oceana
nedjelja, 23.10.2005.
GOODIES
|
«Ako želiš promijeniti svijet, počni ga gledati drugim očima.» Tako bi nekako zvučala parafraza na parafrazu fraze jednog mudraca. A mudrac nisam, osim ako se tako ne zovu oni koji vole from time to time prakticirati «mudre» (Yoga girl, bio bi red da malo i o tome pišeš ;-)). Kakve su to druge oči ili bolje rečeno doživljaji? Stvoriti vlastito mišljenje i vlastiti doživljaj o svijetu u kojem živim? Odbiti sudjelovati u procesu «širenja straha i panike od sveopćih zavjera, boleština, katastrofa (prirodnih (?) i čovjekom izazvanih)...? Sudeći po naslovima novinarskih izvješća u novinama, na nekim news portalima ili udarnim vijestima na TV-u (još uvijek ne kupujem većinu novina i ne gledam TV, ali ne mogu izbjeći komentare oko toga u svom društvu ili naslovnice nekih portala koje posjećujem) život na ovom našem planetu lagano se raspada. Ma nemoj! Sve «loše» («loše» i «dobro» su ipak relativni pojmovi, ali neću sad o tome), događalo se i prije, samo nismo imali mali milijun novinskih izdanja, televizijskih programa i internet stranica da nas u tolikoj mjeri bombardiraju takvim vijestima. Sve «dobro» isto se tako događalo i prije, ali nekako se potvrđivala ona izreka . «Dobar glas daleko se čuje, a loš još i dalje.» Ipak, i u prošlosti dok su vijesti putovale brzinom ljudskog hoda, i sada dok putuju brzinom svjetlosti, sve ovisi o vlastitom izboru pojedinca, o načinu na koji će sudjelovati u društvu, na što će obraćati pažnju, kakvim će informacijama hraniti svoju svijest (uzročno i podsvijest) i ...kako će ga/je na kraju takve informacije i oblikovati – njegov/njezin stav o životu i djelovanje, stvaranje, akciju i reakciju. Što se tiče svekolikih katastrofa, suša, poplava, potresa, tsunamija, ratova, kravljeg ludila i ptičjih gripa: reakcija kod jedne «senzibilne» osobe mogla bi biti da potraži neku udaljenu pećinu i pokrije se preko glave (u stilu: ne vidim, ne čujem, ne govorim). Druga reakcija mogla bi biti djelovanje koje će dovesti ublažavanju ili čak uklanjanju posljedica takvih događaja (volontiranje u humanitarnim aktivnostima, npr). Treća reakcija mogla bi biti...u stvari akcija. Preventiva širenja osjećaja straha i panike (iz kojih btw onda opet slijede sumanute reakcije). Prije dvije godine, na seminaru o OJ jednog sam od urednika poznatih dnevnih novina u Hrvatskoj pitala zašto imaju samo jednu stranicu posvećenu kulturi, a duplo više crnoj kronici. Odgovorio je da to prodaje novinu. Meni ne. Zato te novine ne kupujem, a niti većinu ostalih, jer im urednici razmišljaju na sličan način. No, ne želim živjeti u spilji pokrivene glave, ne želim živjeti s čirom na želucu jer svijet ide u...(beep) a ja u panici i strahu od nemogućnosti da išta promijenim. Želim saznati i drugu stranu, onu «koja možda i ne prodaje novine», ali je isto tako stvarna. Pozitivna strana događanja u svijetu. Vijest nakon koje ću se dobro osjećati i imati energije za daljnji rad i djelovanje. Do takvih «uzvišenih» stanja duha (koje nas potiču na stvaranje dobroga, a ne na depresiju ili agresiju) možemo doći i preko dobre glazbe, dobrog teksta i općenito umjetnosti, ali koliko često na jednom mjestu (emisiji) možemo čuti znatnu količinu pravih, dobrih ( višestruko značenje «dobrog»!) vijesti? Najnormalnijih provjerenih i istinitih vijesti putem kojih ćemo na primjer saznati da indijska vojska dijeli humanitarnu pomoć pakistanskom stanovništvu stradalom u nedavnom potresu? Vijesti putem koje ćemo saznati da se stopa nasilja u svijetu smanjuje, da se u svijetu donose i sprovode zakoni o korištenju alternativnih izvora energije i još mnogo vijesti iz svih područja života. Vijesti koje ne bježe od stvarne situacije, ali u postojećoj traže ono dobro. Ono što se u današnjim medijima tako rijetko ističe. Daklem, dragi moji, posljednjih se osam tjedana u hrvatskom eteru širi i jedna takva misao koja ima za namjeru potaknuti osjećaj i shvaćanje (uključeni i srce i um) da se u svijetu događaju i dobre stvari! A kad čujemo dobru vijest teško možemo pasti u depru, zar ne? Daklem, svi vi koji ste izdržali do kraja – obavijest o (za sada) jedinoj emisiji u hrvatskom eteru koja sustavno nudi pozitivne vijesti: GOODIES! Radio 101 - svake nedjelje u 18:30. Svi vi van domašaja tih radio valova na internetu imate mogućnost live streaminga! www.radio101.hr Enjoy! Oduljila ja, ali već sam napomenula da me kratki i koncizni postovi baš i ne idu, so tough! Get used to it! ;-) |
- 13:38 - do-da- (17) - l - :-)
petak, 21.10.2005.
time is an illusion
|
Sat. Dan. Tjedan. Mjesec. Godina. Godine. Nevažno. Za iskreno, duboko prijateljstvo, nevažno. Za istinske odnose među ljudima, nevažno. Potpuno nevažno. Danas sam, nakon pet ili šest godina, vidjela dvoje prijatelja. Obadvoje su od onih s kojima ne trebam puno pričati, jer jedni o drugima znamo sve, svaku promjenu duhovnog i tjelesnog rasta osjetimo, prenosimo jedni drugima mentalne slike taman i na drugi kraj svijeta. Oboje, no s obzirom da imam vrlo malo prijateljica ženskog spola, ona je jedna od nekoliko rijetkih dragocjenosti u mom životu. Prijateljstvo neograničeno vremenom i prostorom. Ljubav koju ništa ne može pomutiti. U tih nekoliko godina njih dvoje su se vjenčali i dobili dijete. Danas poslijepodne stojim u istom stanu u kojem smo razgovarali prije puno, puno vremena i...kao da nastavljamo rečenice koje smo započeli jučer. Sve je isto. Osjećaj povezanosti. Mirisi. Zvukovi. Sve osim jednog detalja. Jednog prekrasnog detalja. Malog Borne, plavokosog dječačića od 3 godine. Stojim i ne vjerujem. Kao da sam dio nečijeg scenarija u SF filmu. Jučer i danas razdvojeni su vremenskim razmakom od pet ili šest godina,a sve je isto, osim što je tu još nešto novo. Nova duša. Jučer je nije bilo! Jučer? Kada? Ne, ne, ovo je šala. Vrijeme je samo pošalica univerzuma dana nama na igru. Mi ga stvaramo i oblikujemo. Nešto me preskočilo. Preskočilo me pet godina u životu mojih prijatelja. A opet nije. Ostali smo povezani. Promijenili su nam se svjetovi, ali se naši odnosi nisu promijenili. Nadrasli smo vremenski razmak, nadrastali smo ga dok se stvarao. Ostali smo dio jednosti. |
- 21:56 - do-da- (9) - l - :-)
ponedjeljak, 17.10.2005.
kratka obavijest
|
Ide me ova kratkoća ovih dana! Ha! :-))) To je zato što puno pišem na drugim stranama, pa se presušim dok dođem do bloga. Daklem, ima jedna novost! Jedna od tih nekoliko "strana" s kojima se izvlačim je i novi blog! Naime, s obzirom je ovo neka vrsta dnevnika (za mene treća, jer pišem jedan FMEO, jedan o snovima i ovaj kružni tok - koji je btw više dvotjednik nego dnevnik), a ja sam ovisnik o piskaranju (kao ne vidi se po količini slova u ostalim postovima, dužini mojih mailova i svim ostalim pisanim tragovima) i pišem gdje god stignem (u djetinjstvu i po tapetama, zidovima, pločicama), tako sam odlučila mali dio tog piskaranja, koji nije dnevna observacija nego neka vrsta priče, proslijediti i na blog. (Uzimam zrak od prethodne rečenice) Daklem, neki drugi oblik piskaranja od ovog na ovom blogu. E pa, ako vam se dadne i trefne - skoknite na Listove. Thanks for your time and attention. Much appreciated sharing experience! :-) |
- 23:15 - do-da- (9) - l - :-)
Under the Tuscan Sun
|
Film pod ovim nazivom preporucujem svima koji se osjećaju "zagubljeno" i izgubljeno jer su ostali bez osobe koja im je predstavljala dio života. Posebno ga preporučam našoj Cranberrie iliti Brusnici : it's a support for going on and creating your own magic life, sweetie ;-)! p.s. eto, ipak i ja znam napisati kratak post! Me proud! (btw, Vrtlarice-Lastavice, kaze li se "kratak post" ili "kratki post"? ;-) |
- 01:55 - do-da- (3) - l - :-)
srijeda, 05.10.2005.
dnevni (ne)red
|
Obožavam zoru! Pogotovo kad krenemo negdje na put, pa iz toplog automobila promatram prirodu kako se mazno proteže i budi. No, u posljednje vrijeme nikako da tu zoru pozdravim, barem da joj kratko mahnem s balkona. Dok ja izađem pozdraviti svoja stabla, sunce je već davno odradilo jutarnje vježbe s Prirodom... Sve je to zbog divnih, utihnutih noći koje su zaredale pod prozorima i mame na užitak, na proučavanje, na rad. Volim ove naše radne noći...svatko pri svom poslu, ispred svog monitora, u potpunoj tišini...Soulmate sa slušalicama na ušima, ja si ponekad pustim neku «malu noćnu muziku», a ponekad, kao sada, samo uživam u glazbenoj podlozi koju pruža zvuk tipkovnice ...tip, tip tip...i isprepliće se s tonovima kapljica kiše vani ...kap u suhi list, kap u uličnu lampu, kap u lokvu, kap, kap, kap...tip, tip, tip...kap, tip – tip, tip, kap-kap...tip-kap! Prelijepo mi je da bih to prekinula snom... Uživam u noćnoj kišnoj tišini, toplini sobe, svjetlosti lampe, mirisu eteričnog ulja mirte...još se po stanu provlači i miris čokoladnog kolača kojeg sam večeras ispekla. (Soulmate ih obožava, a ja obožavam njega gledati dok se gušta :-)). Volim raditi noću. Telefonski razgovori se prekinu, vriska djece pod prozorima nestane i deseci tonova zvukova mobitela s ulice povuku se zajedno sa svojim vlasnicima u dubine sna. Volim taj nevjerojatan spokoj kojim vibrira noć...tada se najbolje opustim, isčitavam materijale koje trebam proučiti, dozvolim mašti da poleti i crta neograničenim žarom po mojim planovima posla, života. Noć dozvoljava prelaske granica, zalijetanje energije, razrađivanje starih ideja, prihvaćanje novih...proučavanje, čitanje, učenje. Istina, gospodin Ograničeni (čitaj: um) to ujutro sve s visine prouči, ideje koje znaju nastati debelo iskritizira i napravi par brzinskih i nemilosrdnih abortusa nad noćašnjim radom tima Zaigranih (čitaj: srce i mašta ). No, njihova je energija neograničena, pa pokušavaju uvijek iznova. Upornost im se uvijek isplati ;- ). Uskoro slijedi još jedan čaj, dovršavanje još par pisama (uh, to se danas zove mail – pardon! ;- )), malo rada na tekstovima koje trebam pripremiti za novi projekt, i...odlazak u krevet...a tamo onda još par stranica «knjige sa uzglavlja» i.... Tako obično bude, samo ponekad me «nešto» lupi, pa se opet ustanem i krenem u svoja mala noćna istraživanja. I...naravno, u krevetu završim sa dovikivanjem ptica ranoranilica koje se smiju «Aha, moš' mislit' što ćeš sada zaspati!» E, drage moje, ne znate koliko mi godi vaš pjev! Unese me u obećavajuće snove! I kad se zareda par takvih dana...ovaj put već dvadesetak za redom...i netko me traži sastanak u «normalnim uredovnim satima»...pokušavam naći uljudan način da tu osobu upozorim da u 8 sati ujutro eventualno može dobiti moju tjelesnu prisutnost (koja baš i neće biti oku ugodna), ali sve ono ostalo...u to vrijeme još uvijek lebdi u nekim drugim sferama...Ponekad se takvo što ne može izbjeći, pa pribjegnem starom triku održavanja budnosti i svježine– povećane doze C vitamina, oblijevam se vodom, sokom od rajčice s puno soli i izguram i takav dan. Na svu sreću takve situacije nisu česte, jer ne djeluju baš «umirujuće» na određeni dio organizma ;-)))). Guštam dok ide. Dok ne stegne zima i toplana počne isključivati grijanje u doba kad se većina ljudi uvlači pod pokrivače (22, 23 h). Tada noć koristim isključivo za spavanje jer mi ni hektolitri čaja s gingerom iliti djumbirom ne pomažu održati radnu tjelesnu temperaturu. Više vremena provedem izvodeći raznorazne vježbe za cirkulaciju i zagrijavanje, nego za radnim stolom. E, a do tada...Carpe diem! Iliti iskoristi dan, tj. noć...divnu, toplu, kišnu, noć. ...kap-kap-tip-tip...tip! ;-) |
