-Mrzim Božić –izletjelo joj je pri udisanju mirisnog morskog zraka. Izdah je bio dug i zvučan kao da se oslobodila dugogodišnjeg unutarnjeg pritiska.
Nije mi se bilo kakva inačica mržnje uklapala u okruženje u kojem smo se nalazile. Pusta terasa hotela Bellevue na rivi opletena sunčevim zrakama kao da je sredina ljeta, uljkasto more s tek pokojom klizećom plovilicom. Čudesna tišina.
-Božić je veći vašar od najvećeg cirkusa i veća maškarada od poklada. –ovaj put je izjava izišla kroz izdisaj.
Kristinu poznajem od djetinjstva. Živjele smo u istoj ulici u predgrađu malog slavonskog grada. Gotovo pa na selu. U dvorištima naše ulice bilo je i voćaka i povrtnjaka i nastambi za kokoši i razne životinje koje su čekale svoju sudbinu, ovisno o godišnjem dobu. Na zlokobni 29.11. kad bi u ulici krenulo zborno cviljenje prasadi, Kristina i ja bismo se zajedno skrivale u podstepeništu moje ili njezine kuće ili bismo otrčale u brdo, lutajući po vinogradima i pjevanjem pokušavajući prikriti cviljenje koje se i dalje, još hororskije čulo iz podnožja brda. Kristinini Božići obično su isto završavali u podstepeništu ili na tavanu moje kuće. Dotrčala bi k meni sva uplakana. Ovisno o težini situacije odvela bih je u jedno od mojih svetih mjesta. Tavan je bio utočište za teže slučajeve. Skutrila bi se sa mnom u staru kutiju od hladnjaka i prvo se dobro isplakala, a onda bismo krenule u istraživanje tavana, vozikale autiće po ispucalim gredama i smišljale priče. Njezina fabula obično bi sadržavala sretnu obitelj, roditelje koji se vole i sestre koje se zajedno igraju. Ja sam u svojim pričama obično bila negdje na kamenu i moru -sadržaj mi nije bio važan, samo scenografija.
-Epicentar kaosa, eto što je Božić. –nije odustajala, kao ni ja sa šutnjom. Sunce mi se slijepilo za usne i nisam ih mogla ni željela pomaknuti kao što nisam mogla ni odvratiti pogled od svjetlucavog plavetnila.
Dovela sam je ovamo na kavu jer sam pretpostavljala da u blizini neće biti problema s parkiranjem budući da je božićno jutro i većina je u svojim lokalnim crkvama ili kod kuće. Iako se dugo nismo čule, Kristinin me jutarnji poziv nije iznenadio. Pomislila sam na nju sinoć, kao i svake godine oko većih katoličkih blagdana. U djetinjstvu je to označavalo ratne pokliče u njezinom domu i naš bijeg na tavan. Nakon osnovne škole smo se razišle i tek tu i tamo se čule, a onda se opet zbližile jer smo pohađale isti faks. Za blagdane je išla kući u Slavoniju, ali više nije plakala na telefon, pa sam pretpostavljala da se situacija smirila ili je ona promijenila način doživljavanja turbulencija i kaosa. Nakon diplome smo opet nekoliko godina bile stranci, a onda smo se iznova susrele na promociji jedne knjige. Objavio ju je nakladnik za kojeg je radila kao lektorica. Djelovala mi je zadovoljno, ispunjeno. Kad je ugledala moj vjenčani prsten na ruci nasmijala se i rekla da joj ne pada na pamet pasti pod utjecaj jedne od tih masovnih hipnoza, manipulacija i pretvaranja. Nasmijala sam se i ja.
Naša su se druženja svela na slučajne susrete u Sedmici ili na promocijama knjiga.
- Pa dobro, što ti bi da odeš iz Zagreba? –Kristina se odmaknula od Božića, a ja od pogleda prema moru i zaškiljila prema njoj. Za razliku od mene, nosila je ogromne sunčane naočale. Činilo mi se da joj se mali nos još više utisnuo u lice pod težinom te grdosije. Naišao je mali oblačić i pomogao mi odlijepiti suncem zapečačene usne i malo više otvoriti oči. Sad su mi njezine naočale izgledale još veće.
-Ovdje je more –ta riječ mi uvijek izmami osmijeh. –A i planine. I sunce –kava mi se još nije provukla do moždanih stanica pa su rečenice bile kratke. Krstinin poziv me naravno izvukao iz kreveta. Inače se ne javljam na jutarnje pozive, pogotovo ako sam radila do ranih jutarnjih sati, ali bila sam sigurna da je ona i da neće odustati dok se ne javim. Kratko je objasnila da je na autobusnom kolodvoru i pitala hoću li doći po nju. Godilo mi je voziti rano ujutro i promatrati s jedne strane planine, a s druge more kako izviruje iza betonskih nastambi.
-'Ajde de ovaj dio, ali onaj ulaz u Split, pa to je nešto najgroznije što sam ikada vidjela u životu, a vjeruj mi, naputovala sam se i nagledala gradova po svijetu. Ono je preružno –bilo mi je slatko čuti kako joj još uvijek prevladavaju slavonski naglasak i izrazi.
-Zato sam te dovela ovdje na kavu. Da ne moras gledati ono što nije lijepo –oblačić je odlepršao i sunce me iznova natjeralo da zaškiljim i nasmijem se.
-Mislim, događa li se uopće ovdje išta osim užasa koje čitam po novinama? Droga, samoubojstva, pljačke, prostitucija… -Kako je Kristina nizala naslove crnih kronika tako je u meni rastao smijeh. Obično me giggles uhvati kad sam izuzetno umorna i mozak jednostavno objavi štrajk. Sve mi postane smiješno. Do tri ujutro sam maltretirala tipkovnicu, a u sedam sam već bila u potrazi za Kristinom i kavom. Unutarnji smijeh je probio tkivo i došlo je do najšašavije faze u kojoj potpuno gubim kontrolu i netko ne bi znao plačem li ili se smijem: cijelo tijelo mi se počelo tresti dok je sunce potpomoglo izvlačenje suza.
-Bože, pa što je smiješno? –Kristina je spustila gromadu od naočala i gledala me kako se previjam na stolici. Počela je nabrajati možebitne razloge mojemu napadu smijeha, izgovarajući svaki s još većim zgražanjem „Pa je l' tebi smiješno što piše u novinama? Pa je l' tebi smiješno što su ljudi izmanipulirani? Je l' smiješno što…. Neki dan na televiziji…“
-Ti si totalno pukla. –završila je niz začudnica, vratila sjenila na oči, izravnala leđa i otpila gutljaj kave, glave usmjerene prema dvoje ljudi koji su stajali pred bankomatom pored Fine preko puta nas.
-Sad su se sjetili da im nešto fali –prokomentirala je situaciju s prezirom u glasu što je u meni izazvali sljedeću navalu smijeha i grcanje. Kristina se, užasnuta, podigla sa stolice i promatrala me. Jednom rukom držeći se za trbuh, a drugom brišući suze, podigla sam glavu prema njoj i uz nekoliko grcajućih pokušaja posložila rečenicu „Ne…čit…tam… nov…ine i ne… mam…T…V.“ Izgovorivši to, iznenada sam začula kako se smijeh poduplao i pomislila sam da sam fakat prolupala, ali pogled pomućen od suza usmjerila sam na Kristinu i doživjela ono što bi se moglo nazvati malim božićnim čudom. Mirakulom, kako bi ovdje rekli. Kristina se srušila na stolicu i previjala, kao da je tek odraz u ogledalu. Naočale su joj skliznule s nosa i tresnule na kameno tlo dok se ona borila da udahne zrak između naleta smijeha.
-Pa… Pa… Ti… još uvi…jek imaš ta…ta… ta…van… Naše uto..utočiš…te! Ovaj… cijeli grad je tvoj ta… ta… ta…van!
Post je objavljen 25.12.2008. u 14:13 sati.