Naježim se kada razni reporteri presreću učenike razbacane po cesti i pitaju ih što misle o štrajku svojih učitelja, nastavnika, profesora. Sjetim se tada davnih 50-ih godina prošloga stoljeća kada je umro Moša Pijade, onaj što je prevodio Marxov Kapital u kazamatima stare Jugoslavije (!?). Zbog njegove smrti ondašnje društvo bilo je ožalošćeno, samo sam ja bio veseo. Ne zato što sam bio osviješten, već naprosto zbog toga što puna tri dana nismo imali nastavu!
Eto, danas đaci ne trebaju čekati da netko važan rikne kako bi imali slobodne dane, već da netko živne i organizira štrajk prosvjetnih radnika. Štrajk će organizirati jedna od brojnih sindikalnih organizacija, a možda (rjeđe) i sve zajedno. To je, naravno, puno lakše nego napregnuti vijuge i na umniji način doći do cilja - do zasluženo većih plaća.
Zašto prosvjetari misle da su oni potplaćeni, kada svi radnici, službenici, namještenici, kojima je država poslodavac, imaju slične plaće. Svi su plaćeni ispod egzistencijalnog i ljudskog dostojanstva u odnosu na stručnu spremu, obveze i odgovornost samoga poziva. Naravno da prosvjetari imaju puno pravo boriti se za svoja prava, za svoje potrebe i autoritet, ali taj cilj ne bi trebao opravdavati sredstva. Machiavelli je uveo tu maksimu, ali on je odavno umro i ostavio dubiozu da li je makijavelizam civilizacijsko dostignuće ili promašaj.
Ako čelnici tolikih sindikata u prosvjeti i zdravstvu (jer je i zdravstvo posebna vrsta struke), koji žive od sindikalne članarine na vrlo visokoj nozi (kao i svi političari, uostalom), nisu u stanju na drugi način doći do cilja; neka dadu ostavku ili smijene toga ministra školstva. Mislim da je i Ljilja Vokić bila bolja ministrica od tog vergla Harahvatija.
A čujte sada moj strateški stav: prosvjeta i zdravstvo trebaju imati poseban status u društvu jer su ti ljudi predisponirani za taj poziv, za takvu misiju. Proizvode raznih ostalih struka potrošač može birati ili uvesti, (kao što je danas popularno), ali proizvod prosvjetne struke je prijenos životnog znanja na našu djecu ili našu unučad koje ne možemo zamijeniti ni uvesti iz Japana ili, Amerike nedajbože. Zdravstvenim radnicima, pak (ako ne misle samo na sebe), poziv je da svaku ljudsku stanicu održe zdravu pa da novi naraštaj prosvijetljen i zdrav dade rajski pečat ovoj našoj lijepoj domovini.
Sjećate se onoga liječničkog sindikaliste Ivice Babića kada je izjavio da su štrajkom (ako i nisu postigli cilj) barem uštedjeli fondu! Gdje mu je tu čovjek?
Naime, štrajkom i prosvjeta i zdravstvo mogu doći do svoga cilja, ali preko leđa jednog naraštaja, ili preko leđa pacijenata. Mladi naraštaj će sutra, nedovoljno educiran i spoznajom da se štrajkom (neradom) postiže viši standard, preuzeti odgovorne društvene funkcije, a pacijenti će ni krivi ni dužni prerano u grob.
Ministar Ljubičić će svoje mane izliječiti u inozemstvu (kao i prethodnik mu Hebrang), a ministar Primorac unovčit će svoje znanstvene uratke o tomu kako su Mađari veći Slaveni od Hrvata, kao što sam ja veći katolik od pape.
Post je objavljen 26.11.2006. u 07:00 sati.