oceana
petak, 31.03.2006.
proljetni lahor
|
Obavijest o albumu Lo Cor de la Plana imate u update-u u postu ispod. Sjedim za radnim stolom, piskaram i svako malo provjerim kako napreduju pupoljci na stablima ispred prozora...i...svaki pogled prema van malo zapekne. Naime, do prije par mjeseci, vrlo blizu balkona stajala je jedna krošnja zbog koje sam nasumce i uselila u ovaj stan (davno to bješe). To mi je stablo predstavljalo više nego što mogu napisati. Posvetila sam mu nekoliko pjesama, priča, pružalo mi je odmor za oči nakon buljenja u monitor, osiguravalo privatnost i hlad...nadahnjivalo me naveliko i naširoko. No, prije nekoliko mjeseci, za vrijeme najveće oluje u mom životu, ono se prelomilo...korijen i deblo su ostali, ali bujne krošnje više nema. Izrasta ponovno, ali... Nevermind. Life goes on. Prihvaćam čudesnu prevrtljivost Prirode. Sve me to podsjetilo na jedan tekst napisan prije nekoliko godina u posvetu tom mom zelenom, razgranatom prijatelju, a ima i indirektne veze s glazbom o kojoj sam pisala u posljednje vrijeme. Put do zvijezda počinje u korijenima Razmišljajući o prirodi ili boraveći u njoj, nekako mi srce posebno zaigra pogledavši ili dodirnuvši stablo. Jedno stablo je i bilo razlogom odabira baš ovog stana za trenutno prebivalište. Osvojilo me i usvojilo od onog trenutka kad sam ušla u ovaj prostor i kroz prozorska stakla ugledala veselo granato zeleno stvorenje. Sve ostale pogodnosti i nepogodnosti jednog stambenog prostora odjednom su izgubile na važnosti. Stablo je tada bilo prvo i jedino što sam vidjela. Bilo je kasno ljeto i njegove grane bogate jedrim lišćem bojale su sav prostor u zeleno. Ljubav na prvi pogled! I danas je ono prvo kome ujutro poželim radostan dan i navečer dobar odmor. Kao samoj sebi. U proljeće se zajedno radujemo svakom novom izdanku koji sramežljivo budi svoj mali pupoljak i hrabrimo ga da se još više otvori toplini i svjetlosti sunca. Pred moćnom zimom zajedno se povlačimo, zahvaljujemo svakom listu na prelijepom druženju, zahvaljujemo mu što će obogatiti tlo ispod sebe i uz duge, tihe uzdahe usporavamo ples. Volim o njemu razmišljati kao o jednom od dragih mi učitelja. Onom koji dušu tiho, nenametljivo podučava iz trenutka u trenutak, tako da mi ispunjava srce i misli dok ga samo gledam iz blizine. Jedna je od takvih 'poduka' koja je takla moju dušu bila i ona o usporedbi između stabla i čovjeka. Čvrsto, stameno deblo isijava pouzdanost i sigurnost pružajući svoje grane u širine da bi zaštitilo mlađu braću, i u visine, prema božanskim zvijezdama, prema Stvoritelju. No, ono što vidimo, nije sve. Kao i kad ugledamo neku osobu, zaključujemo tko je i što je po njenom držanju i fizičkim osobinama. Ponekad ni nakon dužeg poznanstva ne možemo sa sigurnošću utvrditi što se sve krije u toj jednoj duši. Odakle potječu njene misli, kakva iskustva su izrodila njene zaključke, kamo zaista stremi? Isto tako ne vidimo ni korijenje stabla. Koliko je duboko, široko, isprepleteno? Dodiruje li se u dubokoj toplini zemlje sa nekim drugim stablom, drugim životima? No, svjesni smo da je ono što vidimo iznad zemlje očitovana stvarnost onog nevidljivog. Korijenje stabla pronalazi vodu, minerale, soli, sve što je potrebno za hranu i život i sve te životvorne tvari uzdiže do bujne krošnje, sve do sočnih plodova. Je li čovjek svjestan čime se sve hrani iz svojih korijena? Postanemo li ih svjesni tek kad se plodovi našeg djelovanja rađaju bolesni ili se uopće ne pojave? I onda počnemo kopati ispod svoje površine, tražimo informacije o svojim vlastitim korijenima, rasplićemo čvorove, ispitujemo svojstva zemlje na kojoj smo rođeni, po kojoj hodamo. Ako počnemo slušati zvukove koji još vibriraju po našim najstarijim izdancima, možda ćemo ih prepoznati kao dragu melodiju starih uspavanki ili kao snažni zvuk od koga će nas proći trnci i koji će u nama zapaliti iskru stvaralačkog zanosa. Možda se u zaboravljenom kutku legendi naših predaka nalazi i ključ tajnih vrata kroz koja bismo trebali proći u svojim traženjima? Pronaći ćemo od kojih hranjivih tvari smo nastali, što nam je najviše odgovaralo i gdje smo prestali dobivati ono što nam je potrebno, razlog zbog kojega su nam plodovi slabi. Naći ćemo podatke o umjetnosti, znanosti, vjerovanjima i mudrostima koje su snažile naše korijenje i od čega je nastalo naše stablo. Je li naše stablo dovoljno čvrsto da izdrži snažne oluje? Za vrijeme jedne takve silovite ljetne oluje sa strepnjom sam gledala kako se grane jednog stabla povijaju s jedne strane na drugu i tiho se molila da se ne slomi. I u tom trenu nježno me obuzela umirujuća misao, kao da je stablo slalo poruku: »Ne boj se! Gledaj me!» i nastavilo veselo mi mahati. Gledajući ludovanje velikih, dugačkih grana, postadoh svjesna da je deblo ipak čvrsto i postojano, da se granama samo igra s moćnim vjetrom, mašući zvijezdama i klanjajući se Majci Zemlji. Možemo li i mi tako? Možemo li biti dovoljno postojani da snažne vjetrove koji naizgled donose životne nedaće dočekamo spremni, pretvorimo ih u igru, pouku? Što ako nam ti vjetrovi iz ruku otrgnu planove i sjeme naših ideja i namjera odnesu u svom vrtlogu u nepoznato? Hoćemo li im vjerovati da će ga spustiti na pravo mjesto, na bolje pripremljeno tlo ili ćemo žaliti za izgubljenim? Je li bitno da se dobra ideja ostvari ili je bitno da se baš naša osobnost veliča uspjehom? Koliko božanskih impulsa je zanemareno, zatrto, jer nismo shvatili da smo samo dio u lancu. Kada bi se Priroda tako ponašala, nestalo bi cvijeća, nestalo bi plodova. Priroda prima i otpušta kako bi opet mogla primiti. Priroda surađuje. I onda kada čovjek posiječe šumu, priroda ga upozorava da čini štetu i sebi: upozori ga poplavama, jalovim tlom, stvori novu pustinju. Upozorava i kada čovjek pokuša 'popraviti' njen izgled, pa u toplom kraju zasadi mladicu drveta iz hladnih, visinskih krajeva. Pošalje Vatru, ne da bi kaznila, nego da bi pokazala kako to stablo nema otpornost na nametnute uvjete i kao da kaže: Sve ima svoje mjesto. Kozmos je savršeno uređen, čovječe. Ne gubi vrijeme dotjerujući ono što je savršeno, nego radi na onome što nije i zbog čega si tu. Ne ometaj prirodu u obavljanju njenih dužnosti, nego spoznaj svoje vlastite! Tako nas podučava Priroda mnogim primjerima kako dosljedno obavljati svoje dužnosti, kako postići savršen ritam. No, na svakom od nas je da prvo prepoznamo vlastite zadaće, da odaberemo stazu, odredimo brzinu koraka... Okrećući se oko sebe u tom slatkom traženju odgovora na pregršt naših pitanja, dozvolimo jednom kamenu, jednom stablu, jednoj ptici da nas ohrabri i pomogne, jer božanski podsjetnici s ljubavlju su poslagani svuda oko nas, od dubokog korijenja do razigranih zvijezda na beskrajnom plaštu božanskom. |
