župnim dvorima obučeni u svilu i kadifu optočenu zlatom. Ne bi putovali BMW-om, Mecedesom, Ferarijem. Isus je svoje nauke prenašao pješice u stomanji i apostolkama, u skromnosti i siromaštvu, ali pun razumijevanja za ratara, postolara, pedera i kurvu. Po mom sudu većina se današnjih crkvenjaka prostituira; što u doslovnom, što u prenesenom značenju. I nemojte mi, molim vas pričati o svijetloj povijesti ili budućnosti Crkve. Jer ću vas dočekati s ognjem i mačem, s krvlju i znojem kroz čitavu tu povijest. Sve u ime vjere.
Svojevremeno sam pročitao knjigu Bartoloméa de Las Casasa "Kratko izvješće o uništenju Indijâ" koju bih preporučio kao obveznu lektiru u srednjim školama, a posebno u sjemeništu. Las Casas je bio biskup, misionar, na osvajanju Novoga svijeta u Srednjoj Americi s konkvistadorima. Knjigu dojmova napisao je i objavio 1552. godine. Opisao je zločine i genocid nad domaćim Indijancima. Između ostaloga opisao je i ubojstvo jednog poglavice. Prije spaljivanja vezanog za stup, franjevac mu nudi obraćenje na kršćanstvo, kako bi završio na nebu, a ne u paklu goreći vječno. Zapitao je poglavica: "Ima li na nebu kršćana?" "Naravno", odgovorio je franjevac. "Onada idem u pakao", zaključio je Indijanac. Ispada kao crni humor, ali je to tragedija napredovanja kršćanstva.
Kada bi crkveni dostojanstvenici bili kao pokojni papa Ivan Pavao II, a kada bi evanđelje naukovali svećenici tipa don Ivana Grubišića, vjerujte da bih svake nedjelje išao u crkvu, a ne na surfanje po internetu i natezao se s Belle de jour.
Da, da, čitam ponekad i Bibliju i Nostradamusa. Obje ove knjige imaju nešto zajedničkoga, zato sam ih zajedno i spomenuo; stil im je nerazumljiv da bi ih mogli tumačiti kako kome paše, upravo kako i naši državotvorci predlažu i odglasavaju brdo zakona koje možete tumačiti isto tako.
A ono o deklariranju Hravata kao vjernika? Oko 95 posto Hrvata danas se deklariraju kao katolici. A kada bi se samo 50 posto njih držali onih deset zapovijedi božjih -kome bi bilo ljepše na ovomu svijetu?!
Ali, kako možemo vjerovati tim silnim vjernicima kada su mnogi od njih bili zakleti ateisti, vojnici partije i skrnavitelji vjerskih objekata i običaja do pred nepunih dvadeset godina. A Crkvu to ne smeta. Njma je važno da im je stado što veće po broju, da im indulgencijom oproste grijehe i da im "vjernici" žele vratiti "njihovu" imovinu za još veće blagostanje.

nedjelja, 05.11.2006.

Pariz bez struje

Jučer se na relaciji Njemačka-Francuska dogodila havarija na sustavu napojnih vodova električne energije pa je sat vremena čitavi Pariz s okolnim gradovima ostao bez struje. Vijest o elementarnoj nepogodi proširila se čitavim svijetom pa i na našem Hrvatskom radiju. Nisam u tom trenutku bio priključen na ROG (Radio Ogulin) pa nisam siguran da li su novom shemom (nikako ne šemom, gospodine Drenšek) predviđene i takve alarmantne vijesti. Možete si misliti kako je izgledao Pariz taj sat vremena bez struje; kako su to izgledali kvartovi kao Champes Elysées, Montmartre, Montparnase, Bercy, Belleville, a kako je to izgledalo u Moulin Rougeu? A o gubitku u gospodarstvu, tko još mari. To je bogata zemlja, nekada imperijalistička, danas demokratska, ali uvijek revolucionarna; od Pariške komune do danas. Njihovi studentski nemiri u novijoj povijesti Francuske uvijek su zabrinjavali vlast, bez obzira na lijevu ili desnu opciju. Njihovi studenti i radnici (oni nemaju djelatnike, samo aktiviste) vjerojatno će reagirati i na ovaj slom sustava za napajanje električnom energijom. Ovaj elektro-šok Pariza zamijenit će strah od šoka koji bi mogli izazvati studenti.
Nekada se i na ovim prostorima vlast bojala refleksija francuskih studentskih nemira. Od onih prvomajskih s početka 20. stoljeća, do onih Budišinih i Čičkovih 60-ih godina prošloga stoljeća. No, u tim je vremenima Bog još hodao po zemlji, danas hoda samo Glad; za novcem i hranom.
Danas se vlast u nas ne treba bojati studentskih nemira, a još manje radničkih. Studenata danas i nema. Ovi napredni diplomu dobivaju bez studiranja, polovina upisanih je prema inicijativi ministarstva branitelja privilegirana, pa ni nemaju potrebu uznemirivati vlast, a ostali po ovoj Bolonjskoj deklaraciji i nisu studenti, već obični đaci. Oni ni ne znaju što se to u društvu; svjetskom, francuskom ili hrvatskom dešava. Oni po vazda sjede u klupama, ukoliko zbog nedostatka mjesta ne stoje.
Možda je Radio Ogulin u svoju novu shemu i stavio neke promjene, ali ih ne može artikulirati. Naime nije samo Pariz u neprilici i elektro-šoku jučer, nije on usamljen. Prati ga i grad prijatelj Ogulin. Ni u Ogulinu nije jučer bilo struje nešto više od sat vremena - od 22,15 do 23,30 nekako. No za razliku od Pariza kojemu se to događa jednom u sto godina u Ogulinu je to standard koji nam diktira monopolistička politika HEP-a, ili još niže, Elektra Karlovac, Pogon Ogulin. Ta monopolistička politika proizvodi bahatost ne samo njihovog direktora, već i svih ostalih službenika, operativaca ili tako nekako. Kada bi slučajno ovo pročitao direktor Pogona Ogulin, on bi se strašno uvrijedio na ovo "bahatost", ali se ne bi udostojio ispričati potrošačima koji uredno plaćaju precijenjenu vrijednost te struje, a zbog čestog prekida nagomilavaju troškove prouzročene kvarovima opreme stana ili radionice, dok o štetama u proizvodnji da ne govorimo.
Zbog toga ROG nije mogao javiti o kolapsu Pariza i standardni nestanak struje u Ogulinu, a možda je u programu imao i kakvu odluku Poglavarstva Grada Ogulina da se Parizu, kao gradu pobratimu, dodijeli nekih pet-šest tisuća kuna radi organizacije prvenstva za borbu galskih pijetlova.

četvrtak, 02.11.2006.

In memoriam Rudolfu Špeharu

Ispod civilizacijske razine je istina da smrt prvoga predsjednika Skupštine općine Ogulin nakon prvih izbora u Republici Hrvatskoj -Rudolfa Špehara- nije na vrijeme obznanio ni vodeći lokalni medij Radio Ogulin. Isprika programskog direktora što vijest objavljuju s izvjesnim zakašnjenjem vrlo je cinična i govori o samourušavanju ugleda toga medija. U isprici je, naime, rečeno da ROG-u nitko nije javio za smrt pokojnika (?!).
Ovaj sam napis upriličio izvan svog redovnog termina, ali nažalost u pravo vrijeme - na Dušni dan, da bih u samo nekliko crtica osvježio sjećanje na Rudu Špehara, crtice koje mnogima nisu poznate. Napis je zbrda-zdola, baš u tonu pokojnika.
Rude je bio osebujna ličnost od početka do kraja. Završio je zanat u Ogulinu i sjetio se nakon pet go-dina upisati gimnaziju. Prva dva razreda završio je u noćnom terminu (u kakvom danas političari zavr-šavaju fakultete), a posljednja dva razreda završio je kao redovni đak, a maturirao je 1961. godine. Završio je pravni fakultet u "klasi" Vladimira Šeksa i to je razlog Šeksova prisustva njegovom ukopu u Cerovniku dana 21. listopada 2006. godine. Po mom skromnom doimanju čini mi se da je Šeksu to pr-vi pozitivni otklon u njegovoj karijeri.
Rudine putešestvije zbivale su se; od Zagreba preko Engleske, Finske, Dalmacije do povratka u Cerov-nik (Josipdol) negdje sredinom 80-ih prošloga stoljeća. Kada su se 1991. godine Hrvatskoj dogodile velike promjene ogulinski veliki Hrvati čekali su razvoj događanja (zlu ne trebalo), a Rude je ispred HDZ-a podmetnuo leđa ne razmišljajuči o eventualnim posljedicama. On nije tip koji se okreće kako vjetar puše, a uvijek je živio od svojega rada. Zato je potrošen već nakon prvoga mandata; nije pljač-kao svoj narod, a govorio je ono što misli. On je jedini političar u Hrvatskoj koji se nakon isteka man-data na tako visokoj funkciji doslovno našao na ulici.
Na upit postavljen novoj garnituri koja je "stasala" u tom periodu - zašto mu nisu osigurali adekvatno radno mjesto, dobio sam odgovor: "Pa nije ga ni tražio" (sic).
Napustio je tu pokvarenu partiju i priklonio se HSS-u, pošto je i po vokaciji seljak, misleći da Cerov-niku i Josipdolu s te pozicije može dati više. Vraćajući se s jednog sastanka HSS-a u Ogulinu, na nekoj višoj razini, u svoj Cerovnik, vozio ga je jedan viši dužnosnik iz središnjice te stranke. Vozio ga je Mercedesom. Već kada su skrenuli s državne ceste prema Cerovniku dužnosnik je mrmljao, a kada su skrenuli prema Rudinoj kući zaustavio je auto i rekao kako je put preuzak. Rude je izišao iz auta uz komentar: "Jebeš ti takvog vođu seljaka, koji ne može do seljačke kuće!"
Vratio se svojoj mehanizaciji, svojim oranicama, kruškama i orasima, ali ga je bolest nagrizala i prera-no dokrajčila.
A sada se sjetite vi koji ste ga tako lako zaboravili, vi diplomirani inženjeri matematike, ekonomije, prava i prometa da se s vrha vlasti možete povući bez materijalne osnove za buduće tri generacije, a da se u zemlju može crnih ruku od fizičkog rada i orahove ljuske, ali čista obraza.
Pokojni Rude nije blistao, ali je zasjenio sve nas obične smrtnike, ali i vas besmrtnike. Hvala mu.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv