Light Wanderings

Flickr

Another one

U mene mlada glava k'o zelena trava,
kano mlada voćka na golomu brdu;
kako koji vjetar puha,
tako s njom okreće!

Ali, vi ste mudre i poštene glave,
koje ćete meni oprostiti
i hrđave glase ne prenositi.

Koja bude hrđava i pogana,
ona će ostat' vama pod nogama.

A koja bude dobra i poštena,
ona će otić' po svijetu
kano pčela zvukom po cvijetu.


Da bi vas se svako dobro držalo
Kao što se bršljan drži drva i kamena,
Pijesak mora dubokoga,
Zvijezde neba širokoga,
A anđeli Boga pravednoga.

(trad. iz konavoske zdravice)



Bonfire and el e ment (ali) s
Water
Fire
Earth
Air
...subject to change...as everything in life...
Image Hosted by ImageShack.us

Poglavica Tika-Taka


U noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca, okupilo se Veliko Vijeće sela na redovno zasjedanje. Trebalo je razmotriti proteklo razdoblje i donijeti važne odluke za naredno.
Osjeća se nezadovoljstvo među vijećnicima, ali i ostatkom plemena koje stoji izvan šatora i čeka rezultate. Naime, po mišljenju većine pripadnika plemena, poglavica Tika-Taka doveo je svojim odlukama i načinom vladanja plemensku zajednicu do ruba propasti. Zaključili su da selu prijeti glad, zemlja je raspodijeljena, većina dobara i zaliha završila je u rukama prolaznika i prosjaka.

Jedna od rijetkih zadovoljnih osoba u šatoru to veče bijaše Bijela Ptica, članica Velikog Vijeća i prapraprapraunuka osnivača sela. Njezine oči sjajile su se poput stakalca na mjesečini. Bila je svjesna da se čitavo selu ustalo protiv poglavice Tika-Taka, ali se nadala da će mu produžiti ovlasti, jer je on vodio pleme upravo na onaj način kako je prema legendi njen prapraprapradjed govorio da treba.

Poglavica Tika-Taka, iako svjestan pobune plemena, nije odavao nesigurnost. I njegove su oči odražavale poseban sjaj kada bi pogledao prema Bijeloj Ptici.

Te je duge noći glavnu riječ vodio vijećnik Sivi Hrast koji je posljednjih mjeseci polako i pripremao pobunu u selu. Iznosio je neoborive razumske činjenice protiv poglavice Tika-Taka.
«Živimo na najplodnijoj zemlji u okolici, a najsiromašniji smo! Radimo najviše od svih plemena u okolici, a jedva preživljamo! To ne da graniči s ludilom! To jest ludilo!», bjesnio je obraćajući se članovima Velikog Vijeća.

Malo, po malo, većina vijećnika iznijela je sličan stav. Došlo je vrijeme na poglavicu Tika-Taka da kaže što ima, prije izglasavanja daljnjeg povjerenja.

«Dragi moji, upravo zato što smo blagoslovljeni najbogatijom zemljom, trebamo biti milostivi prema onima koji je nemaju. Upravo zato što smo najvrijedniji, trebamo darovati one koji nisu shvatili radost stvaranja. Jesmo li u nestašici ovisi o mjerilu kojim se mjeri. Ovisi o tome i što se mjeri.» - tih nekoliko rečenica bilo je sve što je rekao u svoju obranu.

Bijela Ptica drhtala je od radosnog uzbuđenja. Činilo joj se da poglavica Tika-Taka izgovara riječi koje je slušala u djetinjstvu. Zvučale su poput pjesme kojom ju je majka uspavljivala. Bile su to riječi njenog prapraprapradjeda, riječi kojima je mudro upravljao selom, riječi koje su se poput povjetarca godinama isprepletale kroz kose muškaraca i žena toga plemena. I njegovi mudri napuci donosili su mir i zadovoljstvo plemenu, sve do posljednih godina kada je jedan putnik namjernik donio njima do tada potpuno nepoznatu bolest.

Plemenski vrač Kameni Korijen nazvao je tu bolest opijumom, jer je zamućivala svijest. Manifestirala se tako da bi oboljeli osjetio potrebu sakupljanja, gomilanja potrebnog i nepotrebnog. Za tolike razne stvari svaki oboljeli još bi dodatno sagradio jednu nastambu. Nekolicina njih i nekoliko nastambi u kojima su držali sve te stvari koje uglavnom nisu niti koristili. Bilo im je važno samo da ih posjeduju, te da ih i dalje prikupljaju. A za to im je trebalo sve više i više sredstava. Onaj koji je imao samo jednu nastambu punu nepotrebnih stvari osjećao se neuspjelim i siromašnim naspram oboljelog koji je imao već dvije. Po prvi puta se u selu pojavila i bolest krađe i otimanja. Bolest se brzo širila i iako je Kameni Korijen pronašao lijek za nju, stanovnici sela odbijali su ga uzimati.
Uživali su u svojoj bolesti.

Samo je nekolicina uspjela sačuvati se od epidemije, koristeći savjete mudrog i iskusnog vrača, no većina je sela bila zaražena. Mudrost koja je selo održavala sva ta stoljeća, a uz pomoć koje je vladao i poglavica Tika-Taka, plemenu više nije odgovarala jer je bila u suprotnosti sa svime što su sada željeli.
Bolest je potpuno promijenila njihovu svijest, navike i uvjerenja.
Rađala su se i djeca s virusom koji su naslijedila od roditelja. Oboljeli više nisu dolazili na ritualne plesove i pjevanja. Smatrali su to gubitkom vremena koje mogu utrošiti u skupljanje.

Omjer oboljelih i zdravih bio je takav da su oboljeli zdrave proglasili čudacima i neradnicima.

Vijeće je napokon te večeri, u noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca donijelo odluku. Poglavica Tika-Taka je smijenjen. Novi poglavica postao je Sivi Hrast. Odluka je prenešena plemenu koje je vrištalo od veselja očekujući bolje dane.

U šatoru su u tišini ostali vrač Kameni Korijen, vijećnik Brzi Konj, Bijela Ptica i sada već bivši poglavica Tika-Taka.

Tuga je preplavila njihova srca, ali znali su da ne mogu pomoći onima koji ne žele pomoć. Kameni Korijen znao je još nešto. Bolest ima razne oblike, a jedan od njih je smrtonosan. Njegov sin bio je među prvima koji je podlijegao. Prvi znak smrtonosne faze bio je osjećaj koji je do tada bio gotovo nepoznat u plemenu.
Bio je to osjećaj straha.
Strah od gubitka stečene imovine, strah od susjeda, strah od onoga što su nazvali nesposobnost da ispunjavaju porive koje su dobili bolešću. Taj strah nagrizao je srce da bi ga s vremenom konačno i rasparao.

Četvorica članova plemena sjedila su u tišini. Vrač tiho, ali odlučno prozbori:
«Moramo ustrajati na izliječenju za one za koje još ima nade. To je naše pleme i ne smijemo posustati.»
Bijeli Korijen počeo je tiho, a zatim sve glasnije pjevati, pridružili su mu se Bijela Ptica i Tika-Taka, dok je Brzi Konj davao ritam udarajući rukama po koljenima i bosim stopalima po zemljanom podu.

Vani je i dalje vladala buka i žamor članova plemena oduševljenim novim Poglavicom, no ako se malo, samo malo obratila pažnja, mogao se čuti nenametljiv, skladan i ritmičan zvuk koji je dolazio iz šatora utonulog u tamu noći mladog mjeseca.
Nenametljiv, skladan, ritmičan, uporan i iscjeljujući zvuk.

No, mogao ga je čuti samo onaj koji ga je tražio.

Oceana, 21.02.2006.

Image Hosted by ImageShack.us



Mjesecu
...promatram ga kako doplovljava s istoka... obrisi tek propupalih grana pokušavaju ga na tren sakriti od mog pogleda, no nailazi nestašni vjetar i podiže ih poput dječijih ruku u vis, otkrivajući
nebeskog lampaša u svoj njegovoj punini. Odvraćam pogled, ali on ne skida pogleda s mene, stabla, šumarka pored zgrade, ulice, klizi po autocesti prema Karlovcu, zaranja u Mrežnicu, presvlači stijene na Velebitu u srebrne vilinske kose, odmara se plutajući na slanoj jadranskoj tekućini...poput tepiha prostire od sebe ljeskavi vijugavi most prema obali...otkriva zaboravljene divlje puteve obrasle ružmarinom, kaduljom, timijanom...provlači se kroz makiju, nježno dotiče stoljetna kamena zdanja...i odlazi dalje...uvijek isti, uvijek drugačiji...uvijek ovdje i uvijek tamo...
Oceana

Image Hosted by ImageShack.us

***
listovi - možda ih jednom i nastavim ispunjavati

Stream of Thoughts

Odgovor na FAQ Zašto pišem blog?

o novim policama za knjige .

eterična ulja ili S poznatim u nepoznato

o stablu i korijenima




Copyright: Oceana
Text
Photo (since 10/10/2006)




O, Great Spirit
Whose voice I hear in the winds,
And whose breath gives life to all the world,
Hear me.
I am small and weak.
I need your strength and wisdom.
Let me walk in beauty and make my eyes ever behold the red and purple sunset.
Make my hands respect the things I have made and my ears sharp to hear your voice.
Make me wise so that I may understand the things you have taught my people.
Let me learn the lessons you have hidden in every rock and leaf.
I seek strength, not to be greater than my brother, but to fight my greatest enemy-myself.
Make me always ready it come to you with clean hands and straight eyes.
So when life fades, as the fading sunset, my spirit may come to you without shame.

Chief Yellow Hawk, Sioux



Image Hosted by ImageShack.us







oceana

četvrtak, 25.12.2008.

Božićna priča

-Mrzim Božić –izletjelo joj je pri udisanju mirisnog morskog zraka. Izdah je bio dug i zvučan kao da se oslobodila dugogodišnjeg unutarnjeg pritiska.

Nije mi se bilo kakva inačica mržnje uklapala u okruženje u kojem smo se nalazile. Pusta terasa hotela Bellevue na rivi opletena sunčevim zrakama kao da je sredina ljeta, uljkasto more s tek pokojom klizećom plovilicom. Čudesna tišina.

-Božić je veći vašar od najvećeg cirkusa i veća maškarada od poklada. –ovaj put je izjava izišla kroz izdisaj.

Kristinu poznajem od djetinjstva. Živjele smo u istoj ulici u predgrađu malog slavonskog grada. Gotovo pa na selu. U dvorištima naše ulice bilo je i voćaka i povrtnjaka i nastambi za kokoši i razne životinje koje su čekale svoju sudbinu, ovisno o godišnjem dobu. Na zlokobni 29.11. kad bi u ulici krenulo zborno cviljenje prasadi, Kristina i ja bismo se zajedno skrivale u podstepeništu moje ili njezine kuće ili bismo otrčale u brdo, lutajući po vinogradima i pjevanjem pokušavajući prikriti cviljenje koje se i dalje, još hororskije čulo iz podnožja brda. Kristinini Božići obično su isto završavali u podstepeništu ili na tavanu moje kuće. Dotrčala bi k meni sva uplakana. Ovisno o težini situacije odvela bih je u jedno od mojih svetih mjesta. Tavan je bio utočište za teže slučajeve. Skutrila bi se sa mnom u staru kutiju od hladnjaka i prvo se dobro isplakala, a onda bismo krenule u istraživanje tavana, vozikale autiće po ispucalim gredama i smišljale priče. Njezina fabula obično bi sadržavala sretnu obitelj, roditelje koji se vole i sestre koje se zajedno igraju. Ja sam u svojim pričama obično bila negdje na kamenu i moru -sadržaj mi nije bio važan, samo scenografija.

-Epicentar kaosa, eto što je Božić. –nije odustajala, kao ni ja sa šutnjom. Sunce mi se slijepilo za usne i nisam ih mogla ni željela pomaknuti kao što nisam mogla ni odvratiti pogled od svjetlucavog plavetnila.
Dovela sam je ovamo na kavu jer sam pretpostavljala da u blizini neće biti problema s parkiranjem budući da je božićno jutro i većina je u svojim lokalnim crkvama ili kod kuće. Iako se dugo nismo čule, Kristinin me jutarnji poziv nije iznenadio. Pomislila sam na nju sinoć, kao i svake godine oko većih katoličkih blagdana. U djetinjstvu je to označavalo ratne pokliče u njezinom domu i naš bijeg na tavan. Nakon osnovne škole smo se razišle i tek tu i tamo se čule, a onda se opet zbližile jer smo pohađale isti faks. Za blagdane je išla kući u Slavoniju, ali više nije plakala na telefon, pa sam pretpostavljala da se situacija smirila ili je ona promijenila način doživljavanja turbulencija i kaosa. Nakon diplome smo opet nekoliko godina bile stranci, a onda smo se iznova susrele na promociji jedne knjige. Objavio ju je nakladnik za kojeg je radila kao lektorica. Djelovala mi je zadovoljno, ispunjeno. Kad je ugledala moj vjenčani prsten na ruci nasmijala se i rekla da joj ne pada na pamet pasti pod utjecaj jedne od tih masovnih hipnoza, manipulacija i pretvaranja. Nasmijala sam se i ja.
Naša su se druženja svela na slučajne susrete u Sedmici ili na promocijama knjiga.

- Pa dobro, što ti bi da odeš iz Zagreba? –Kristina se odmaknula od Božića, a ja od pogleda prema moru i zaškiljila prema njoj. Za razliku od mene, nosila je ogromne sunčane naočale. Činilo mi se da joj se mali nos još više utisnuo u lice pod težinom te grdosije. Naišao je mali oblačić i pomogao mi odlijepiti suncem zapečačene usne i malo više otvoriti oči. Sad su mi njezine naočale izgledale još veće.

-Ovdje je more –ta riječ mi uvijek izmami osmijeh. –A i planine. I sunce –kava mi se još nije provukla do moždanih stanica pa su rečenice bile kratke. Krstinin poziv me naravno izvukao iz kreveta. Inače se ne javljam na jutarnje pozive, pogotovo ako sam radila do ranih jutarnjih sati, ali bila sam sigurna da je ona i da neće odustati dok se ne javim. Kratko je objasnila da je na autobusnom kolodvoru i pitala hoću li doći po nju. Godilo mi je voziti rano ujutro i promatrati s jedne strane planine, a s druge more kako izviruje iza betonskih nastambi.

-'Ajde de ovaj dio, ali onaj ulaz u Split, pa to je nešto najgroznije što sam ikada vidjela u životu, a vjeruj mi, naputovala sam se i nagledala gradova po svijetu. Ono je preružno –bilo mi je slatko čuti kako joj još uvijek prevladavaju slavonski naglasak i izrazi.

-Zato sam te dovela ovdje na kavu. Da ne moras gledati ono što nije lijepo –oblačić je odlepršao i sunce me iznova natjeralo da zaškiljim i nasmijem se.

-Mislim, događa li se uopće ovdje išta osim užasa koje čitam po novinama? Droga, samoubojstva, pljačke, prostitucija… -Kako je Kristina nizala naslove crnih kronika tako je u meni rastao smijeh. Obično me giggles uhvati kad sam izuzetno umorna i mozak jednostavno objavi štrajk. Sve mi postane smiješno. Do tri ujutro sam maltretirala tipkovnicu, a u sedam sam već bila u potrazi za Kristinom i kavom. Unutarnji smijeh je probio tkivo i došlo je do najšašavije faze u kojoj potpuno gubim kontrolu i netko ne bi znao plačem li ili se smijem: cijelo tijelo mi se počelo tresti dok je sunce potpomoglo izvlačenje suza.

-Bože, pa što je smiješno? –Kristina je spustila gromadu od naočala i gledala me kako se previjam na stolici. Počela je nabrajati možebitne razloge mojemu napadu smijeha, izgovarajući svaki s još većim zgražanjem „Pa je l' tebi smiješno što piše u novinama? Pa je l' tebi smiješno što su ljudi izmanipulirani? Je l' smiješno što…. Neki dan na televiziji…“

-Ti si totalno pukla. –završila je niz začudnica, vratila sjenila na oči, izravnala leđa i otpila gutljaj kave, glave usmjerene prema dvoje ljudi koji su stajali pred bankomatom pored Fine preko puta nas.

-Sad su se sjetili da im nešto fali –prokomentirala je situaciju s prezirom u glasu što je u meni izazvali sljedeću navalu smijeha i grcanje. Kristina se, užasnuta, podigla sa stolice i promatrala me. Jednom rukom držeći se za trbuh, a drugom brišući suze, podigla sam glavu prema njoj i uz nekoliko grcajućih pokušaja posložila rečenicu „Ne…čit…tam… nov…ine i ne… mam…T…V.“ Izgovorivši to, iznenada sam začula kako se smijeh poduplao i pomislila sam da sam fakat prolupala, ali pogled pomućen od suza usmjerila sam na Kristinu i doživjela ono što bi se moglo nazvati malim božićnim čudom. Mirakulom, kako bi ovdje rekli. Kristina se srušila na stolicu i previjala, kao da je tek odraz u ogledalu. Naočale su joj skliznule s nosa i tresnule na kameno tlo dok se ona borila da udahne zrak između naleta smijeha.

-Pa… Pa… Ti… još uvi…jek imaš ta…ta… ta…van… Naše uto..utočiš…te! Ovaj… cijeli grad je tvoj ta… ta… ta…van!







- 14:13 - do-da- (7) - l - :-)

<< Arhiva >>

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2013 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (11)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (4)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (4)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (9)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


words and photography

.... .... .... ....


networking:

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

drugi blog

myspace
Ethnoambient
Kries
Kries na myspaceu
acroAnima
Ethnoambient playlista

Water cure

Treci Svijet
Conscious media network
Caput Insulae
Cultures on the Edge
AMAZON team
The Nature Conservancy
forum o biljkama
Cvijet info
Dupinov san
PALMApedia
Plavi svijet
Pachamama
photo world of M. Turšić

NATURal news

fRoots - local music from out there
BBC World Music
hrvatski info site o glazbenim dogadjanjima

culturenet
Positive News
Living food
Organic Comsumers



MOTION PICTURES

Some of the movies I love:
(nasumce poredani)
DreamKeeper
Home
Blue Tooth Virgin
Amazing Grace
Freedom writers
Bury My Heart At Woundeed Knee
The Greatest Game Ever Played
Water
Mona Lisa Smile
Shall We Dance?
Powder
Finding Neverland
Baraka
D'autres mondes
Being There
Samsara
Harry and Tonto
B.Y.G.G.g.B.
Chocolat
The Groomsman
Dead Poets Society
Iris
Frida
Girl, Interrupted
Stand by Me
Truman Show
The Pursuit of HappYness
Before Sunrise
Before Sunset
The Holiday
Himmel ueber Berlin
The Bridges of Madison County
Aurora Borealis
Lorenzo's Oil

Braveheart
Das Leben der Anderen
In the Name of the Father
Lost Horizon
Night at the Museum
Happy Feet
Bridge to Terabithia

Blogosfera:

906090
Aikidofil
Apk
Apstinentica
Aquaria
Armin
Beerlover
Borac Prav(n)i
Brusnica
Bugenvilija
Creativa
Darkwolf
DaVinci
Ddadd
Espadrila
Gawrun
Helix
Grof V.
Indian woman
Irida
iz Australije
iz Emirata
Jezični savjetnik na dvoru pisane riječi
Knjiški moljac
legenda iz Zone Sumraka
LIVE SCIENCE BLOGS
Lux Sunshine
Ljubica Zubica
mitologija blog
Motorom po Africi
Noeli
Oshun
Ovisna o Suncu
Pisac u usponu
Plavi
Plejadablue
Pogled na Japan
Porto
Rahatlokum
Ratnik svjetlosti
Riba - nije za maloljetne
Rocksandrolls
Rock Anthology
Run'n'gun
Safiris
Siscijanka
Soba
Sretno Dijete
Sunchi iz Curacao-a
Svijetli i u mraku
Svilene Šume
Ursus Ursue
Vadimastok
Vision Thing
Viviana
Vivias
Vrtlarica Sretna
Xiola izmedju Londona i NYC
Yoga girl
Zelenooka
Zlata
Život na lanterni



Meaninglessness inhibits fullness of life and is therefore equivalent to illness.
Meaning makes a great many things endurable - perhaps everything.
No science will ever replace myth, and a myth cannot be made out of any science.
For it is not that "God" is a myth, but that myth is the revelation of a divine life in man.
It is not we who invent myth, rather it speaks to us as a Word of God."
C.G.Jung

Image Hosted by ImageShack.us



***
Some things never change...favourites for life:

Joy Division

Well I could call out when the going gets tough.
The things that we've learnt are no longer enough.
No language, just sound, that's all we need to know,
To synchronise love to the beat of the show.
And we could dance.

from Transmission


U2

Desert sky
Dream beneath a desert sky
The rivers run but soon run dry
We need new dreams tonight

from "In God's Country"



Talking Heads

Mojique smells the wind
that comes from far away
Mojique waits for news
in a quiet place
He feels the presence
of the wind around him
He feels the power
of the past behind him
He has the knowledge
of the wind to guide him...on.

/from/ Listening Wind)